Regionalna budućnost

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Rastakanje Jugoslavije počelo je u oblasti kulture, među intelektualcima, tokom osamdesetih godina. Zato je neophodno da odatle krene suprotni talas – onaj koji će tražiti od svih da se suoče sa samima sobom i da kažu - dosta. To već rade pisci, filmadžije, pozorišta… Oni moraju uzeti svoja društva za revere i dobro ih prodrmati. Moraju ih probuditi iz kolektivne hipnoze i staviti im ogledalo pred nos."

"Činjenica je da imate polovicu države u kojoj bi veliki broj ljudi najradije sutra izašao iz te države, koji se ne izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci ili kao građani Bosne i Hercegovine, već kao građani Republike Srpske. To je veliki problem. Regija je različita. Imamo Hrvatsku i Sloveniju koje su u Evropskoj uniji i NATO savezu, neke druge bi to htjele biti, neke samo govore da bi htjele biti, a ustvari ne bi htjele biti. Sve to utječe na narative o prošlosti."

"Transgeneracijsko pamćenje – pamćenje koje bi trebalo biti opomena, uvid, put ka iscjeljenju – postaje sredstvo manipulacije. Obrazovni sistem već sada ne uči djecu da razumiju rat, već da zauzmu strane. Djeca u Mostaru uče različite priče u istoj zgradi. Mladi u RS-u ne znaju šta se dogodilo u Srebrenici. Mladi u Sarajevu ne znaju ništa o Uzdolu i Trusini. Ovdje se ne reinterpretira istina – ovdje se proizvode paralelne verzije stvarnosti."

"Mržnja je, nažalost, visokooktansko političko gorivo. Nacionalni ključ kojim se pokušala otključati postdejtonska budućnost BiH zaključao je mogućnost transformacije ovog društva u građansko. U tom kontekstu je transgeneracijsko pamćenje oblikovano pervertiranjem ne interpretacije, nego samih fakata."

"Realnost je, dominantno na političkom nivou ciljana: poraziti 'drugoga', a ne sa njim kroz punu saradnju tražiti i usklađivati zajedničke interese. Na tom terenu će i transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina potpuno, pa i do kraja uzajamno udaljiti današnje generacije sa ovih prostora."

"Ako se nastavi produbljivanje etničkih podjela, obrazovna fragmentacija i slabljenje države Bosne i Hercegovine, u narednih trideset godina možemo imati samo 'više istog'. Međutim, ako dođe do buđenja mladih, ako shvate da je jačanje transetničke i građanske solidarnosti jedini put za stvaranje funkcionalne države, moguće je da se otvori prostor za etičko učenje i pamćenje prošlosti. To sve naravno zavisi od toga kakvo ćemo društvo imati."

"Etnonacionalnu podjelu, koja je u mnogim aspektima predominantna, potrebno je pacificirati razvojem institucionalnih mehanizama koji omogućavaju ujedinjenje u različitosti. Kao i u ostalim životnim aspektima, radi se o mjeri, a ispravne mjere etnonacionalnog i građanskog identiteta uspostavljaju politički akteri."

"Ukoliko dođe do jačanja građanskih vrijednosti, obrazovanja temeljenog na kritičkom mišljenju i činjenicama, te afirmacije kulture dijaloga koji preispituje prošlost, tada transgeneracijsko pamćenje može postati osnova za zajedničku odgovornost i otpornost društva. Kulturni i obrazovni akteri, civilno društvo i mediji imaju potencijal da ispričaju cjelovite priče i tako stvore prostor za empatiju i razumijevanje među generacijama. Način na koji će se sjećanje čuvati, reinterpretirati ili negirati zavisit će od toga da li će društvo izabrati suočavanje s prošlošću ili trajno zatvaranje očiju pred njom. Budućnost transgeneracijskog pamćenja neće biti određena samo onim što se pamti, već i onim ko ima moć da to sjećanje oblikuje i s kojim ciljem."

"Ako budu pod utjecajem nezavisnog civilnog društva i relevantnih obrazovanih institucija, moguće je stvaranje autentičnog narativa o prošlosti koji neće služiti osvajanju moći, već izgradnji zajedničke budućnosti. Ključ je u formalnom i neformalnom obrazovanju, kroz muzeje, digitalne platforme, umjetnost i javne diskusije. Ako se mladima omogući pristup činjenicama, ako se ohrabre da postavljaju pitanja i traže odgovore, postoji nada da će transgeneracijsko pamćenje postati alat za izgradnju mira, a ne za održavanje podjela."

"Borba za prošlost odvijat će se u političkim institucijama, školama i kulturi, oblikujući svijest novih generacija. Volio bih da svjedočim nekom optimističnom scenariju u narednim decenijama u kojem se uvode jedinstveni, činjenični udžbenici za cijelu BiH, osiguravajući da transgeneracijsko pamćenje počiva na utvrđenim činjenicama umjesto na mitovima."

"Ako se transgeneracijsko pamćenje bude i dalje razvijalo pod palicom etnonacionalizma, onda ćemo 2055. imati društva u kojima će i potomci počinilaca i potomci žrtava ponavljati iste rečenice — koje su nekoć bile paravani za zločin. No, ako se otvore vrata obrazovanja oslobođenog ideoloških okova, ako se kultura pamćenja utemelji na dokumentima, a ne na freskama, ako se da glas preživjelima, a ne falsifikatorima — postoji šansa."

"Dese li se neke društvene promjene uslijed zatvaranja granica u EU, odnosno organizovanje ljudi za otpor kako domaćim tako i stranim elitama, možda će se stvoriti uslovi za radikalnu reinterpretaciju historije. Bez toga, nastavit će se utabanim stazama festivalizacije i komercijalizacije prošlosti."

"Iz ratne, postratne i traume nomada-izbjeglice, kao i iz međugeneracijskog sukoba, koji je u biti sukob ideja na horizontu starog i novog vremena, sjećanja i nostalgije, zapravo je izrastao cijeli jedan stvaralački kosmos na ovom našem postjugoslovenskom prostoru (i u vezi sa njim). Treba imati u vidu da je u posljednjih 30 godina izrastao okean ljudskog, prije svega umjetničkog, naučnog i spisateljsko-narativnog stvaralaštva koje je imalo svoje izvorište u temi ratova u bivšoj Jugoslaviji. Snage restauracije i rehabilitacije najgorih istorijskih obrazaca vladanja, koje žele ispisati novu istoriju ideja i novi tok povijesti, teško da mogu pomaknuti taj stvaralčki kamen temeljac."

"Tako što bi u po svaku cijenu trebalo raditi na tome da se ne ponavljaju greške iz prethodnih epoha i društveno-političkih sistema, primjera radi recimo u odnosu na Drugi svjetski rat. Danas spomenici posvećeni tom periodu, na žalost, po pravilu formulišu emfatične poruke za potomstvo, ali ih potomstvo rijetko uzima ka srcu i zato one, nasuprot svojoj misiji, i same ubrzo prelaze u historiju."

"Mislim da Srbija ima najveći uticaj na politički, društveni, kulturni i obrazovni razvoj u Bosni i Hercegovini. Građanske inicijative su u tom smislu gotovo nemoćne; agenturna mreža srpskih obavještajnih, političkih i crkvenih struktura neuporedivo je jača i uticajnija. Sve dok se srpsko društvo istinski ne suoči s vlastitom prošlošću, nema oporavka regiona, nema priznanja i poštivanja žrtava rata u Bosni i Hercegovini, kao ni transgeneracijskog usklađivanja i čuvanja kulture sjećanja."

"U današnjem kontekstu postavlja se pitanje: da li je narod u Srebrenici koji je preživio genocid ostvario svoja prava? Da li mu možda prijeti drugi genocid? Da podsjetimo, genocid se desio jer su susjedne države nastojale etnički prekrojiti Bosnu i Hercegovinu, a ta prijetnja i dalje postoji. U poslijeratnoj Bosni nije vraćeno dostojanstvo onima koji su bile žrtve genocida da mogu da žive u miru i da se nadaju boljoj budućnosti."

"Za početak, političke strukture, kao i građani u Republici Srpskoj morali bi da priznaju BiH kao svoju državu, da prestanu da negiraju elementarne činjenice o ratu i da prestanu da slave ratne zločince i masovne ubice, pa bi onda bilo nade za transgeneracijsko pamćenje. Teško je govoriti o kulturi sećanja, pamćenju tamo gde se podižu spomenici ubicama, gde se ruga žrtvama, gde postoji zavera ćutanja, a malobrojni glasovi razuma bivaju izloženi nasilju i ostrakizmu."

"On je presudan, ali zauzdan uređivačkom politikom medija koje određuju vlasnici. Javni servisi su u službi vladajućih koalicija, partija. Uticaj medija i društvenih mreža je presudan za sve prethodne decenije i biće i narednih trideset godina."

"Ne vidim da postoje izgledi za skoru izgradnju transgeneracijskog pamćenja u službi istine. Jednostavno, to nije u interesu političkih vođa, niti pretendenata na vlast (opozicije), jer etnonacionalizam jeste politički zametak izgradnje partija u bivšoj Jugoslaviji i on sve vreme ostaje jedan od osnovnih instrumenata vladanja. Čuvanje sećanja na istinu o ratnim dešavanjima ostaje u krugu nezavisnih i alternativnih inicijativa (pojedinaca i udruženja) na polju umetnosti, aktivizma, obrazovanja, zagovaranja."

"Izgradnja ambijenta inteligentnog prostora po principima “vrijednosno neutralne” znanstvene optike, posebno na terenu humanističkih i društvenih nauka. Konstatovati činjenice, proći kompleksan proces samosučeljavanja, te na bazi znanosti graditi društvo. Društva se grade i ruše ISKLJUČIVO kroz znanost i obrazovanje."

"Znamo da je ista istorija u regiji - ispričana kao nekoliko sasvim različitih istorija. Te različite 'istorije' nisu rezultat stvarnog istorijskog učenja, nego naknadnog prekrajanja, manipulacije, predstavljanje lažnih narativa kao istinskih, zanemarivanje, isticanje 'svojih' stvarnih ili izmišljenih žrtvovanja u prvi plan, na račun onih 'drugih'. Nekadašnje bratstvo i jedinstvo predstavljaju se kao komunistička, a ne kao civilizacijska tvorevina. Što su režimi država u regiji više autokratski nego demokratski, nema izgleda da se stvarna istorija genocida u Srebrenici ili ocena ćutanja o njoj 'probiju' kroz mnoštvo naknadno preinačenih istorija."

"Ja sam po svim ovim pitanjima i nekoj promjeni narativa jako pesimističan, jer ne vidim nikakvu naznaku da je bilo kakvo stvarno suočavanje s prošlošću uspjelo. Ta ideja doživjela je potpuni poraz, a u trajno nacionalističkom kontekstu se neka drugačija teško može i stvoriti. Problem i budući sukob kojeg vidim, bit će između onih koje će početi nervirati svaki spomen na rat i koji će naprosto željeti normalan život bez uloge pamćenja u njemu, i onih koji na takvo što neće pristati."

"Društvo se često ponaša kao da je bolje ne sjećati se, jer ako problem ignoriraš – možda će nestati. Zato se ni ne pokušava ozbiljno baviti razumijevanjem tog vremena u školama. Štampani mediji su, nažalost, postali toliko benigni u odnosu na društvene mreže da više nemaju ozbiljan utjecaj na oblikovanje mišljenja. A društvene mreže ne potiču na dubinsku komunikaciju – nije klikabilno."