"Mi 30 godina živimo zapravo u primirju, odnosno u negativnoj definiciji mira"

SRĐAN ŠUŠNICA - magistar kulturoloških studija i diplomirani pravnik [Švajcarska]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Pokušao bih prije odgovora odrediti da li generacije koje su svjedoci rata na ruševinama Jugoslavije, vrlo često uz to i direktne ili indirektne njegove žrtve, vrijeme nakon rata uopšte doživljavaju kao mir ili samo kao primirje? Ti ratovi, napose u Bosni, ostali su još da tinjaju kao (pred)ratna stanja ne samo zbog dubokih trauma i tragičnih priča koje se prenose u intimi i u javnom prostoru, već zbog toga što osnovni uzrok rata nije otklonjen ni mirovnim ugovorima, ni naknadnim suđenjima i međudržavnim dijalozima. Ono što su bili prvobitni motivi i ciljevi napada, osvajanja, opsada i genocidnog ubijanja ne da nije otklonjeno, već je u ‘miru’ legalizovano. Mi 30 godina živimo zapravo u primirju, odnosno u negativnoj definiciji mira, kao odsustva organizovanog nasilja. U tom primirju je posijano, ili bolje reći ostavljeno sjeme novih sukoba, jer ni unutar Bosne, niti u regiji, a ni sa strane anglo-evropskog ‘razvijenog, demokratskog’ svijeta izazivač rata nije prepoznat i označen kao izazivač; državne politike, ideologije i teritorijalni apetiti susjeda nisu označeni kao agresorski i zabranjeni; napadnuta državna zajednica i njeni građani nisu prepoznati kao žrtve sa pravom odštete; (para)vojske susjednih država i od njih potaknutih i organizovanih pobunjeničkih snaga nisu u svojim kampanjama osvajanja prepoznate kao agresorske. Ni bjelodane genocidne namjere osvajača sa izuzetkom Srebrenice, nisu ni 30 godina poslije prepoznate kao takve u drugim poharanim i očišćenim krajevima Bosne iako je i motiv, i postupak i efekat bio isti.

Da li je dejtonsko-parisko primirje imalo alternativnu? Prema Kantovim razmatranjima, mir, pozitivno određen kao zaštita najviših ljudskih vrednota (života, biološkog i ekonomskog opstanka, imovine koja tom opstanku služi, itd.), nadilazi sve druge vrijednosti, uključujući i pravdu. Unutar opsjednutog Sarajeva su prosječno dnevno ubijane 3 do 4 civilne osobe, odnosno u ukupnom ratnim dejstvima u i oko Sarajeva na 'obje strane' dnevno je ubijano, odnosno ginulo je 9 do 10 osoba. Svaki dan produženja rata, ili njegovog nastavka, značio bi nastavak ubijanja. To je činjenica koja se naprosto mora uobziriti, ali i ucjenjivačka logika rata, kao nametanja volje suprotnoj strani silom.

Da nije bilo primirja, Armija BiH i hrvatska vojska bi zauzele Banjaluku i veći dio tadašnje RS, što bi izazvalo hiljade novih smrti i stradanja, kao što se desilo sa pobunjenikom tvorevinom RSK i njenim stanovništvom nekoliko mjeseci ranije. Možda moja porodica ne bi preživjela. Ja možda ne bih bio u prilici da sada ovo pišem. Možda bi bio ogorčeni 'nacionalista' u izbjeglištvu na periferiji Beograda. U stvarno odživljenom životu, ja sam u junu i julu 1995. godine, dok su srpske vojne i druge snage pripremale i izvodile genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, nerijetko mojim vršnjacima, dakle ja sam sa svojom generacijom pripremao i išao na maturalnu proslavu!? Da, dok su srpski 'heroji' ubijali stotine i hiljade ljudi dnevno, u ime srpstva, u ime 'nas', 'Srbića', 'budućnosti RS-a i srpske stvari', ja i mi, uglavnom svi 'ugroženi', a zapravo zaštićeni 'Srbići' smo birali odijela, pjevali 'Gaudeamus Igitur' i plesali svoj maturalni bal. Ima nečega perverznog u toj maturalnoj proslavi, čega sam postao svjestan tek godinama kasnije, i to ne samo u odnosu spram ubijenih Srebreničana, već i spram izginulih vojnika i rata kao uopšte razaranja i Heraklitovog 'oca svega'. Kao i u nekim današnjim i budućim tehno-žurkama mladih 'pacifista' u neposrednoj blizini najvećih izbjegličkih konc-logora na otvorenom.

Primirje u Bosni u sebi nosi dilemu staru koliko i filozofija: da li je istina u cjelini kao što tvrdi Hegel ili cjelina skriva neistinu, kao što tvrdi Adorno. Rat je pokrenula oružano najjača nacionalistička ideologija oslanjajući se na Hegelovu apsolutnost duha kroz vrijeme i koji se ovaploćuje kao istina tek kada se zaokruži kao cjelina. Kao velika Srbija ili kao rimejk hrvatske banovine iz 1938.? Napadač misli, ako pobijedimo, svima ćemo pokazati da smo bili 'u pravu' od samog početka. Primirje je sklopljeno oslanjajući se na Adornovu tezu u cjelini je neistina – ostavljajući fragmente vaše, naše 'istine' i 'neistine' da tvori novu stvarnost. Priznaće se dio osvajačke ideologije kao tzv. RS, usprkos činjenici da je to tvorba planiranog, željenog i ostvarenog genocida. Prešućivaće se njeni etno-ekskluzivni i u biti kriptofašistički temelji i prihvatiće se pravo da to stanovništvo živi 'njihov fragment' istine uključujući i život u deluziji o tome da sistematskog čišćenja nesrpskog stanovništva nije bilo, te o pravednosti, časnosti i svrsishodnosti naše borbe 'za krst časni i slobodu zlatnu'.

Moja generacija, koja je srednju školu započela početkom rata u Hrvatskoj u još uvijek cjelovitoj Bosni, a okončala s krajem rata u nečemu što se zove 'RS u svođenju na 49%', našla se u novoj šok-normalnosti u kojoj je pitanje pobjede ili poraza ostalo maglovito da treperi iznad glava. Ko je žrtva, a ko zločinac, ko je pobjednik, a ko gubitnik, ko je vodio moralno opravdan rat, ko nije. To su prva pitanja kada se svodi bilanca jednog rata. Na srpskoj, uslovno da kažemo strani izazivača i napadača, ta šok-normalnost je podrazumijevala nezadovoljstvo 'porazom ideje priključenja Srbiji'; bol zbog desetina hiljada uzalud izginulih; gorak ukus koji su iza sebe ostavili srbijanska ratna propaganda, slogani, retorike, zastave i nadasve obećanja ujedinjenja; šutnja o genocidnim zločinima nad svojim susjedima koja se nerijetko miješala sa prezirnim i osvetničkim radovanjem. Građani u entitetu RS su većma ostali pod većim uticajem zvanične politike i manipulacije sjećanjima i emocijama režimskih medija u Srbiji i RS, i uglavnom nesposobni artikulirati autonomnu, osobnu ili društvenu kulturu sjećanja, a time ni autentični društveni odgovor na pitanja krvave recentne prošlosti. Mnogo je razloga tomu. Možda suštinski razlog leži u tome da je RS zajednica koja je, uprkos propagandi o bezgrešnom postanku i (samo)pravdanju, duboko svjesna svoje šutnje. Svjesna je da je nastala na osvajanju i otimanju tuđeg, zatiranju drugačijeg i sakrivanju zločina u masovnim grobnicama. Svjesna je koliko je amoralno i bezsvjesno (samo)opravdavati zločine nad vlastitim komšijama nesrbima 1992. korištenjem primjera 'Jasenovca' i zločina nad bosanskim Srbima u 2. svjetskom ratu. U biti, ako je cjelina istina, onda ovaj argument može poslužiti kao tvrdnja 'nismo mi krivi za ubijanje nesrpskih civila 1992-1995., već su krivi NDH i Pavelić 1941. Da nije bilo njih ne bi mi.' U prevodu 'i oni su nas'. Problem je da ovakva bezvremena apsolutnost nema kraja, ni moralnog ni istorijskog. Da bi cjelina poput kontinuuma 'duha' srpskih zemalja kroz vrijeme i prostor bila istina, činjenice se moraju brisati, namještati, fingirati, a interpretacije moraju postati mitomanija. Poput retuširanih starih fotografija u kojima Dražini četnici 'nestaju' iz zagrljaja sa nacističkim okupatorima. Od brisanja činjenice do paljenja živog čovjeka je pola koraka. Tim gore po činjenice. Očekivano, onda ni za ratne zločine nad Srbima u RSK 1995. nisu krivi generali HV, već Srbija i režim RSK!? I tako dalje u budućnost i prošlost. Ako je dočim, cjelina neistina, onda smo osuđeni na fragmentiranu istinu i u najboljem slučaju na osvješćenu šutnju, koja je možda upravo tipična za moju i njoj bliske generacije. To su ucijenjene generacije. Ucijenjenje poratnom omertom, u kojoj se na nivou društva glasno ćuti, a nivou politike glasno negira, još glasnije glorifikuje i izlaže brutalnom revizionizmu i izmišljanju 'činjenica'. Slično ćutanje, negiranje i glorifikaciju naći ćemo i u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, iz kojih su osvajačke politike originalno krenule na Bosnu, s tim da će posmatrač tu brzo uviditi i jedno sistemsko odsustvo svijesti, otcjepljenost na epistemiološku nivou, o tome šta se u Bosni dešavalo 1992-1995., kada, kako i zašto. Društvo tamo jednostavno ne zna šta je Bosna i kako se tamo živjelo, ratovalo, ubijalo i kako se opet poslije rata živi. U tome je paradoks Hegelove 'istine u cjelini'. Državica Srbija je zbog osvajačkog rata u Bosni, a potom na Kosovu, sebe dovela na rub političke egzistencije, a svoje je društvo sistematski degradirala, da bi na kraju njen prosječni stanovnik o Bosni, pa i o današnjoj RS, tom krunskom ratnom plijenu, znao manje nego o Grčkoj, Austriji ili Francuskoj. Dočim, na drugoj strani će se ljudima ponuditi fragmenti istine o prividu cjeline, narativ o velikoj pobjedi, uspješnoj odbrani države, ali i o nužnosti žrtve, kao temelj života. To je jedna velika zakrpa od fragmenata istine jednog primirja.

Unutar ovako postavljenog okvira, imam utisak da su se generacije svjedoka Jugoslavije i rata u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu (rođenih do oko 1980. godine), kako je vrijeme od kraja rata proticalo, sve više suočavale sa nepodnošljivom tenzijom između tri protivrječne tendencije.

Prva tendencija je vrlo labavo ili pak nikakvo definisanja karaktera rata i odgovornosti izazivača rata od strane međunarodnih institucija i prije svih zapadnih aktera uz dominantni (zapadni) narativ o 'građanskom' ratu poludivljih naroda na rubu civilizacije. Najrazvijenije zapadne zemlje svijeta nikada nisu prihvatile da se u statut ICC-a i u međunarodno javno pravo agresija kvalifikuje kao ratni zločin. Agresija je ostala političko pitanje i nije dozvoljeno da se ona zvanično moralno-pravno ocjenjuje. Rat i agresija su ostavljeni kao instrumenti politike jačega. U Bosni je bio međunarodni sukob bez označavanja agresora, osim skromnih naznaka u uvodima presuda Haškog tribunala. Druga tendencija tiče se oficijelnog propagandnog narativa, još uvijek nadmoćnijih osvajača, zvaničnog Beograda i Zagreba, koji su od samog kraja rata politički opravdavali i glorificirali pobune, samoproglašenja, opsade, osvajanja i etnička čišćenja teritorija u BiH za etno-ekskluzivne entitete i velikodržavne projekte. I jedna i druga adresa to radi kroz dehumanizaciju Bosanaca, Bošnjaka i muslimana. I danas ta bujica poluistina, falsifikata i laži u službi legitimizacije agresije na susjeda, podjele i razaranja Bosne po etno-nacionalnim i vjerskim aršinima, se zapravo krasno uklapala u činjenicu da u međunarodnim odnosima pravo sile ne haje za 'silu prava'. Sila prava je moralni poredak rezervisan za države i zajednice, a za odnose između država i zajednica još uvijek dominira pravo sile u kojem jači može silom nametnuti slabijem svoju volju. I danas se segregacija u obrazovanju ili diskriminacija građana u političkim pravima po osnovu identiteta prikazuju kao slavna postignuća naše 'pravedne borbe' a ustvari nikada priznatog osvajačkog i genocidnog rata protiv nepoželjnih. Treća tendencija se tiče skroz intimnih i faktualnih svjedočenja o ratu svih involviranih koji su ga na svojoj koži osjetili bez obzira kako se zovu i na kojoj 'strani' su bili. Kako prve poratne godine 'ćutanja' i 'pokušaja zaboravljanja' prolaze, kako primirje sve više (samo) podsjeća na normalan život, i kako osnažuje legitimizacijski narativ, novi zamah i trijumfalizam entitetskih osvajača (podstican opet izvana), ova tendencije izaziva nevjerica i frustracije traumatiziranih, ogorčenih, ojađenih i prevarenih. Ispade da su žrtve, da su oni koji su napadnuti, sami sebe napadali, opkoljavali, držali pod opsadom, zatvarali i ubijali. Ukratko, Bosna prije rata kao da nikada nije ni postojala (pogotovo kao komunistička i socijalistička republika), a životi njenih stanovnika kao da su snoviđenja, jer kao nepriznata država-žrtva nepriznate agresije osuđena je na primirje, a njeni građani na koloplet međusobno sukobljenih fragmenata istine.

Primirje u Bosni je u svim poslijeratnim decenijama uvijek iznova dokazivalo da takav mir nije uspostavio moralni poredak niti državu kao personu moralis, državu zakona, vladavinu prava, jer su veliki i mali moćnici, svako iz svojih interesa i motiva učinili da osnovno pravilo (ne i pravo niti norma) međunarodnih odnosa 'pravo jačeg' prožme pravne norme i političku praksu. Kako očekivati vladavinu prava u zemlji u kojoj su tzv. 'lučonoše' zapadne civilizacije ozakonili entitet koji nikada prije toga ni u primisli nije postojao, i čija je jedina svrha nastanka i postojanja bio i ostao osvajanje, genocid i čišćenje teritorije od nesrba? Kako očekivati vladavinu zakona u zemlji u kojem odredbe primirja ne dozvoljavaju da se u njen pravni život ugrade brojne odluke međunarodnih krivičnih i sudova za ljudska prava?

Jedini pobjednik rata u Bosni je zapravo pisac dejtonsko-pariskog mira, ali on nikada neće živjeti u Bosni."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Teško mogu zamisliti taj vakum sjećanja u kojem generacije rođene poslije 1980., a pogotovo poslije 1990. godine, žive. Te generacije su u potpunosti prepuštene novoj relanosti. Daleko od toga da te generacije ne osjećaju bilancu rata, gubitke, pa čak i vlastite izbjegličke i ratne sudbine i neimaštine. Brojne studije kazuju upravo o uticaju na dječiju psihu i strukturu ličnosti organizovanog nasilja, ratova, pogibija vojnika i brutalnih nepravdi i zločina nad roditeljima, već u najranijem formativnom dobu. U tom vakumu vlastitog sjećanja te generacije su osuđene na sjećanje porodice, a možda i češće od toga na priče vršnjaka i (polu)oficijalne narative iz religijskih zajednica, medija, virtualnog prostora i politike. Možda je to njihova prednost? A možda i nedostatak? To niko ne može znati. Možda su slobodniji i otporniji, a možda su ranjiviji na transgeneracijski prenos ratne traume, ali i na (samo)radikalizaciju kroz porodičnu istoriju.

Generacijama rođenim prije 1980., koje imaju oformljeno, već odruštvenjeno sjećanje na Jugoslaviju i predratno doba i rat, sjećanje je kao funkcija kulturnog i ideološkog formiranja već ugrađeno kao alat promišljanja, prosuđivanja o ratu i poračju. Tim generacijama sjećanje je i dar i prokletstvo. Dar, jer imaju neki mehanizam koji upošljava racio, autentično sjećanje, pa što da ne, i nostalgiju, sa kojim mogu uspoređivati i vrednovati novu realnost; a prokletstvo jer se nerijetko svjesno i nesvjesno odriču tog dara autentičnosti i osobnosti te prepuštaju da im sjećanje formiraju konfliktne i okoštale politike sjećanja i propaganda. Dočim generacijama rođenih nakon 1980. godine lično sjećanje je gotovo neopterećeno ovim historijskim lomom, ali se i nije razvilo u 'političko ili socijalno čulo', osim eventualno kao snažna osobna refleksija roditeljskih sjećanja. Opet, možda je to sreća u nesreći.

Postoji jedan 'vic' koji sam svojim ušima čuo s početka rata u banjalučkom kafiću, kaže: generacije rođene poslije 1975. ne sjećaju se Tita, oni rođeni poslije 1980. ne sjećaju se olimpijade, a oni rođeni poslije 1985. neće se sjećati Muslimana i Hrvata u Banjoj Luci.' Strahovito 'proročanstvo' u vicu. Kada pitate današnjeg stanovnika Banjaluke koji se rodio poslije 1990. ili 1995. godine, da li u Banjaluci žive Bošnjaci i muslimani, on ili ona će odgovoriti pozitivno i demografski tačno. Ali u toj fragmentarnoj istini nema punine niti cjeline, ali i ne mora da ima da bi bila normativno istinita. I pitanje je uopšte da li se istina o životu nesrba u Banjaluci prije rata i pogrom nad njima u toku rata može ispričati kao jedna absoluta. Ako bi se pokušalo, ovaj zadnji pogrom bio bi opravdan nekim prethodnim pogromom. Istinitije pamćenje i narativizacija događaja i procesa se može ispričati kroz pluralnu kulturu sjećanja, kao urbana memorija, kao tolerantna i pluralna selekcija sjećanja koja više ujedinjuje nego što razjedinjuje, možda kao rituali sjećanja koji se polako pretvaraju u tkivo istorije nekog grada ili zavičaja. Danas su generacije rođene u ratu i iza njega upravo osakaćeno za tu i takvu multiperspektivnu kulturu sjećanja na prostor u kojem žive. Takva pluralna kultura sjećanja se u većini postjugoslovenskih društava, a naročito po tzv. 'srpskim zemljama' od postratnih generacija sakriva pa i fizički zatire. Potrebna je jaka autorefleksija, snažan motiv, mnogo kritičkih razgovora sa starijim generacijama i uporno kopanje po zabačenoj i polubuđavoj arhivskoj građi koju niko neće, da bi generacije rođene nakon 1990. godine stekle takvu pluralnu sliku recentne prošlosti svog grada ili zavičaja. U zemljama opsesivnim arhiviranjem i zapisivanjem pluralna kultura sjećanja, iako je i dalje ideološka (a koja nije), je nadohvat ruke i često su generacije u nju zaronjene odmah u vrtiću.

Život bi da napreduje i u Bosni, društvo zahtijeva kretanje, a paradoksalno procesi su utamničeni režimskim politikama sjećanjima i jednim mirovnim ugovorom?! Pitanje je za sve poslijeratne generacije, a naročito one rođene poslije 1990. godine je da li želim da na moj život, nekada i presudno, utiče ono što su potpisala tri ili četiri sad već mrtvaca? Tih mrtvaca i njihovih vojski, pa i država, odavno nema (Hrvatska se utopila u EU, SR Jugoslavija se raspala), ali evo mirovni ugovor je još uvijek tu, pa s pravom se može postaviti pitanje kome on zaista treba? Kome treba takva selekcija sjećanja na mrtvace i mrtvačke politike."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Ovo je, ustvari, pitanje alternative. Alternative u kolektivnoj preradi prošlosti kroz selekciju i upoređivanje sjećanja i međugeneracijsku razmjenu refleksija o sjećanju na prohujale dane mira, rata i primirja. U međugeneracijskoj razmjeni i komunikaciji o važnim temama mogu se stvoriti društvene alternative oficijalnim i često ratnoglorificirajućim i militantnim politikama sjećanja. U odgovoru na prethodno pitanje dao sam jedno viđenje razlika između generacija koje imaju autentično sjećanja na Jugoslaviju i rat i onih koje nemaju. To ne moraju biti nužno odnosi roditelja (rodbina) i djece. U pitanju je mnogo širi transgeneracijski obuhvat, poput učitelj-učenik, profesor-student, sve do radnog mjesta i sportskog kluba, generalno odnos starijeg i mlađeg.

Narativ starijih generacija o prošlosti u našim zemljicama često je imao, a i sada ponegdje ima formu epskog naricanja, u kojem pripovjedač je nerijetko sebe stavljao za isti sto sa davno preminulim osobama i precima. U takvoj epskoj svijesti moderna politička i medijska manipulacija će za nekoliko sedmica od davno prohujalog pokolja i nepravde učiniti emotivno blizak događaj koji se za ovovremenika dešava zapravo 'sada' i u kojem ovovremenikov nikada upoznati djed ili pradjed oživljava kao 'žrtva sad i ovdje', a za 'krivce' i 'zločince' ovovremeniku se serviraju njegovi savremenici i komšije. Ovakva epika je prisutna i u novim medijskim i virtuelnim formatima socijalnih mreža, naravno u posve novoj estetici transhumanizma i distopije (kratkih videa, mimova, gejm-kulture, kratkih političkih poruka i slično), pa stoga i bez te porodične bliskosti između naratora i subjekta. Šlagvort takve razmjene između starije i mlađe generacije je uvijek 'ne znaš ti kako je zaista bilo... sad ću ti pričati...'. U takvoj razmjeni nema dijaloga i nema učenja, u pitanju je porodična ili virtuelna propaganda. Za međusobno razumijevanje prošlosti potrebno je međusobno ili međugeneracijsko poštovanje i zrno iskrenosti prema samome sebi, kako dijalog o prošlosti ne bi postao zasijavanje novih klica mržnje.

Manje je bitno da li su razumijevanja o nekom događaju ili procesu u prošlosti usklađena između (uslovno govoreći i u odnosu na vrijeme rata gledano) starije ili mlađe generacije, ili nisu. Važan je proces razmjene, a još važnija je volja da se u razmjenu uđe i iskrenost prema samom sebi. Generacije pričaju međusobno o prošlosti koja ih se tiče, ne o nekoj drugoj prošlosti. Pri tom procesu neće odmoći načitanost i pokušaj teorijske ili filozofske konceptualizacija i refleksije naše sopstvene realnosti i onoga što čujemo/čitamo o prošlosti koja nam je važna. Društvena alternativa počinje sa ovim procesom.

U društvima koja nose teret neprerađene ili poluprerađene postkonfliktne traume koja obuhvata nekoliko generacija ne može se dovoljno puno naglasiti značaj procesa (za)pis(iv)anja i arhiviranja u širem smislu. Poratne tenzije između cjeline kao istine i fragmentarnih istina, između ličnog i faktualnog i pravno-političkog pa onda i ideološko-političkog (režimskog), tenzije između dejtonskog primirja i stvarnog života 30 godina poslije, između osvajačkih ideologija i negiranja nekad i sada i činjeničke istine o zločinima, tenzije između novih-starih osvajačkih zamaha i propagande i političke odgovornosti za agresiju na Bosnu – su najblaže rečeno jednostavno nesnošljivi.

Uzmimo za primjer samo ono početno pitanje identiteta koje se na prvu postavlja između generacija. Količina paradoksa u npr. (pro)srpskim i (pro)hrvatskim velikodržavničkim narativima o Bosni kao srpskoj ili hrvatskoj, ili o Bosni kao zemlji koju treba podijeliti na tri dijela, su toliki da bi društva u Mostaru i Banjaluci, ukoliko bi se oslobodila svojih velikodržavnih, a u biti parohijalnih fantazmagorija, mogla stvoriti buduće naraštaje književnih nobelovaca. Zamislite samo razgovor nekog hrvatskog ili srpskog bejbibumera iz Ljubuškog ili Banjaluke i njegovog digitalnog unuka o tome zašto se on, unuk, zove Hrvatom odnosno Srbinom, a rođen je u BiH, i zašto mora više voliti i težiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji, nego zemlji u kojoj se rodio!? Takvi fantazmi duha nemaju drugačiji način da se ispričaju nego kao ep i Hegelova cjelina u kojoj se eto krije istina. Jer tek kada se digitalni unuk razvije iz pupoljka, preko cvijeta u plod i oduhovi se kao tzv. Hrvat ili Srbin iz BiH, tek onda će spoznati istinu i ona ćemu biti jasna od samog početka. A unuk je, pri tome, digitalan jer se sa djedom gleda preko ekrana, a to mu je tako jer se rodio i živi u Berlinu, i kada odraste biće Berlinčanin i Nijemac. Raspad Jugoslavije i otimačina prvo Beograda a potom i Zagreba o Bosnu, isprva oružana, a sada politička (mada se ni nove bitke ne isključuju), učinili su, kao nikada do sada u istoriji BiH, da je biti Hrvat ili Srbin u BiH postalo apsolutna kategorija bez ostatka. Tu nema više fragmentarnih istina, o predratnom zavičaju, selu, običaju, folkloru, govoru i jeziku, o interkonfesionalnom porijeklu i životu, o predratnom razredu, omiljenoj prodavnici, stripu ili sportskom klubu, itd. Biti Hrvat ili Srbin u BiH znači cjelinu i totalitet. Po Adornu u cjelini i totalitetu je neistina. Treba pričati o razlozima zašto je to tako. Kako je domicilno stanovništvo u svom zavičaju postalo dijasporom susjedne zemlje. Evo to je samo jedan primjer moguće transgeneracijske razmjene. Siguran sam da bi se slični razgovori mogli odvijati i unutar teme šta je, otkud i zašto biti Bošnjak/inja, i kako se tu uklapaju 'Bogumili', 'Zmaj od Bosne' i slično. Ali tu bi primjetio da u stvarnom prostoru, među narodom, 'bošnjaštvo' kao recepcija i autorefleksija jednog identitarnog konstrukta datog odozgo, još nije ni blizu doseglo taj nivo isključivosti i totaliteta, a pogotovo ne taj nivo bezemljaške paradoksalnosti kao danas djelujući konstrukti 'srpstva' i 'hrvatstva' (koji su kao takvi iako zametnuti davno, ipak dobro odgojeni upravo u socijalizmu). Iako se mora reći da odsustvo ili pak zaostajanje u postizanju ekskluzivnog totaliteta (samo)identiteta i jedinstva kod Bošnjaka (u odnosu na druge) često brine onaj revnosniji dio elite, kao što i velike Srbe i Hrvate brine svako osobno izvlačenje ispod jarma srpstva i hrvatstva. Opet nije problem zvati se ovako ili onako, problem je ne vidjeti da je u totalitetu neistina. Alternativa je već postaviti pitanje.

Dao sam ovdje primjer mogućih međugeneracijskih razgovora o identitetu, jer od toga do međugeneracijskog razumijevanja naše recentne i turobne prošlosti nema ni pola koraka. Pol Valeri je to davno primjetio, zapitavši se, parafraziram, zašto je neko to što jeste i kako sebe naziva. Totalitarni odgovor je zato što je po krvi to i to. Istina se nalazi u fragmentarnoj istini o njegovom klasnom položaju – da je on/ona to što jeste, jer mu/joj je vertikalna piramida hijerarhijskog i klasnog društva dodijelila mjesto, ulogu i nacionalno ime bez da ima mogućnost (jednostavnog i lakog) izbora.

Poratna Bosna, ali i region sa svojim protivrječima je vrelo priča i paradoksa koje vape za (za)pis(iv)anjem, arhiviranjem, memorijalizacijom, progovaranjem kroz umjetnost ili naučni diskurs. Ali to je i vrelo političkih frustracija i novih nanosa politički i religijsko-ideološki motivirane mržnje. Opet to je demografski odumirući prostor vrlo živog pregovaranja i razgovaranja o pravednom i nepravednom miru, o moralno opravdanom i neopravdanom ratu, prerađivanja i suočavanje sa prošlošću, pa makar i glasnom šutnjom i upornim pokušajima da uspješno slažemo sami sebe. Sve to nije oročen projekat, već izlaženje na kraj sa prošlošću na način da se da prilika mirnijem, pravičnijem, kultivisanijem, pluaralnijem i manje tragičnom životu i kulturi sjećanja.

Da li ovakvo primirje u Bosni i regionu ima alternativu danas i sutra? I ako ima, kakvu? Svakako. Alternativu stvara ne samo politika ni ratom i silom nametnuti poredak, već i društvo. Društvo slobodnih, jednakih i dovoljno hrabrih, sa svim što jedno pluralno društvo u sebe zbraja. Mislim da u Bosni i regionu postoje autentični društveno-kritički i stvaralački odgovori na sve ove poratne tenzije i traumu koji ispisuju sopstvenu sintezu ljudsko-narativnog, literarno-umjetničkog i istorijskog iskustva rata i zločina. Sintezu koja prevazilazi granice i identitarne barijere. To često čini izvan kontrole politike, koja pokušava nametnuti oficijelne rituale i sjećanja, tj. ideologizirane tačke oslonca različitih pseudonacionalnih, u biti etno-folklornih, identiteta."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Mislim da ovo pitanje nastavlja da otvara temu alternative. Na jednoj strani imate dezintegrativne i konfliktirajuće narative; vladavinu malih, nedovršenih, parohijalnih i iskompleksiranih etno-vjerskih identiteta; osvajačke i mini-imperijalne politike i aroganciju susjeda; etno-partijsku kartelizaciju i vladavinu pomoću čarobne formule 'narodu (ili građanima) plodovi nacionalističke religije, a elitama plodovi korupcije i tranzicije'. I to je sfera formalno političkog, sfera državno-partijskih aparatusa koji su od građana oteli i državu i njene resurse, i koja djeluje odzgo. S druge strane, unatoč velikog uticaja partijsko-državnog aparata, Bosna i zemlje regiona ipak su razvile relativno autonomnu kulturno-lingvističku i komunitarnu društvenu dinamiku. I to na svim nivoima, intelektualno-akademskom, soc-ekonomskom, medijskom, umjetničkom, nivou svakodnevice. Da je to tako, svjedoče konstantni valovi autonomno i spontano nastalih protesta u svim zemljama bivše Jugoslavije. Čak i kada izuzmemo partijski i državno kooridinisane proteste, ipak nema generacije koja u zadnjih 30 godina nije učestvovala u protestima protiv novih vladajućih političkih i tajkunskih klasa, u Srbiji, Vojvodini, Kosovu, Bosni, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori. Protesti, javni bunt i negodovanja su procesi propitivanje teških tema i samorefleskije svakog građanina o svom životu i mjestu u datom političkom kontekstu. Otvaraju se i najteže teme, bez i da se žele. Sve dolazi na red, a najveći tabui padaju. A to u biti je osobina dijalektičkog, bilo onog Hegelijanskog teza-antiteza-sinteza ili Marksovog, teza-antiteza pa revolucija. U tome se stvara prostor za erupcije empatije, nostalgije, ali i katarze kroz usvajanja prostih spoznaja i činjenica o recentnoj prošlosti, dakle za katarzu kroz suočavanje sa svojim (i porodičnim) prohujalim životom i sjećanjima, ali i kroz sudar sa oficijalnom kulturom zaborava, kulturom laži o bližoj i daljoj prošlosti koju nameće nova politička kasta u potrazi za sopstvenim definisanjem u novim globalističkom neoliberalnom kontekstu (šta smo, ko smo) i u pokušaju konstrukcije narativa o starini i kontinuitetu 'našeg' kapitalističko-buržoaskog (nerijetko i monarhističkog) naslijeđa i nacionalnog 'zlatnog doba' koje ide uz to. U tim turbolentnim procesima ne treba tragati za i težiti ka kontinuitetu ili petrifikaciji sjećanja, betonizaciji ili mramorizaciji memorije (npr. Skoplje i dr.), treba bježati od nasilnog i historicističkog pretvaranja arhiva i sjećanja u 'istoriju sad i odmah'. Treba prepoznati i pogurati dijalektičku snagu koja u sebi nose činjenice, arhivirano i ono društveno, spoznajno sjećanje. Snagu da propituju, ne da pišu, već da stvaraju istoriju. Istorija se stvara u kontinuitetu, a vrlo rijetko se uspije zapisati. Snagu da proizvode političku polarizaciju po raznim horizontalama i vertikalama. U toj polarizaciji leži sudbina transgeneracijskog sjećanja, koje će nužno doći u međugeneracijski sukob. Bez tog sukoba nema nade za razvoj društva i novu dinamiku. Ni u postratnoj njemačkoj ni u postratnoj Bosni nema razvoja, nema katarze bez sukoba sa generacijom roditelja i raščišćavanja unutar porodično-generacijskog kruga.

Iz ratne, postratne i traume nomada-izbjeglice, kao i iz međugeneracijskog sukoba, koji je u biti sukob ideja na horizontu starog i novog vremena, sjećanja i nostalgije, zapravo je izrastao cijeli jedan stvaralački kosmos na ovom našem postjugoslovenskom prostoru (i u vezi sa njim). Treba imati u vidu da je u posljednjih 30 godina izrastao okean ljudskog, prije svega umjetničkog, naučnog i spisateljsko-narativnog stvaralaštva koje je imalo svoje izvorište u temi ratova u bivšoj Jugoslaviji. Gotovo nesaglediv. Zamislite pored desetina miliona stranica arhive Haškog tribunala, još nekoliko stotina snimljenih dugometražnih, kratkih, dokumentarnih, animiranih i drugih filmskih formi; nekoliko hiljada romana, prozne, memoarske, poetske i druge literarne građe; desetine kazališnih predstava; stotine hiljada stranica relevantnih žurnalističkih formi; stotine hiljada naučno-akademskih i studijsko-analitičkih radova. I sve to na desecima jezika, prisutno i djelujuće u više od 50 država svijeta. To je dijalektički vodopad, za kojeg oficijelna, dnevno-izborna, politika, nema ustavu. Snage restauracije i rehabilitacije najgorih istorijskih obrazaca vladanja, koje žele ispisati novu istoriju ideja i novi tok povijesti, teško da mogu pomaknuti taj stvaralčki kamen temeljac. Mogu jedino pribjeći biološkoj anihilaciji i paljenju biblioteka, ali ni to nije garant stvaranja identitarne i političke tabula-e rasa-e.

U tim uslovima treba sagledati ukupnost budućeg toka kojim će se kretati društveno sjećanje ili kultura sjećanja kao svojevrsna rezultanta i smjer kretanja spontano nastao pod uticajem različitih silnica."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Poslije pitanja alternative, u ovom smislu bi se možda moglo postaviti pitanje da li ovakvo regionalno 'primirje', tj. 'mir' koji je u sebi zadržao sve do jednog nerazriješenog uzroka rata, ima regionalnu i međunarodnu, odnosno budućnost na koju se mogu projektovati silnice globalnih političkih, ekonomsko-tehnoloških i ideoloških kretanja?

U zadnjih 30 godina svjedočili smo da je u svjetlu tih nerazriješenih uzroka 'naših' ratova, ovaj 'mir' u neoliberalnom ključu samo pojačao one glavne posljedice rata oličene u iskorijenjavanju bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, kosovskih, vojvođanskih i makedonskih, pa što da ne i slovenačkih (izbrisani) žitelja iz njihovih gradova i zavičaja. Otežao je ili onemogućio povratak izbjeglih u svoj predratni habitu; omogućio je tzv. tranziciju u kojoj su gospodari rata, partijska nomenklatura, ratni profiteri i krijumčari postali nova klasa kapitalista i gospodara života; ostavio je nacionalističke partije i njihove ideološke projekte netaknutim; omogućio je bjelosvjetskim bankarskim i drugim špekulantima i peračima novca sa zapada i istoka da se okoriste pocijepanim i razorenim društvom i ekonomijom; i ono najvažnije nije postavio učinkovitu branu od dezintegracijskih uticaja Zagreba i Beograda na BiH. S tim u vezi nije dozvolio da se razvije ideologija koja bi u uslovima skromne demokratske tradicije i ogrančenih institucija, barem usporila etno-religijsko-partijsku kartelizaciju društava i dala šansu humanim, socijalnim i suverenim politikama da reintegriraju društvo, ekonomiju i politiku. Npr. sve što je bilo na političkoj sceni 1990-1992. u BiH postoji i danas samo se naziva drugim imenima. Nije genocid, već masovni odliv i bijeg stanovništva ka racionalnijim životnim prostorima. Nije rat, već permanentna psihologija rata i prijetnja sukobima. Nisu izbjeglice, već jeftina radna snaga. Nije oružana agresija, već raznorazni mini-imperijalni koncepti, mini-šengeni, velikosrpske i velikohrvatske deklaracije i saborovanja, non-pejperi i buduće mape iz zasjede koji svi odreda nameću samo jednu temu: podijelu BiH između sfera Beograda i Zagreba.

Mi se nismo ni okrenuli oko sebe a prohujala je ere unipolarne vladavine zapadnog neoliberalnog poretka, čija globalistička i multilateralna priroda omogućila kakav takav razvoj principa i prakse međunarodnog humanitarnog i krivičnog prava, ali u kontradikciji istovremeno dovela do sve većeg broja (i ponavljajućih) oružanih sukoba na planeti. Svijet je postao pošteniji time što je priznao da u ratu postoje zločini, ali da planiranje i vođenje rata i agresija (bilo da se radi o američkom 'ratu protiv terora', ili ruskog uništavanja Groznog i Ukrajine, ili izraelskog permanentnog rata protiv susjeda i 'unutrašnjih terorista', itd.) i dalje nisu zločin, već Clausewitz-ov 'nastavak politike nasilnim sredstvima'. S tim da je globalni objektivno-idealistički neoliberalizam uveo u tu Clausewitz-evu definiciju rata i pitanje morala, tačnije svjetonazora – pa bi se dalo zaključiti da je rat nastavak svjetonazorskih i moralnih bitaka, ali oružjem. I za čas, uz druge važne faktore postmoderniteta (istorijski revizionizam, destabilizacija jezika, simbola i značenja, fragmentacija narativa, i sl.), eto nas u eri kvazi-srednjovjekovnih krstaških pohoda, odbrane 'civilizacije od barbara', odbrane 'naše demokratije' od zlih režima, i tako dalje i tome slično. Naravno sa novom tehno-feudalnom kastom na čelu.

Mi se nismo niti pošteno pogledali u ogledalo naše recentne prošlosti, a svijet je doživio ekonomsko-tehnološku i ideološku transformaciju koja je za par godina zbrisala efekat institucija međunarodnog humanitarnog i krivičnog prava i s njima povezanog arhiviranog sjećanja. A sada tzv. 'razvijene demokratije' cijepaju paragraf po paragraf, list po list UN-ovih rezolucija. Arhive i sudske prakse Haškog tribunala, kao ni sva arhiva sjećanja o ratu u Bosni danas ne može uticati na pojedine države i vlade, čak i među tzv. 'razvijenim demokratijama', da prestanu ubijati, getoizirati, protjerivati, zatvarati i mučiti, te sistematski diskriminirati i segregirati stanovništvo nad kojim ima pravnu ili faktičku vojno-administrativnu vlast.

A krenuo je naizgled nevino i idealistički: 'branićemo ljudska prava, demokratiju i političke slobode, tako što ćemo bombardovati diktatorske i zle režime (a neizbježno i narod koji je te diktature bez iznimke sam i većinom birao i podržavao) i tako ustvari kršiti i zanijekati ista ta ljudska prava, koje tako grčevito branimo'. A pretvorilo se u danas često neskrivenu kultur-rasističku dehumanizaciju i kriminalizaciju cijelih naroda, religija, etnija i društava, u stvaranje (ili iskorištavenje postojećih) međusobno sukobljenih ekstremističkih pokreta i podgrijevanja ratova između naroda, kao pokrića za još otvoreniju kontrolu, otimanje i eksploataciju tuđih geopolitičkih i istorijskih habitusa i prirodnih resursa. Još prije 20 godina bila je neugodna pomisao da neki sud poput Haškog tribunala sudi npr. američkim generalima po komandnoj odgovornosti ili na osnovu njihovih topničkih dnevnika (slučaj Hrvatske) ili zapisnika vrhovnog savjeta odbrane (slučaj Srbije), pa su i najveća vojna sila SAD postepeno izašle iz Rimskog statuta, kojeg su prvobitno potpisale, ali nikada ratifikovale. Danas tzv. 'razvijene demokratije' uopšte ne doživljavaju ICC i Rimski statut kao nešto važno, već otvoreno prijete, uvode sankcije i krivično gone sudije ICC. Ili ga koriste kao sredstvo vanjske politike i pritiska u međunarodnim odnosima, gdje će za iste ili slične zločine, protiv 'neprijateljskih' diktatora podržavati optužnice ICC-a, a protiv 'prijateljskih' diktatora ih sprječavati, i to sa religijsko-zelotskim žarom.

U toj velikoj slici, da li je prenositi sjećanja i znanje o različitim, osobito o krivičnopravnim aspektima rata u Bosni i regionu, danas uopšte poželjno? Ima li budućnost? Može li se društveno sjećanje o ratu i zločinima razvijati bez uporišta u neku međunarodnu normu i instituciju? Uz prijetnju i rizik da će znanje i sjećanja na rat i zločine u Bosni, neumitno pokrenuti onu dijalektičku snagu arhiviranog sjećanja – propitivanja, teza-antiteza-sinteza i početi zasipati pitanjima i analogijama trenutne i neke buduće ratove, zločine i režime koje ih (pro)vode? U posljednjih 30 godina svjedočimo svijetu u kojem je postalo samorazumljivo, opravdivo, čak i u tzv. 'razvijenim demokratijama', da masovno ubijanje i istrebljenje jedne etničke ili vjerske ili jezičke grupe nije zločin i nije kažnjivo, dok je isti ili sličan zločin nad pripadnicima druge grupe zločin najveće moguće magnitude. Opravdanost i pravednost ratovanja i ubijanja u ratu se osnažuje kroz moć, a ne kroz moralnu normu. Onaj koji pobijedi biće u pravu?! Iako je konferencija u Kampali 2010. ugradila u Rimski statut agresiju kao zločin, data definicija je previše rastegljiva, do te mjere da po svom karakteru i ne predstavlja pravnu normu sa jasnom dispozicijom i sankcijom, već zbirno mjesto 'šta bi bilo kad bi bilo i kako bi trebalo'. Agresija i dalje ostaje političko a ne moralno pitanje. Time i sjećanje na agresiju jačeg, na osvajanje i opresiju vojno moćnijeg, ostaje samo političko pitanje, a njegove moralne implikacije i opravdanost (pravednost) će se prosuđivati u decenijama nakon što oružje utihne.

U takvom svijetu itekako jeste poželjno, nužno i na neki način neizbježno prizivati arhivirano znanje i sjećanje o ratu, napose u Bosni. To arhivirano sjećanje će, i bez domaćih bh. ili regionalnih aktera, kroz vrijeme proizvoditi onu neizbježnu polarizaciju i tenziju koja će, što se bude duže negirala, sakrivala, suzbijala, kanselovala, u biti proizvoditi oprečni efekat – sve jasnije će markirati zločinca, njegove strategije i ukupni kontekst (naročito istorijski). Ono stvaralaštvo nastalo o ratu na postjugoslovenskog prostora o kojoj je ranije bilo riječi je zapravo ne samo prenosnik, agens, već i katalizator ove dijalektike između sjećanja i istorije koja nam dolazi u susret. Ako sjećanje priziva katarzu, katarza priziva akciju i političku borbu, a ona mora imati protivnike i mora imati svoje forme i metode. Borba znači žrtve. Postavlja se pitanje etike sjećanja: da li se sjećam da bi se borio, pobunio, svetio, ili pak pomirio sa sopstvenom i kolektivnom sudbinom? Da li se sjećam da bi mi pomirenje bilo i kolektivno pogubljenje. Što otvara opet nova pitanja o pravu na pobunu, odnosno pravednosti pobune u datom geografskom, istorijskom i političkom kontekstu. A to je prije svega klasno pitanje odnosa moćnijeg spram slabijem."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.