"Umjesto da učimo iz prošlosti, mi smo je upotrijebili kao političku municiju"

DANIJAL HADŽOVIĆ - novinar [Bosna i Hercegovina]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Rat u Bosni i Hercegovini nije završio 1995. godine. Samo su prestali pucati. Sve ostalo – mržnja, trauma, etničke podjele, politička manipulacija – nastavilo je marširati, samo bez uniforme i kalašnjikova. I dok su preživjeli nosili svoje ožiljke u tišini ili na psihijatrijskim klinikama, društvo je odlučilo da ih nosi u kampanjama, udžbenicima i dnevnicima u 19:30 – naravno, svako svoj vlastiti rat, sa svojim mrtvima i svojim zločincima.

Generacija koja je preživjela rat, a posebno genocid u Srebrenici, nije dobila priliku da kolektivno ozdravi. Nije bilo ni nacionalne katarze, ni istinske tranzicione pravde. Bilo je presuda iz Haga koje jedni slavili kao pravdu, a drugi dočekivali kao uvredu. I umjesto da učimo iz prošlosti, mi smo je upotrijebili kao političku municiju. Škole su podijeljene, udžbenici pišu različite istine, a djeca iz istog grada žive u paralelnim svjetovima.

Mediji? Pa oni su poput sveštenika novog kulta sjećanja. Svaki 11. juli gledamo ista lica, iste govore, isti moralni nauk – a 12. jula se vratimo starim navikama: negiranju, relativizaciji i svakodnevnom nacionalizmu. Filmovi i knjige? Ima i vrijednih djela, ali prečesto skliznu u jeftinu patetiku ili političku agendu. Kao da nije dovoljno što smo prošli pakao – moramo ga još i “konzumirati” u formi kulturne proizvodnje koja više služi naciji nego istini.

U međuvremenu, generacije koje su rođene poslije rata odgajaju se na selektivnom pamćenju, uz roditelje koji šute i udžbenike koji viču. Tako transgeneracijska trauma nije postala put ka razumijevanju, nego most ka novom neprijateljstvu. Umjesto da se sjećamo da se ne bi ponovilo, mi se sjećamo da bi se – ako zatreba – ponovilo s još većim žarom i boljom logistikom.

Rat je ovdje postao identitet. A to je možda i najteža posljedica svega – kad ljudi ne znaju ko su bez svoje patnje."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Rođeni smo u ruševinama, među ljudima koji nisu znali da li više plaču zbog onoga što su izgubili ili zbog onoga što su postali. Dok su padale posljednje granate, a Srebrenica brojala svoje mrtve, nas su unosili u matične knjige rođenih – kao da nismo došli na svijet, nego u historijski dosje.

Trideset godina kasnije, ta generacija odrasla je u narativima. Ne u razgovorima, ne u suočavanjima, nego u šutnji roditelja i galami političara. U školama smo učili historije pisane po nacionalnom ključu, u kućama smo slušali poluistine, na televiziji gledali ritualizirano sjećanje s državnim zastavama i kamerama u prvom planu. Odrasli smo uz minut šutnje, ali bez minute istinske introspekcije.

Kako razumijemo historiju? Kao bojište narativa. Kao priču koja se ne prenosi da bi se istina znala, već da bi se “naši” oprali, “njihovi” osudili, a rat pretvorio u moralni kapital za iduće izbore. Znamo šta se desilo – ali još važnije, znamo kako se koristi. Znamo da se genocid koristi kao štit, ali i kao oružje. Znamo da empatija u ovoj zemlji ima etničke granice.

A identitet? On nije nešto što smo birali – to je nešto što nam je servirano na tanjiru sa tri zastave, tri himne i trideset godina mentalne opsade. Pripadaš onima s kojima se sjećaš, a ne onima s kojima živiš.

I da, imamo odgovornost. Ali ne onu koja nam se servira na godišnjicama u obliku deklaracija, cvjetova i patetičnih govora. Imamo odgovornost da ne ponavljamo ono što nismo ni razumjeli – jer nas nikad nisu učili da mislimo o ratu, samo da ga pamtimo. I to selektivno.

Generacija rođena 1995. može biti kraj lažnom miru i početak istinskog razumijevanja. Ali samo ako odlučimo da prestanemo živjeti kao politički projekti i počnemo kao ljudi. Jer sjećanje bez istine nije sjećanje – to je samo propaganda s emotivnim efektima."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"U Bosni i Hercegovini, rat nije stvar prošlosti – on je valuta sadašnjosti. Etnonacionalne elite žive od straha, hrane se traumom i svakih nekoliko mjeseci bace narodu novi narativ o „prijetnji koja dolazi“ – ako već ne tenkom, onda bar saopćenjem. I sve to ne bi bilo moguće da trauma nije institucionalizovana. Kod nas se ne liječi – kod nas se izlaže, monetizira, reciklira i koristi kao vezivno tkivo za podijeljeno društvo.

Generacije koje su proživjele ratove 1990-ih, posebno 1995. godinu – onu u kojoj je počinjen genocid u Srebrenici, ali i završio rat – nose iskustvo koje nije teorija. Oni su živjeli haos, gubitke, izbjeglištvo, razaranja, logore i šutnju. Njihovo sjećanje je lično, bolno i često neartikulirano. Kod mnogih, umjesto suočavanja s traumom, desilo se samo potiskivanje – zamotano u nacionalne boje i prekriveno šutnjom.

Nasuprot njima stoji generacija rođena te iste godine – 1995. – koja nije gledala krv, ali je odrasla u njenoj sjeni. Nisu čuli sirene, ali su svakodnevno slušali nacionalne himne i priče o zločinima onih drugih. Učili su da “pamte” rat koji nisu živjeli, ali samo onoliko koliko je korisno da budu politički lojalni. Kod njih trauma nije iskustvo – ona je naslijeđe, često bez konteksta. I to je čini još opasnijom.

Jesu li ta dva pogleda usklađena? Samo na površini. I jedni i drugi znaju “ko je koga napao”, “ko je stradao”, “ko ne smije biti zaboravljen”. Ali to nije pomirenje s prošlošću – to je ponavljanje naučenih narativa. Razlika je u tome što starije generacije još nose ličnu bol, a mlađe su, u mnogim slučajevima, odgojene da tu bol koriste kao politički kompas.

Ipak, razlika postoji i u potencijalu. Mlađa generacija, ako se otrgne iz kandži političke indoktrinacije, ima šansu da kaže: “Dosta je bilo tuđih ratova u mojim mislima.” Da pamti, ali ne mrzi. Da razumije, ali ne opravdava. Da gradi identitet mimo rovova prošlosti.

Ali za to im trebaju i nove elite. A ne oni koji i 30 godina nakon rata hodaju s kartonom “ratni heroj” u jednom džepu i “ugovor s javnim preduzećem” u drugom."

"Svi su se trudili da naprave svoje, nacionalno sećanje. U Hrvatskoj je ono specifično jer je kombinacija pobednika i žrtve, što daje ogromnu snagu sećanju na Domovinski rat koji je i dalje suviše često u srcu politike. U Srbiji je kombinacija poraza i žrtve, što jača potrebu za revanšem, pokušajima da se rezultat rata promeni poslije 30 godina. Bosna i Hercegovina je blokirana, što sopstvenim podelama, što nesmanjenim ambicijama Srbije i Hrvatske. Crna Gora je u agoniji između prosrpskih i procrnogorskih snaga. Makedonija u stalnoj zamci svojih suseda. Ratovi devedesetih još traju. Kao i hipnoza društava koja je tada napravljena od vladajućih elita. Dovoljno je videti da su u skoro svim zemljama na vlasti oni koji su ratove vodili, pa shvatiti kako se oni održavaju na vlasti stalnim održavanjem devedesetih."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Trideset godina nakon rata, Bosna i Hercegovina ostaje laboratorij za proizvodnju identiteta u tri boje – boje naroda, ne građana. Građanski identitet se tretira kao hereza, kao prijetnja „ustavnom poretku“ koji je, ironično, ustrojen da nas vječno dijeli. U takvom sistemu, svaka ideja zajedničkog društva odmah se čita kao pokušaj dominacije jedne strane nad drugom. Rezultat? Inicijative za građansku koheziju se ne ocjenjuju po sadržaju, nego po (navodnoj) etničkoj pozadini autora.

U tom kontekstu, transgeneracijsko pamćenje – pamćenje koje bi trebalo biti opomena, uvid, put ka iscjeljenju – postaje sredstvo manipulacije. Obrazovni sistem već sada ne uči djecu da razumiju rat, već da zauzmu strane. Djeca u Mostaru uče različite priče u istoj zgradi. Mladi u RS-u ne znaju šta se dogodilo u Srebrenici. Mladi u Sarajevu ne znaju ništa o Uzdolu i Trusini. Ovdje se ne reinterpretira istina – ovdje se proizvode paralelne verzije stvarnosti.

Ako se politički kurs ne promijeni – ako društvo nastavi biti zarobljenik etnonacionalnih politike koje profitiraju na strahu i sekti pamćenja – narednih 30 godina će donijeti još sofisticiraniju verziju iste traume. Sjećanje će se čuvati, ali ne zbog istine, već zbog funkcije. Djeca će znati da je bilo ratova, ali će i dalje mrziti one "druge".

Međutim, ako se otvore obrazovne reforme, ako se ojača nezavisni kulturni sektor i afirmiše ideja individualnog, građanskog identiteta – postoji prostor da sjećanje postane most, a ne rov. Kulturna produkcija koja ne nosi etnički pečat, već ljudski glas, može biti ključ. Filmovi, knjige, teatar – ako se oslobode subvencijske cenzure i političke kontrole – mogu oblikovati novu kulturu sjećanja: onu koja ne pita ko je tvoj, nego šta si naučio iz onoga što se dogodilo.

Na kraju, borba za sjećanje neće se voditi samo u učionicama i medijima – već i u zakonima, budžetima i izborima. Ako građani ne budu birali one koji žele budućnost, nego one koji vječno prodaju prošlost, neće biti ni reinterpretacije ni pomirenja – samo će novi narativi maskirati stare sukobe.

U prevodu: ili ćemo pamtiti da se ne ponovi – ili ćemo ponavljati zato što nismo znali ni šta smo zaboravili.
Samo, ja nisam optimisitčan da se to može provesti. Zaista ne vidim te snage koje bi mogle provesti nešto slično u praksu, a da djeluju na teritoriji cijele države. Tako da se bojim da će etnopolitike još dugo oblikovati budućnost BiH."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"U današnjem svijetu, historija više nije pitanje onoga što se zaista dogodilo – nego ko trenutno ima veći budžet, jaču vojsku i bolji PR. U takvom svijetu, čak ni genocidi nisu sigurni od revizije. Pamćenje postaje roba – a BiH, kao uvijek, periferni potrošač tuđe istine.

U narednih 30 godina, globalni politički poremećaji – od novih hladnoratovskih blokova, do redefinisanja ljudskih prava pod pritiskom realpolitike – imat će direktan utjecaj na to kako će se u svijetu (ali i kod nas) govoriti o ratu u BiH. Ako sutra Zapad odluči da mu treba stabilan Balkan zbog Kine, Dodik može postati "nezgodan, ali važan partner". Ako se geopolitički talasi okrenu, onda čak i Srebrenica može postati “složen incident” – sve zavisi ko piše izvještaj i ko ga finansira.

Međunarodni narativi, koji su danas još uvijek relativno jasni kad je riječ o odgovornosti u ratu, već pokazuju znakove zamora. Sjećanje gubi moć kada postane dosadno ili politički nepraktično. U eri TikToka i realpolitike, patnja nema trajnu vrijednost – osim ako se ne uklapa u trenutnu agendu velikih sila. A mi smo navikli da velike sile odlučuju kad i koliko je naš bol vrijedan pažnje.

U tom kontekstu, transgeneracijsko pamćenje u BiH i regiji sve više će zavisiti od sposobnosti lokalnih zajednica, kulturnih radnika i obrazovnih sistema da ga očuvaju iznutra. Ako prepustimo sjećanje isključivo međunarodnim institucijama, ono će trajati tačno onoliko koliko traje njihov grant ciklus.

U obrazovanju, već sada vidimo kako pravda postaje relativna, a istina fragmentirana. Ako ova dinamika potraje, nove generacije će o ratu učiti isto kao što danas neki u Americi uče o ropstvu – kroz debate “da li se to zaista desilo baš tako” i “ko je uopće bio kriv”. A najopasnije oružje u takvoj budućnosti neće biti puška – nego PDF udžbenik.

Naš jedini odgovor mora biti: vlastiti narativ, vlastito pamćenje, vlastita kultura sjećanja. Jer ako ne čuvamo svoje istine, drugi će ih prepakovati i prodati nazad – sa carinskom deklaracijom i geopolitičkim popustom."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.