"Transgeneracijsko pamćenje nije muzej. Ono je živo biće"

DRAGAN BURSAĆ - kolumnista, profesor filozofije [Bosna i Hercegovina]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Rat se u Bosni i Hercegovini nije završio Dejtonom – samo je dobio drugačiji format. Oni koji su preživjeli nose ga kao utihnuli šrapnel u duši. U 30 godina koje su uslijedile, rat je filtriran kroz bezbrojne narative: kroz suze na dženazama s jedne strane i kroz krivotvorene udžbenike s druge strane, kroz potisnute traume, dokumentarne filmove ali i kroz pogane političke govore. U tom spektru postoji sve — od patnje do poricanja, od dokumentovanja do mitomanije. Generacija proživljene historije danas živi između dvije realnosti: vlastitih rana i javnog poricanja tih rana. A između tog jaza — zijeva šutnja. Ili još gore - manipulacija."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Rođeni 1995. godine nisu samo djeca rata — oni su i djeca istine koju niko nije htio da im kaže. Ako govorimo o Srbiji ili RS-u, npr. oni su odrasli u zemlji i entitetu u kome je zločin institucionaliziran kao herojstvo, a žrtva precrtana gumicom revizionizma. Ali, upravo zbog toga, ta generacija danas sve više kopa ispod površine, traži odgovore u dokumentima, presudama, pričama svojih roditelja — ali i u tišini, koja često govori više od galame. Njihov identitet je lomljen između kolektivnog amnezijskog pritiska i lične potrebe da sjećanjem zadobiju slobodu. Oni nisu samo generacija sjećanja — oni su generacija pitanja. Dabome, kad ovo kažem, mislim na manjinu ili manjinu od manjine. Ostali su u svijetu indoktrinacije roditelja i (lažnih) autoriteta."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Nema jedinstvene memorije. Postoje samo fragmenti: etnonacionalni, lični, akademski, alternativni, pa ako hoćete i medijski. Oni koji su preživjeli 1995. godine pamte kroz bol, dok oni rođeni te iste godine pamte kroz narečene tragove. Ipak, obje generacije su taoci istih politika koje od traume prave plijen. U nekim tačkama se dodiruju: u solidarnosti manjine, u nevladinim pokušajima da se istina otrgne iz ralja poricanja. Svejedno, ključna razlika je ova: stariji još uvijek pokušavaju da shvate kako se sve desilo, dok mlađi pitaju — zašto niko ništa nije uradio kad se već znalo? I opet vam govorim, riječ je o onima koji su na putu potrage."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Ako se transgeneracijsko pamćenje bude i dalje razvijalo pod palicom etnonacionalizma, onda ćemo 2055. imati društva u kojima će i potomci počinilaca i potomci žrtava ponavljati iste rečenice — koje su nekoć bile paravani za zločin. No, ako se otvore vrata obrazovanja oslobođenog ideoloških okova, ako se kultura pamćenja utemelji na dokumentima, a ne na freskama, ako se da glas preživjelima, a ne falsifikatorima — postoji šansa. Male građanske inicijative, umjetnost i hrabri pojedinci su kvasac tog potencijala. Bez njih, ostaje samo trauma na repeat. Ipak, ako iza njih sustavno ne stane npr. srbijansko društvo, opet ćemo pričati o promilima uz silne ograde u narativma sjećanja."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Svijet 2025. već liči na “1984.“ Orwella s dnevno mijenjanim istinama. Geopolitika selektivno gasi i pali istinu, a moć odlučuje ko je žrtva, a ko terorist. Transgeneracijsko pamćenje u tom kontekstu postaje talac vanjskopolitičkih interesa. Ako međunarodne norme pravde i ljudskih prava budu i dalje relativizirane, pamćenje o Srebrenici, Prijedoru, Ahmićima i svim drugim zločinima može postati samo “verzija priče”. “Jedan od narativa“. A verzije ne grizu. Verzije ne uznemiruju. U konačnici, verzije relativiziraju istinu. A da bismo sačuvali istinu, morat ćemo uznemiravati — svaku laž, svaki falsifikat, svaku reviziju — svaki put.

Transgeneracijsko pamćenje nije muzej. Ono je živo biće – koje se može njegovati, zlostavljati, silovati ili spasiti. Naša je odgovornost da ga hranimo istinom i empatijom. Jer ako ne budemo čuvali pamćenje – pamćenje će čuvati nas. I neće biti milosrdno."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.