"Mlade ljude prošlost generalno, a posebno prošlost koja polarizira, sve manje zanima"

Prof. dr. HRVOJE KLASIĆ - povjesničar, profesor, autor [Hrvatska]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Generacija koju spominjete, ipak bi trebalo reći da se radi o nekoliko generacija, svakako se ne ponaša bitno drugačije od generacija u povijesti širom svijeta koje su proživjele neki oblik traume slične ovoj, bilo da se radi o ratu, o masovnim zločinima, etničkim čišćenjima, pa i genocidu. Nema spora da je ta generacija dominirala u kreiranju javnog narativa u proteklih 30 godina, u smislu da su puno važnija bila osobna ili obiteljska iskustva, nego što su to bila naučna istraživanja, kritička promišljanja, a posebno samokritika. Mislim da je to bilo za očekivati, ali je vrijeme da počnemo uključivati i ova druga sredstva, tj. naučna istraživanja, kritička promišljanja i dr."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer ne živim u Bosni i Hercegovini. Teško mi je odgovoriti na pitanje šta danas mladi građani Bosne i Hercegovine misle, ali mogu - ako mogu - povući paralelu sa onime kako razmišljaju mladi građani Hrvatske koji su rođeni u vrijeme Oluje, odnosno Domovinskog rata. Moj zaključak, kao nekoga tko se tim razdobljem bavi i tko na dnevnoj razini surađuje sa tom generacijom, je da su oni većinski nezainteresirani, da većinski ne znaju puno, da ono što znaju najviše uče iz obiteljskih uspomena i priča, ne znaju, nisu posebno zainteresirani i čak bih rekao da dijelom bježe od tog dijela povijesti jer su pomalo već umorni. Opet mogu napraviti usporedbu sa generacijom nakon Drugog svjetskog rata, oni koji su rođeni 1945. Oni će biti glavni buntovnici 1968. jer im je već bilo dosta priča o ratu, o krvi, o zločinima, o nacionalnim, vjerskim, rasnim podjelama. Htjeli su živjeti normalan život i opterećivati se problemima kojima se opterećuju mladi ljudi njihove generacija u onim društvima u kojima nije bilo te traume. Mislim da tu nismo povukli neku pouku i, nažalost, dobili smo generacije koje se uglavnom informiraju u obitelji ili po društvenim mrežama. Ali i to sve manje. Mlade ljude danas prošlost generalno, a posebno prošlost koja polarizira, sve manje zanima. To je moje iskustvo iz Hrvatske. Da li je tako u Bosni i Hercegovini, ne mogu tvrditi sa sigurnošću."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Opet ću krenuti od toga da su, nažalost ili nasreću, ovo iskustva koja smo već imali kroz povijest u Europi i u svijetu i uglavnom se tu radi o sukobu generacija. Ne doslovnom sukobu, već ga shvatite simbolički. Riječ je o nerazumijevanju. Dakle, oni koji su živjeli u traumi su uvijek kritični prema mlađima koji nemaju dovoljno poštovanja, nemaju dovoljno zainteresiranosti. U principu je razumljivo da oni koji su rođeni tada ne mogu na isti način reagirati na tu traumu. Što ne znači da ne vole svoju zemlju ili da ne cijene žrtvu. Sjetite se pjesme Đorđa Balaševića "Računajte na nas" u kojoj on govori mi nismo išli u bitke, mi slušamo ploče i sviramo rok, ali možete računati na nas. Zato što nismo bili u Srebrenici, u Oluji ili Vukovaru, to ne znači da mi nismo patriote ili da ne volimo svoju domovinu. Mislim da smo ponovili loša iskustva iz prošlosti. Generacija koja je bila u traumi uzima si za pravo da je apsolutni autoritet. A kad tome pribrojite i političare, posebno političare koji su živjeli u to vrijeme, vidite da su doista monopolizirali istinu. Tu rasprave nije bilo čak ni od strane znanstvenika. Znanstvenici nisu smjeli dovesti u pitanje neke stvari, a kamoli mladi ljudi ili njihova djeca."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Bosna i Hercegovina ima velikih problema i u sadržaju i u formi. Koliko god ja navijao za Bosnu i Hercegovinu i koliko god se odazivao na različite inicijative, činjenica je da ta država u principu sve slabije funkcionira unutar sama sebe. Činjenica je da imate polovicu države u kojoj bi veliki broj ljudi najradije sutra izašao iz te države, koji se ne izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci ili kao građani Bosne i Hercegovine, već kao građani Republike Srpske. To je veliki problem. Regija je različita. Imamo Hrvatsku i Sloveniju koje su u Evropskoj uniji i NATO savezu, neke druge bi to htjele biti, neke samo govore da bi htjele biti, a ustvari ne bi htjele biti. Sve to utječe na narative o prošlosti. Bez razvoja demokracije i institucija pravne države, a jedan od preduvjeta za to je slobodno, kritičko obrazovanje i mediji, nema mogućnosti da se o prošlosti razgovara racionalno, mirno, staloženo, da se otvori dijalog, da se čuje i druga strana, da nismo "mi" i "oni", da nisu "naši zločini" i "njihovi zločini". Toga nema, ne zbog toga što je obrazovanje loše, nego zbog toga što na ovim prostorima demokracija još uvijek nije na razini koja bi omogućila da obrazovanje i mediji budu skloni kritičkom razmišljanju o prošlosti, a onda samim time i o budućnosti."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Svako vrijeme nosi svoje sukobe. Kao ljudska vrsta pokazali smo da ne učimo. Obično govorimo da je povijest učiteljica života. I ja tvrdim da jeste, ali smo mi jako loši učenici. Nema generacije na ovim prostorima, u našem bližem susjedstvu ili negdje malo dalje koja nije doživjela neki rat, neku traumu. Ratova će i dalje biti i oni će i dalje utjecati na razmišljanja. Bosna i Hercegovina i regija su dugi niz godina bili u fokusu, bili su primarni interes Evrope i međunarodne zajednice. Međutim, s pojavom nekih novih žarišta, fokus se prebacio drugdje. Čini mi se da ni Evropu ni svijet više posebno ne zanima trauma od prije 20-30 godina u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu ili negdje drugdje. Ali za to ne treba kriviti međunarodnu zajednicu. To je tako oduvijek bilo. Mi moramo iznutra pokrenuti procese. Mislim da je sada već prošlo previše vremena da bismo se izvlačili da nam Bruxelles ili Washington, ovi ili oni, nešto ne daju. Ne možemo stalno tražiti krivca u nekome drugome. Kao što smo bili krivci za rat, tako bismo trebali biti odgovorni i za mir u kojem živimo. To i dalje ne radimo. I dalje ćemo tražiti izgovore u drugima, a ne u sebi, jer je tako lakše. Sukoba će biti, ratova će biti. Mijenjat će se okolnosti, mijenjat će se granice. Mijenjat će se vjerojatno i države. Međutim, to ne znači da do sada nismo mogli uspostaviti neka pravila ponašanja kada je u pitanju odnos prema prošlosti. S obzirom na to da nismo, bojim se da svijet, u pravcu u kojem je krenuo, ne daje vjetar u leđa onima koji su za dijalog, za toleranciju, mir i nenasilje."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.