"Prošlost je često neizvesnija od budućnosti ili sadašnjosti"

TOMISLAV MARKOVIĆ - kolumnista, pisac [Srbija]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"U različitim državama nastalim na tlu SFRJ različito se oblikovala nedavna istorija. U Federaciji BiH radilo se puno na kulturi sećanja, objavljeno je mnogo knjiga o ratu, memoara, sećanja, dokumentarne literature, književnih dela zasnovanih na istinitim događajima, na onome što su pisci preživeli, Faruk Šehić, Ozren Kebo, Marko Vešović, Nenad Veličković, Ferida Duraković i mnogi drugi. Snimani su mnogi odlični filmovi koji na estetski validan način pružaju svedočanstvo o ratu, od "Savršenog kruga" do "Quo vadis, Aida". Nebrojeni su tekstovi i knjige u kojima se promišlja iskustvo rata, i dalje se pišu.

U drugim zemljama takvih sadržaja ima manje, ali ih ipak ima. Bar što se tiče genocida u Srebrenici u većini zemalja postoji konsenzus da je u julu 1995. izvršen genocid. U Crnoj Gori je takav konsenzus postojao do promena prije pet godina, srpski nacionalisti koji učestvuju sada u vlasti imaju drugačije, revizionističko mišljenje. U Srbiji je situacija drugačija, kao i u Republici Srpskoj. Prema zvaničnom narativu koji formira vladajuća kasta i dominantan deo intelektualne elite – genocida nije bilo, nije bilo ni agresije na BiH, ratni zločini se također poriču, prošlost se falsifikuje. Prema novom Zakonu o spomenicima, zabranjeno je čak i podizati spomenike žrtvama srpske vojske i policije, jer je Srbija uvek vodila samo oslobodilačke ratove. Medijska scena je preplavljena krivotvorinama, negiranjem i poricanjem, što je sve skupa stvorilo zacementiranu sliku o prošlosti koja nema mnogo veze sa činjenicama. Moglo bi se reći da se u srpskom javnom diskursu nedavna istorija oblikuje pomoću laži, nacionalističke ideologije i zločinačke mašte. Glavna intelektualna struja formirala je srpski nacionalni identitet na negiranju genocida i poricanju zločinačke prošlosti, kao i na odbijanju suočavanja s prošlošću, umjesto da novi identitet bude formiran upravo na sećanju na žrtve, na svesti o sopstvenoj odgovornosti, na saznanju da su devedesete godine rez u našoj istoriji, da poslije toga više nikada ništa neće biti isto. Taj proces suočavanja sa sobom i sopstvenim nedelima, koji bi rezultirao stvaranjem drugačijeg identiteta, blokiran je svim mogućim društvenim, intelektualnim i političkim silama.

Naravno, postoji čitav niz istoričara, umetnika, pisaca, naučnika, akademika, novinara, nevladinih organizacija, javnih ličnosti koji govore i pišu istinu o ratu, zločinima i stradanjima, imenujući krivce, nazivajući stvari pravim imenima. Nažalost, svi oni, odnosno svi mi smo margina u društvu kojim i dalje vlada ista ideologija nacionalizma koja je do rata i dovela, a na vlasti su čak isti akteri koji su devedesetih bili deo udruženog zločinačkog poduhvata. O stanju srpske duše posle rata možda je najbolje pisao Dragoljub Stanković u zbirci pesama 'Pohvala slabosti':

Ne ništa nas neće spasiti
ništa ne može da spere tu krv
srca naša neće nikada više biti
sretna nikada nikada nikada
jer drugi to neće biti
jer drugi nisu imali priliku
da budu
sretni tužni zaneseni
zato nećemo ni mi
koji smo ostali
posle ove sramote
što nebo dotiče."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Generacija koja je rođena u Srbiji u godini genocida u Srebrenici ima veliki problem da sazna šta se uopšte dogodilo, da dođe do elementarnih činjenica o prošlosti. Čitava društvena, medijska, politička, obrazovna sfera stvorila je ogroman zid koji sprečava mlade da dođu do istine. Da bi uopšte saznali nešto o prošlosti, mladi moraju prvo da se suprotstave svemu što su učili u školi, na fakultetu, u medijima, onome što su čuli u kući, među prijateljima, na ulici, u društvenom životu. Naravno, danas je mnogo lakše nego nekada, današnjim generacijama je sve dostupno na internetu, mnogo im je lakše nego recimo mladim Nemcima šezdesetih godina XX stoleća, ali oni ne žive u vakuumu, već u društvu koje je utemeljeno na zločinu, genocidu i njihovom poricanju, i na velikosrpskoj ideologiji kao opravdanju zla, tako da je svaka činjenica zabranjena i dovodi ih u sukob sa društvom u kojem žive. Malobrojni su oni koji se upuštaju u lična istraživanja i koji imaju smelosti da stanu nasuprot ogromne većine, javnog mnjenja, većina je i dalje posve nezainteresovana za kulturu sećanja i odgovornost prema istini. Ima izuzetaka, naravno, pogotovo među onima oko Inicijative mladih za ljudska prava i sličnih organizacija, ali čim neko od tih mladih ljudi izađe u javnost sa stavom da je u Srebrenici počinjen genocid, bivaju izloženi kampanjama mržnje u tabloidima.

Društvo je učinilo sve da identitet mladih bude oblikovan u nacionalističkom duhu, zasnovan na negiranju zločina i istine, da izbriše svako sećanje na zločine i genocid, da uništi svako osećanje odgovornosti i kod počinilaca i inspiratora, a kamoli kod onih koji su rođeni u vreme ili nakon rata."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Široko je pitanje, pa bih se usredsredio na stanje u Srbiji, a ni tu nije jednostavno, jer generacije nisu monolitne, sačinjene su od osoba raznolikih ideoloških, političkih, društvenih, kulturnih stanovišta i shvatanja. Ugrubo bi se mogli podeliti u dve grupe: većinsku, koja pristaje uz vladajuću ideologiju i manjinsku, koja joj se protivi. U prvoj grupi starija generacija negira stvarnost koju je doživela, devedesete su za njih u najboljem slučaju vreme kada su patili pod režimom Slobodana Miloševića, a najčešće je za njih to vreme kada se ceo svet zaverio protiv Srba, uveo nam sankcije na pravdi Boga, pa nas još i bombardovao na kraju, ni krive ni dužne. Mlađe generacije koje slede ovaj narativ kliču Mladiću kao srpskom heroju (mada čak ni oni što čuvaju njegov mural ne znaju ko je tačno on), prizivaju nove ratove jer nemaju pojma kako rat u stvarnosti izgleda, te uzvikuju “Dogodine u Prizrenu”, zajedno sa popularnim hip-hop bendom Beogradski sindikat.

Starija generacija onih koji su ustali protiv nacionalista, rata i ubica trajno je obeležena iskustvom rata i pokušava sebi da objasni kako se i zašto to dogodilo, otkud tolika silina masovnog mahnitanja i entuzijazma za mržnju, šovinizam i bratoubistvo. To je životni zadatak koji ne prestaje. Osveštene mlađe generacije osećaju taj teret, koji su nasledile od starijih, ali čak i kad su svesne nasilne, zlikovačke prošlosti sopstvene zemlje – najčešće pokušavaju da taj teret skinu sa pleća na neki lak i jednostavan način (koji ne postoji). Vidimo da oni koji nisu svojim očima videli kako ljudi postaju ljudožderi, kako se mirne komšije i rođaci preko noći pretvaraju u vatrene mrzitelje drugih nacija – imaju veliki problem da to sebi nekako predstave. I to je razumljivo, i mi koji smo preživeli to vreme imamo problem da objasnimo šta se, kako i zašto dogodilo, a svaki pošten zaključak vodi u težak antropološki pesimizam. Za mlade je, čini mi se, to samo još jedna tema, još jedan deo velikog nasleđenog tereta, prevashodno bi trebalo skinuti aktuelni režim i rešiti tekuće probleme, a onda se baviti prošlošću. Pošto oni nisu bili svedoci političkih početaka Dačića, Vučića, Vulina, pošto nisu živeli u vreme kad su današnji književni klasici pisali ode Miloševiću ili drame o Kosovskom boju ili pozivali na osvetu srpskih žrtava iz Drugog svetskog rata, nemaju pristup celoj slici. Sve to je, naravno, zapisano u brojnim knjigama koje se bave devedesetima, te stoji dostupno, kroz čitanje i razgovor sa starijima koji se bave tim temama, mladi dobivaju saznanja o prošlosti. S druge strane, to što mogu lakše da se nose sa nasleđem koje nisu doživeli, što nemaju ličnu traumu, moglo bi i da im olakša suočavanje sa tim periodom i čuvanje sećanja."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Za početak, političke strukture, kao i građani u Republici Srpskoj morali bi da priznaju BiH kao svoju državu, da prestanu da negiraju elementarne činjenice o ratu i da prestanu da slave ratne zločince i masovne ubice, pa bi onda bilo nade za transgeneracijsko pamćenje. Teško je govoriti o kulturi sećanja, pamćenju tamo gde se podižu spomenici ubicama, gde se ruga žrtvama, gde postoji zavera ćutanja, a malobrojni glasovi razuma bivaju izloženi nasilju i ostrakizmu. U Srbiji također postoji sličan problem, a o razvoju se ne može govoriti, jer se zahvaljujući vladajućem režimu i većini društvenih aktera i institucija razvoj odvija unazad, sa zla na gore. Ukoliko ne dođe do promene tog smera, do obaranja dominantne ideološke i političke naracije, stvar transgeneracijskog pamćenja će stajati sve gore, iz generacije u generaciju. Ako prevladaju demokratske snage, ako dođe do povratka na evropski kurs, ako stari režim bude srušen, stvoriće se makar neki osnovni preduslovi za politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj, u okviru kojeg bi bilo mesta i za kulturu sećanja. A i tada se taj proces neće odvijati lako, jer su ljudi koji su istinski posvećeni radu na kulturi sećanja – teška manjina."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Uvek je ista priča: stanje na globalnom nivou neminovno utiče na naše lokalne prilike. Budući da u svetu jačaju antiprosvetiteljske tendencije, populizam, revizionizam, autoritarnost – to se sve negativno odražava na naše područje, uključujući i perspektive održavanja i razvoja kulture sećanja na ratne događaje. Ono što je najbitnije, kako za transgeneracijsko pamćenje, tako i za odnose globalno-lokalno jeste istrajni rad svih onih organizacija i pojedinaca koji se bave suočavanjem sa prošlošću, neguju kulturu sećanja, rade na pomirenju. Arhive postoje i rastu, svedočanstva se umnožavaju, sve je više akademskih istraživanja, naučnih studija, doktorskih disertacija, otvaraju se muzeji (uskoro će biti otvoren i Muzej devedesetih u Beogradu, zahvaljujući istoričarki Dubravki Stojanović, što je do jučer izgledalo nemoguće), pisci se bave prošlošću, kao i umetnici, novinari, istoričari, nevladin sektor... Sav taj golemi rad rezultirao je stvaranjem depozitorijuma sećanja koji se ne može uništiti, koji se samo može prećutkivati, negirati, ali on ostaje kao trajno zaveštanje budućim generacijama. Koliko god međunarodni uslovi za negovanje kulture sećanja bili nepovoljni, koliko god ovdašnje velmože i njihova intelektualna posluga vodili rat protiv sećanja, ne mogu poništiti sve ono što je do sada urađeno, niti nas mogu sprečiti da i dalje radimo u istom smeru. Jedino ako se čitav svet pretvori u totalitarni poredak, u negativnu utopiju, to bi moglo da uništi kulturu sećanja, ali ni tada ne u potpunosti, čak i u staljinizmu mnogi rukopisi su sačuvani – u pamćenju ljudi koji su postajali žive knjige. Borba za sećanje ne prestaje, jer je - koliko god to izgledalo paradoksalno – prošlost često neizvesnija od budućnosti ili sadašnjosti."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.