Generacija rođena u historiji

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Rođeni smo u ruševinama, među ljudima koji nisu znali da li više plaču zbog onoga što su izgubili ili zbog onoga što su postali. Dok su padale posljednje granate, a Srebrenica brojala svoje mrtve, nas su unosili u matične knjige rođenih – kao da nismo došli na svijet, nego u historijski dosje."

"Generacija rođena 1995. godine, u godini genocida, odrastala je u tišini, fragmentima i pokušajima razumijevanja onoga što se dogodilo, i šta to znači za njihov identitet. Za mnoge, historija nije došla u obliku lekcija u školama, nego kroz porodične priče, praznine, pitanja bez odgovora i osjećaj odgovornosti koji nisu birali. Njihova zrelost danas ogleda se u tome što, iako nisu bili svjedoci rata, postaju svjedoci sjećanja."

"S ove vremenske distance, Srebrenica se može čitati i kao primjer zločina bez kazne, prostora koji konstituira dio sjećanja građana Bosne i Hercegovine, ali ni na koji način ne postaje zajedničko sjećanje koje bi omogućilo prevenciju sličnih događaja u budućnosti."

"Današnje generacije, u zavisnosti od mjesta odrastanja, vaspitanja i školovanja imaju, uglavnom a) sve manje interesa za događanja iz ratnih godina na prostorima bivše Jugoslavije i b) živeći u različitim sredinama imaju i kroz zvanična javna tumačenja, i kroz medije i udžbenike, formirane različite narative tim povodom."

"Istraživanja pokazuju da transgeneracijsko pamćenje u BiH funkcioniše kroz kompleksnu dinamiku formalnog obrazovanja, porodične socijalizacije i političkog diskursa. Generacija rođena 1995. godine nije proživjela rat, ali je odrastala uz naslijeđe rata. Njihovo razumijevanje prošlosti uveliko zavisi od toga u kakvoj su sredini odrastali, kako im je historija bila predstavljena, ko su bili njihovi učitelji, roditelji, koje su medije pratili. Mnogi su još uvijek okruženi simbolima koji veličaju počinioce zločina i negiraju sudski utvrđene činjenice."

"Postdejtonske generacije, iako direktno nisu iskusile ratne drame, posredno su obilježene svom tragedijom devedesetih. Ratno naslijeđe koje je različite identitetske i druge odrednice galvaniziralo uspostavivši barijere između njih, (ne)svjesno i (in)direktno je utjecalo na živote mladih generacija."

"Transgeneracijsko pamćenje nije automatski proces, već prostor borbe između zaborava i sjećanja i između istine i manipulacije. Upravo zato, ova generacija ima ključnu ulogu. Ona stoji između prošlosti koju nije birala i budućnosti koju mora graditi, svjesna da se mir ne podrazumijeva, već stalno iznova čuva kroz odgovornost, znanje i otpor prema laži."

"Generacija rođena 1995. godine naslijeđe rata nosi kroz emocionalni, politički i obrazovni narativ. Njihovo razumijevanje historije je pod direktnim utjecajem roditelja, škole, društva i medija. Da je istina najvažnija onda bi sjećanje na genocid u Srebrenici trebalo biti isto kod svih, međutim odnos prema ovoj tragediji u najvećoj mjeri zavisi od njihove nacionalne pripadnosti."

"Teško tu generaciju možemo promatrati kroz jedinstvenu prizmu. Često vidim tu različita iskustva koja bih mogao grupirati u one kojima je ratni narativ postao dio ličnog identiteta i druge koji se po svaku cijenu pokušavaju osloboditi 'tereta' prošlosti jer vraćanja ratnim temama doživljavaju kao zamor. Nekako mi se čini da se osjećaj odgovornosti te generacije rođene 1995. godine i neposredno nakon toga, kreće između dužnosti pamćenja prošlosti i izgradnje budućnosti."

"Rođeni 1995. godine nisu samo djeca rata — oni su i djeca istine koju niko nije htio da im kaže. Ako govorimo o Srbiji ili RS-u, npr. oni su odrasli u zemlji i entitetu u kome je zločin institucionaliziran kao herojstvo, a žrtva precrtana gumicom revizionizma. Ali, upravo zbog toga, ta generacija danas sve više kopa ispod površine, traži odgovore u dokumentima, presudama, pričama svojih roditelja — ali i u tišini, koja često govori više od galame."

"Brojne studije kazuju upravo o utjecaju na dječiju psihu i strukturu ličnosti organizovanog nasilja, ratova, pogibija vojnika i brutalnih nepravdi i zločina nad roditeljima, već u najranijem formativnom dobu. U tom vakuumu vlastitog sjećanja te generacije su osuđene na sjećanje porodice, a možda i češće od toga na priče vršnjaka i (polu)oficijalne narative iz religijskih zajednica, medija, virtualnog prostora i politike."

"Iako prošlost uglavnom ne poznaju, a budućnosti se plaše, na tu generaciju mnogo značajnije utječe političko pamćenje (ili pamćenje 'odozgo') usidreno u političkim institucijama, a koje teži dugoročnom trajanju. To nas dovodi do jednog od ključnih problema pri suočavanju sa prošlošću - kulturi sjećanja nasuprot politikama povijesti"

"Problem je u tome kako da se sjećamo genocida, a da ne zapadnemo u narcisoidno samooplakivanje, zatvaranje samih sebe u kult žrtve. S druge strane, međunarodna zajednica govori da trebamo priču o ratu da prevaziđemo i da mislimo o budućnosti, a taj diskurs je jako površan, banalan. Ta ista međunarodno zajednica nas neprestano drži u konfliktu, a onda govori o miru."

"Generacija koja je rođena u Srbiji u godini genocida u Srebrenici ima veliki problem da sazna šta se uopšte dogodilo, da dođe do elementarnih činjenica o prošlosti. Čitava društvena, medijska, politička, obrazovna sfera stvorila je ogroman zid koji sprečava mlade da dođu do istine. Društvo je učinilo sve da identitet mladih bude oblikovan u nacionalističkom duhu, zasnovan na negiranju zločina i istine, da izbriše svako sećanje na zločine i genocid, da uništi svako osećanje odgovornosti i kod počinilaca i inspiratora, a kamoli kod onih koji su rođeni u vreme ili nakon rata."

"Iako je 'medijska izolacija' odavno nestala, jer su na različitim kanalima i platformama sve informacije dostupne, u vrijeme kada je ta generacija ušla u pubertet, politike vođene državno - lokanim i partijskim interesima u novim i jasno definisanim jednonacionalnim državama marginalizovale su 'sopstvene' zločine.”

"Koliko uspevam da shvatim, mladi u Srbiji se identifikuju sa velikanima srpske historije iz područja politike, nauke, književnosti. Preovladava narativ o slavnim precima koji su nas zadužili i čiju zadužbinu treba čuvati. Znanje o neslavnim i nečasnim trenucima srpske historije je nepoželjno i stoga malo prisutno. Također, transgeneracijsko suosjećanje kod mladih u Srbiji je mnogo izraženije kada govorimo o NATO bombardovanju Srbije. Ipak, verujem da su mladi mnogo otvoreniji za druge mlade iz regije, a upravo iz razloga što nemaju iskustvo rata, i što shvataju da politički predvodnici itekako manipulišu kolektivnim sentimentom."

"Nove generacije u BiH su, na razini simboličkog kapitala, duboko vezane za svoju historiju i ona čini bitan dio njihovog identiteta. Odgovornost za društvo i državu je sasvim druga tema i toga u Bosni i Hercegovini nedostaje na svim razinama. Mladima se mora napraviti i ostaviti infrastruktura društva zasnovanog na znanju (knowledge based society), čime se, i to u isključivom smislu, može govoriti o budućnosti i prosperitetu."

"Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir."

"Svi znamo da potpuno drugačije na kompletno naslijeđe rata gleda netko rođen 1995., npr. u Tomislavgradu ili Posušju, gdje nije bilo nikakvih ratnih sukoba i gdje se živi u uglavnom jednonacionalnim sredinama, u odnosu na ljude koji dolaze iz ratom zahvaćenih i etničkih izmiješanih sredina."

"U mom kraju u Sloveniji, mladi rođeni nakon 1995. gotovo ništa ne znaju o tim događajima. Samo oni koji imaju rodbinske veze s pogođenima ponekad nešto saznaju od roditelja ili rođaka. U školama se o tome ne uči. Povijest često završava bacanjem atomske bombe na Hirošimu. Ne govori se ni o međunacionalnim sukobima tokom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, niti o socijalizmu — a do ratova devedesetih se ni ne stigne. Moderno potrošačko društvo ne želi se zamarati traumama te je za to propisani lijek zaborav.”