Dinamika transgeneracijskog pamćenja

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Svi su se trudili da naprave svoje, nacionalno sećanje. U Hrvatskoj je ono specifično jer je kombinacija pobednika i žrtve, što daje ogromnu snagu sećanju na Domovinski rat koji je i dalje suviše često u srcu politike. U Srbiji je kombinacija poraza i žrtve, što jača potrebu za revanšem, pokušajima da se rezultat rata promeni poslije 30 godina. Bosna i Hercegovina je blokirana, što sopstvenim podelama, što nesmanjenim ambicijama Srbije i Hrvatske. Crna Gora je u agoniji između prosrpskih i procrnogorskih snaga. Makedonija u stalnoj zamci svojih suseda. Ratovi devedesetih još traju. Kao i hipnoza društava koja je tada napravljena od vladajućih elita. Dovoljno je videti da su u skoro svim zemljama na vlasti oni koji su ratove vodili, pa shvatiti kako se oni održavaju na vlasti stalnim održavanjem devedesetih."

"U Bosni i Hercegovini, rat nije stvar prošlosti – on je valuta sadašnjosti. Etnonacionalne elite žive od straha, hrane se traumom i svakih nekoliko mjeseci bace narodu novi narativ o 'prijetnji koja dolazi' – ako već ne tenkom, onda bar saopćenjem. I sve to ne bi bilo moguće da trauma nije institucionalizovana. Kod nas se ne liječi – kod nas se izlaže, monetizira, reciklira i koristi kao vezivno tkivo za podijeljeno društvo. Generacije koje su proživjele ratove 1990-ih, posebno 1995. godinu – onu u kojoj je počinjen genocid u Srebrenici, ali i završio rat – nose iskustvo koje nije teorija."

"U mom iskustvu na terenu, pred kamerom, i iza nje, često sam sretala i one koji ne žele više da se sjećaju, jer ih to vraća u bol. S druge strane, mladi koje upoznajem žele znati. Žele razumjeti šta se dogodilo i kako da se to više nikada ne ponovi. I tu se rađa veza između generacija, možda ne uvijek kroz riječi, ali kroz prisutnost, kroz volju da se pogleda istini u oči. Ali ta dinamika nije jednostavna. I dalje živimo u društvu gdje politika koristi prošlost za vlastitu korist. Gdje se trauma ne liječi, nego instrumentalizira."

"Politike sjećanja kreiraju se u javnom prostoru. Čega se i na koji način određeno društvo sjeća pokazuje i koji sistem vrijednosti reprezentira to isto društvo. Vratit ću se opet na Prijedor gdje memorijal s imenima boraca Republike Srpske u samom centru grada vrši dvije funkcije. On simbolički briše identitet onih koji su u ovom gradu sustavno mučeni i ubijani upravo kao dio sistemske politike te iste Republike Srpske. Ta imena također služe zaboravu geneze rata u Bosni i Hercegovine i relativiziraju poziciju onih koji su u disbalansu moći provodili svoju politiku etničkog čišćenja. Vjerujem da se u udžbenicima povijesti u Republici Srpskoj ne može naći ništa o tome."

"Velike i radikalne razlike u vezi sa svim onim što je minula ratna prošlost dala, tamo gdje su nastajale i tokom rata i poslije njega stvarane su za javnost, uglavnom, programski i ciljano pod utjecajem politika i zvaničnih institucija u najčešće različitim nacionalnim sredinama, manje ili više 'očišćenim' aktuelnim politikama."

"Što se tiče nas koji smo preživjeli rat, slika je jednako kompleksna. Neki od nas i dalje žive s traumom i čuvaju sjećanje na ono što se dogodilo; drugi ostaju zarobljeni u poricanju, ili su jednostavno iscrpljeni i apatični. Za nas, za generaciju koja je preživjela rat, već je kasno. Kasno je da od prošlosti napravimo neki zajednički smisao koji bi potaknuo regionalnu promjenu na bolje. Mlađe generacije imaju tu energiju, kako će je iskoristiti, vidjet ćemo."

"Strah, utemeljen na prošlim doživljajima, potenciran je političkim diskursom s jedne strane ali i brojnim subjektivnim strahovima koji karakteriziraju savremene generacije ljudi. Strah od prekarijata, neizvjesna individualna i društvena budućnost, manjak povjerenja u društvene institucije faktori su koji otežavaju sve životne interakcije i relacije, a također su realnosti koje politički diskurs s nepodnošljivom lakoćom instrumentalizira."

"Preživjeli roditelji prenose sjećanja kroz lične priče, a djeca ih pretvaraju u aktivno pamćenje kroz učenje, aktivizam i kulturu sjećanja. Tamo gdje postoji otvoren dijalog, zajednički se gradi svijest o važnosti istine i mira. Međutim, razlike su često izražene. Stariji mogu ostati vezani za sopstvenu bol i podjele, dok mlađi češće žele prekinuti ciklus mržnje i izgraditi nove mostove, tražeći zajednički jezik izvan nacionalističkih narativa. Mnogi mladi osjećaju frustraciju zbog činjenice da žive u sistemu koji stalno proizvodi strah i nesigurnost zarad političkih ciljeva."

"Zbog čestih sukoba i političkih prepucavanja napravila su se dva tabora u ovim generacijama. Jedan čine oni koji su postali žustri zastupnici narativa koji su preuzeli od svojih roditelja i društva i koji nastavljaju podgrijavati sukobe, dok u drugi tabor pripadaju oni koji su siti svih tih priča sa sve tri strane i ne žele sudjelovati u tome, već su se fokusirali na sadašnjost i gledaju kako da što bolje prožive život sa svim što im pruža, od putovanja, učenja, druženja."

"Negdje ova mlađa generacija čuje o ratu iz prve ruke i tako razvijaju izvjesno međusobno razumijevanje. Međutim, čini mi se da je šutnja ili selektivno pripovijedanje češće što ostavlja praznine i nerazumijevanje između generacija, bilo uslijed traume starijih koji ne mogu govoriti, bilo zbog nezainteresiranosti mlađe generacije za 'davnu' prošlost."

"Nema jedinstvene memorije. Postoje samo fragmenti: etnonacionalni, lični, akademski, alternativni, pa ako hoćete i medijski. Oni koji su preživjeli 1995. godine pamte kroz bol, dok oni rođeni te iste godine pamte kroz narečene tragove. Ipak, obje generacije su taoci istih politika koje od traume prave plijen."

"Strahovi na koje se svakodnevno nailazi, osim možda u generacijama trećeg doba, daleko su više egzistencijalni i to se proteže od onih u ranim dvadesetim do onih pred penziju. Što se ratova tiče, ekstremizam se čini izraženijim među ovim mlađima."

"U društvima koja nose teret neprerađene ili poluprerađene postkonfliktne traume koja obuhvata nekoliko generacija ne može se dovoljno puno naglasiti značaj procesa (za)pis(iv)anja i arhiviranja u širem smislu. Poratne tenzije između cjeline kao istine i fragmentarnih istina, između ličnog i faktualnog i pravno-političkog pa onda i ideološko-političkog (režimskog), tenzije između dejtonskog primirja i stvarnog života 30 godina poslije, između osvajačkih ideologija i negiranja nekad i sada i činjeničke istine o zločinima, tenzije između novih-starih osvajačkih zamaha i propagande i političke odgovornosti za agresiju na Bosnu – su najblaže rečeno jednostavno nesnošljivi."

"Politika za prošlost i politika povijesti su zapravo locirane u kontekstu teorije o kulturnoj hegemoniji. Politika povijesti (koja je zapravo smještena u politički domen - gdje različiti akteri ne samo da pokušavaju historiju koristiti za specifične interese, već i za konkretnu političku dobit, a koja je u vezi sa političkim pamćenjem) je proces koji otkriva sile i protusile koje se bore za hegemoniju diskursa i interpretativne modele."

"Mislim da ne postoji usklađenost gledišta o bilo čemu, pa ni o zajedničkoj prošlosti i jugoslovenskim ratovima devedesetih. Dokaz je i Bosna i Hercegovina: stavovi i mišljenja generacija rođenih i stasalih u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska drastično se razlikuju od onih u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na to su uticali kako porodična i lična sjećanja, iskustva i interpretacije, tako i kontinuirano medijsko trovanje i obmanjivanje javnosti kroz nastupe političke i društvene elite i medija."

"Ratovi devedesetih godina su obilježeni još jednim procesom, a to je proces tranzicije, transformiranja društva. Činjenica je da je Bosna I Hercegovina napadnuta od dva nacionalistička projekta koji su kreirani od strane susjednih zemalja: Srbije i Hrvatske, ali, isto tako, kroz rat se desila politička i socijalna promjena društva. Drugačije smo pamtili u socijalizmu, jer tada smo kada bi govorili o prošlosti nastojali da izgradimo novo društvo, da budemo okrenuti ka budućnosti. Danas živimo senzacionalistički kapitalizam, koji se zasniva na instant pamćenju, tjera nas da se fokusiramo na konzumeristički trenutak. Ta konzumeristička svijest se prepliće sa nacionalističkom imaginacijom."

"Ja bih se usredsredio na stanje u Srbiji... Starija generacija onih koji su ustali protiv nacionalista, rata i ubica trajno je obeležena iskustvom rata i pokušava sebi da objasni kako se i zašto to dogodilo, otkud tolika silina masovnog mahnitanja i entuzijazma za mržnju, šovinizam i bratoubistvo. To je životni zadatak koji ne prestaje. Osveštene mlađe generacije osećaju taj teret, koji su nasledile od starijih, ali čak i kad su svesne nasilne, zlikovačke prošlosti sopstvene zemlje – najčešće pokušavaju da taj teret skinu sa pleća na neki lak i jednostavan način (koji ne postoji)."

"Tokom decenija društva su se transformisala usljed ovih uzroka u granicama država, a mediji i društvene mreže preuzeli dominantni uticaj. Tehnologija se razvija i nudi atrakcije koje zatrpavaju činjenice iz prošlosti. Razlike su velike i određuje ih dinamika politika i političara na vlasti i u opoziciji."

"Rekao bih da se isključivo kroz aktivnosti civilnog društva događaju transgeneracijski susreti i razmjene koje imaju za cilj upravo međusobno razumevanje prošlosti i transgeneracijsko isceljenje. Mislim da međugeneracijski susreti pod okriljem države (predavanja, komemoracije, priredbe) služe isključivo izgradnji identiteta koji bi bio pogodan za dalju manipulaciju i potencijalan rat."

"U Bosni I Hercegovini postoji tri verzije kolektivnog pamćenja koje su suprotstavljene. Tri doživljaja jednog događaja. Proliferirani i vatreni nacionalizam onemogućava suočavanje sa vlastitom prošlošću, a dok god se jedno društvo ne suoči sa vlastitom prošlošću u njemu nema temeljnih pretpostavki za napredak."

"Generacije zrelih i tek rođenih u vreme srebreničkog genocida, u Srbiji, ne postavljaju se bitno različito. Najvećem broju - zajedničko je ćutanje. Stariji ćute, zato što znaju šta sve "treba" da prećute da bi se održao prividni društveni mir. Većina onih rođenih 1995. ćuti i ravnodušna je. Za njih nije bitno što je tad počinjen genocid. Reakcija društva, kao da je dogovorena: nešto loše se desilo u Srebrenici, ali šta mi imamo sa tim?"

"Starija generacija, kojoj je rat zaista obilježio život i koja je snažno oblikovala vlastito sjećanje na njega, ima sjećanje i na onaj svijet od prije i bazično je identitetski utemeljena u njemu. Ova generacija iz 1995. nema sjećanje na vrijeme od prije, ali nema sjećanje ni na rat, a nažalost ni stvarno iskustvo života s drugima. Ta generacija je nažalost sklonija mitologizaciji sjećanja i nekritičkom podržavanju službenih kultura sjećanja od generacije koja joj je prethodila i paradoksalno više je oblikovana traumom koju nije proživjela."

"Naopako je mišljenje da mladi ne žele znati. Mi smo ti koji im ne pružamo priliku da se upoznaju s tim vremenom. Mi smo stvorili tu stvarnost – ne oni. I možda se bojimo da nas jednom pitaju: 'Što si ti radio za vrijeme rata? Jesi li učinio sve što si mogao da spriječiš zlo ili barem da ga umanjiš?'"