"Generacije se danas susreću na raskršću između istine i šutnje"

ARIJANA SARAČEVIĆ HELAĆ - novinarka [Bosna i Hercegovina]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Kao ratna reporterka koja je svjedočila najtežim trenucima raspada bivše Jugoslavije, uključujući genocid u Srebrenici, vjerujem da generacija koja je preživjela ratove od 1991. do 1999. još uvijek nosi duboke emocionalne, psihološke i kolektivne ožiljke. Historija se nije završila potpisivanjem mirovnih sporazuma. Ona se nastavila prenositi: kroz tišinu, traume, ali i kroz aktivan otpor zaboravu.

U posljednjih 30 godina, ta generacija je historiju nosila na plećima, u pričama koje nisu uvijek imale prostora u javnim diskusijama. Mediji su često igrali dvostruku ulogu: s jedne strane dokumentovali su istinu, a s druge je politika instrumentalizovala narative za vlastite ciljeve. Knjige, filmovi i rituali sjećanja su postali ključni alati očuvanja pamćenja, ali i bojišta na kojima se borilo za istinu.

Rat nije završio kada su utihnuli meci. Nije ni danas. On je ostao u ljudima, u njihovim pogledima, šutnji, snovima. I u meni. Kao reporterka koja je od samog početka pratila dešavanja, svjedočila sam boli, razaranju, strahu ali najviše ljudskoj ranjivosti. Moj kolega, Nino Ćatić, poginuo je izvještavajući iz Srebrenice. Njegov glas je zauvijek utihnuo, a to je rana koja ne zarasta. Kao osoba i novinarka, bila sam slomljena. Slomljena od bola.

Izvještavala sam sa prve i mnogih narednih dženaza u Potočarima. Tamo sve boli. Tamo tišina udara jače od svakog zvuka. U toj tišini nastali su moji dokumentarni filmovi o genocidu u Srebrenici kao pokušaj da se izdrži, da se ne zaboravi, da se kaže istina.

U ovih 30 godina, generacija koja je preživjela te godine, uključujući i mene, nosila je tu historiju kroz medije, knjige, svjedočenja. Ali borba nije bila ravnopravna. Politički narativi su često prekrivali istinu šutnjom, relativizacijom ili potpunim poricanjem. Zato je transgeneracijsko pamćenje postalo teren otpora, način da se istina prenese, da ne ostane zatvorena u arhivima ili dokumentima koje niko ne čita.

Mi koji smo preživjeli, ne u rovovima, već uz kameru, mikrofon i notes, osjećamo odgovornost da pričamo. Jer znamo šta znači kad se o nečemu ne priča. Zato danas govorim i šutim s jednakim poštovanjem. Jer tamo, u toj zemlji boli, još uvijek čujem tišinu koja hvata za grlo."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Generacija rođena 1995. godine, u godini genocida, odrastala je u tišini, fragmentima i pokušajima razumijevanja onoga što se dogodilo, i šta to znači za njihov identitet. Za mnoge, historija nije došla u obliku lekcija u školama, nego kroz porodične priče, praznine, pitanja bez odgovora i osjećaj odgovornosti koji nisu birali.

Njihova zrelost danas ogleda se u tome što, iako nisu bili svjedoci rata, postaju svjedoci sjećanja. Mnogi od njih su se okrenuli aktivizmu, kulturi sjećanja i istraživanju, jer razumiju da je njihova generacija prva koja može uspostaviti most između preživljenog i prenesenog. Odrasli su u naslijeđu tuge, ali i otpora, i ta kombinacija ih oblikuje kao čuvare istine, pod uslovom da im društvo da prostor da progovore.

To je tišina koju sam i sama osjećala u Potočarima, u Srebrenici, gdje i danas, 30 godina poslije, prostor govori više od riječi. Oni su odrasli uz slike kolona, masovnih grobnica, bijelih nišana, i uz naše pokušaje da tim slikama damo kontekst, značenje, istinu.

Kao novinarka koja je svjedočila mnogim dženazama, majkama koje su spuštale djecu u zemlju, i očevima koji su molili da ih ne zaboravimo, osjećam duboku odgovornost da toj generaciji ostavimo što čišću istinu. Jer bez nje, neće moći razumjeti sebe."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Generacija koja je proživjela rat i generacija rođena u njegovoj sjeni, susreću se danas na raskršću između istine i šutnje. Mi koji smo gledali rat u oči, koji smo bilježili svaki njegov korak, često smo mislili da nećemo imati snage sve to prenijeti dalje. Ali danas vidim, ima onih koji žele da slušaju.

U mom iskustvu na terenu, pred kamerom, i iza nje, često sam sretala i one koji ne žele više da se sjećaju, jer ih to vraća u bol. S druge strane, mladi koje upoznajem žele znati. Žele razumjeti šta se dogodilo i kako da se to više nikada ne ponovi. I tu se rađa veza između generacija, možda ne uvijek kroz riječi, ali kroz prisutnost, kroz volju da se pogleda istini u oči.

Ali ta dinamika nije jednostavna. I dalje živimo u društvu gdje politika koristi prošlost za vlastitu korist. Gdje se trauma ne liječi, nego instrumentalizira. Gdje se žrtve prebrojavaju, umjesto da ih zajedno oplakujemo. To stvara zidove između generacija i identiteta.

Ipak, vjerujem da dijalog postoji, u tišini Potočara, u stavu mladih ljudi koji dolaze na komemoracije, u arhivima poput FAMA kolekcije. Tu se prepliću naša sjećanja i njihova potraga za smislom. Tu učimo da trauma nije kraj, nego početak borbe za odgovornost. Ako ih učimo istini, oni nas uče nadi. I to je most koji trebamo njegovati."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"I danas, 30 godina nakon rata, osjećam koliko je prostor u kojem živimo i dalje zarobljen podjelama. Kao novinarka koja je svjedočila i raspadu i otporu i preživljavanju, duboko vjerujem da političke strukture u regionu i dalje sabotiraju mogućnost zajedničkog pamćenja. Svaka građanska inicijativa, svaki pokušaj da govorimo o istini bez etničkih etiketa, odmah biva svrstana, sumnjičena, napadnuta.

To nije slučajno. Podjela služi interesima onih koji žive od straha. A strah je najjača valuta ovdje.

Ali uprkos svemu, vjerujem da transgeneracijsko pamćenje može postati naslijeđe ako ga spasimo od manipulacije. Na tome radim decenijama: da se činjenice zapišu, da iskustva budu dostupna, da znanje bude temelj, a ne propagandni alat. Da mladi ne nasljeđuju mržnju, nego istinu.

U narednih 30 godina, obrazovanje će biti ključno. Ako ne promijenimo ono što učimo u školama kako govorimo o ratu, o miru, o žrtvama, sve će ostati isto. Zato moramo ulagati u kulturu pamćenja koja ne staje u etničke narative, nego u ljudske. Da se znanje više ne boji politike. Da udžbenici ne zaobilaze Srebrenicu.

Budućnost neće doći sama, moramo je stvoriti. I zato nastavljam da govorim, da snimam, da pišem. Jer znam da bez istine nema mira. A bez pamćenja, istina nestaje."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Svjedočila sam istini, a kasnije sam gledala kako se ta istina negira, prešućuje i zaboravlja, a danas s posebnom zabrinutošću posmatram kako globalna ravnodušnost otvara vrata opasnom revizionizmu. Istina više nije stvar dokaza, nego interesa. Geopolitika sve češće bira šutnju umjesto odgovornosti.

Vidjela sam to u Srebrenici. I nakon svega, svijet nije uvijek bio spreman da sasluša. Neki su nas gledali s distance, kao "regionalni problem", ne shvatajući da se zločini protiv čovječnosti tiču svakog čovjeka. Danas, kad se historijski narativi prodaju kao diplomatska valuta, postaje jasno, ako mi ne sačuvamo vlastitu istinu, niko drugi neće.

U tom kontekstu, uloga arhiva, dokumentarnih filmova, javnog svjedočenja – postaje pitanje opstanka istine. Takve inicijative nisu samo sjećanje, one su otpor zaboravu. U vremenu kad se istina mora braniti više nego ikad, potrebno je da transgeneracijsko pamćenje postane globalna vrijednost. Ne samo kroz komemoracije, nego kroz obrazovne sisteme, međunarodne medije, i digitalne arhive koji ne mogu šutjeti.

U narednih 30 godina, svijet će se suočiti s izborom: hoće li zločine iz BiH smjestiti u fusnote historije ili u temelj lekcija koje mogu spriječiti nove tragedije?

Ja ću, dok god budem mogla, govoriti. Ne zbog prošlosti već zbog budućnosti koja se ne smije temeljiti na laži."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.