TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE se odnosi na prenošenje historijskih iskustava, trauma i narativa s jedne generacije na drugu. Obuhvata način na koji pojedinci, porodice, zajednice i društva prenose znanja i posljedice događaja iz prošlosti-kroz obrazovanje, pripovijedanje, kulturu, medije ili institucionalne okvire. Više od bazičnog sjećanja, transgeneracijsko pamćenje oblikuje način na koji se historija razumije, suočava sa njom ili poriče kroz vrijeme. Ima važnu ulogu u formiranju kolektivnog identiteta, uticaju na međugeneracijske odnose i oblikovanju metoda na koji se društva nose s nepravdom, sukobima i odgovornošću.
U regijama gdje prošlost ostaje nerazriješena, a njeno značenje duboko osporavano, način na koji biramo da pamtimo, i da učimo, oblikuje ne samo naše razumijevanje historije, već nosi i duboku odgovornost za očuvanje sjećanja u poslijeratnom kontekstu. Nije dovoljno zabilježiti datume, činjenice ili događaje; važno je kako ih tumačimo i kako prenosimo njihove lekcije budućim generacijama. Učenje historije mora pomoći društvima da se suoče s traumom, prepoznaju obrasce nasilja i shvate kako sistemi isključenja i dehumanizacije mogu eskalirati u zločin. Učenje o prošlosti nije samo čin sjećanja, već i način oblikovanja uslova za pravdu, odgovornost i transgeneracijsko pamćenje.
Ovaj izazov je posebno vidljiv u postkonfliktnim društvima gdje nasilje nije počinjeno u tajnosti, već pred očima institucija, lokalnih zajednica i međunarodne zajednice. U takvom okruženju nije problem nedostatak dokaza, već politička borba oko toga kako se ti dokazi upotrebljavaju, iskrivljuju ili brišu. Bivša Jugoslavija predstavlja snažan primjer takve dinamike. Nakon njenog raspada, novoformirane države su se suočavale sa izazovom uspostavljanja dosljednog i tačnog razumijevanja događaja iz 1990-ih. Pristupi učenju historije su fragmentirani i duboko politizirani, što je omogućilo da se poricanje ukorijeni, ne samo kako se ratovi pamte, već i kako se tumače, iskrivljuju i na kraju opravdavaju.
Takvo poricanje nije samo odbacivanje određenog događaja. To je strukturna i kontinuirana praksa. Uključuje uklanjanje činjenica iz javnog diskursa, ponavljanje obmanjujućih tvrdnji u medijima i uzdizanje pojedinaca odgovornih za nasilje u simbole patriotizma. Kada institucije ne uspiju da se odupru ovom procesu, one postaju dio problema, zbog čega se društva u bivšoj Jugoslaviji i dalje bore s transgeneracijskim pamćenjem, gdje javni diskurs nije oblikovan istinskim suočavanjem s prošlošću, već njenom manipulacijom i potiskivanjem. Rezultat je krhka građanska kultura u kojoj pravda ostaje nepotpuna, istina se osporava, a politički lideri koriste historijski revizionizam kao sredstvo za mobilizaciju lojalnosti ili podjela.
Dok obilježavamo trideset godina od genocida u Srebrenici, suočavamo se s tri generacije, od kojih je svaka oblikovana posebnim odnosom prema ovoj historiji. Prva generacija su oni koji su proživjeli rat i još uvijek se suočavaju s naslijeđem neostvarane pravde i osporavane istine. Druga generacija su oni rođeni krajem rata 1995. godine, koji sada pune trideset godina, a odrasli su u društvu koje je često negiralo ili iskrivljavalo činjenice o ratu i njegovim posljedicama. Mnogi od njih su odrasli bez pristupa pouzdanim informacijama o raspadu Jugoslavije ili su učili narative koji umanjuju ili relativiziraju ratne zločine i genocid u Srebrenici. Dolazak treće generacije, onih koji će se roditi 2025. godine, nudi izazov i priliku. Ono što će ova generacija saznati za trideset godina, i kako će to znanje steći, zavisiće o tome kako definišemo, strukturiramo i postavljamo prioritete transgeneracijskog pamćenja.
Ovo izdanje Modula za prenos znanja postavljeno je tako da ponudi slojevito razumijevanje naslijeđa Srebrenice trideset godina nakon genocida. Počinje kontekstom koji pokriva ključne faze rata u Bosni i Hercegovini, put do genocida, neuspjeh takozvane „zaštićene zone“ i ulogu međunarodnog prava. Drugi dio se bavi širim pitanjem kako učimo o prošlosti, kroz naš javni čas iz 2015. godine i video-dokumentarnu animaciju. Jezgro modula čini sekcija Percepcije, u kojoj 24 ličnosti iz bivše Jugoslavije odgovaraju na pet pažljivo oblikovanih pitanja s ciljem da ponude raznolike uvide i perspektive o transgeneracijskom pamćenju. Kako se pamćenje prenosi između generacija, koji uslovi oblikuju njegovo prenošenje i na koji način utiče na savremeno društvo? Ovo izdanje Modula za prenos znanja predstavlja strukturiranu alatku za obrazovanje, promišljanje i kritičko suočavanje sa izazovima pamćenja Srebrenice kroz generacije.