"Generacija rođena 1995. nije proživjela rat, ali je odrastala uz naslijeđe rata"

Prof. dr. EDINA BEĆIREVIĆ - profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu [Bosna i Hercegovina]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"U Bosni i Hercegovini i u regionu, individualna i kolektivna iskustva kao ni medijske i umjetničke forme, ne mogu se odvojiti od političkog konteksta. Kako je David Campbell naglasio, postkonfliktni identiteti se stalno rekonstruiraju kroz “narativne okvire” koji su dostupni u javnom prostoru; a ti su okviri oblikovani političkom moći i dominantnim diskursima. Genocid u Srebrenici, iako pravno priznat i od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog suda pravde (ICJ), i dalje se negira ili relativizira u mnogim dijelovima regije. Ključno je naglasiti da se genocid nad Bošnjacima ne može svesti samo na pravno presuđeni genocid u Srebrenici, već da se mora razumjeti kao proces koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Taj proces je uključivao sistematske kampanje etničkog čišćenja, masovna pogubljenja, silovanja, logore, prisilna raseljavanja i namjerno uništavanje kulturne i vjerske baštine, s ciljem eliminacije bošnjačkog naroda s teritorije Bosne i Hercegovine. Ovakvo šire razumijevanje genocida podržava sve veći broj istraživača koji zastupaju koncept genocida kao procesa, odnosno, kumulativnog genocida.

Zbog toga je genocid u Srebrenici potrebno posmatrati u kontekstu šire agresije na Bosnu i Hercegovinu, koju su izvršile Srbija i Crna Gora i u manjoj mjeri, Hrvatska, kako je potvrđeno presudama ICTY-a. Ipak, pravno priznanje ovih činjenica nije dovelo do društvenog konsenzusa i revizionistički narativi dominiraju u regionu. Rezultat toga je da živimo u paralelnim stvarnostima, i ta selektivna, revizionistička praksa je naša svakodnevnica. Ono što je možda emotivno najteže, jeste otuđenje koje nastaje čak i među onima koji su formalno “na pravoj strani historije”. Suočavanje s negiranjem genocida jeste bolno, ali ništa manje teško nije ni duboko emocionalno nerazumijevanje od strane onih koji priznaju genocid, ali ipak ne uspijevaju pojmiti dubinu i slojevitost te traume. Takva iskustva doživljavamo ne samo u individualnim odnosima, već i na političkom planu, kao odraz šireg, historijski ukorijenjenog odnosa Zapada prema Bosni i Hercegovini. Stradanje bošnjačkog naroda priznaje se deklarativno bez istinske empatije i političke dosljednosti."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Generacija rođena 1995. godine nije proživjela rat, ali je odrastala uz naslijeđe rata. Njihovo razumijevanje prošlosti uveliko zavisi od toga u kakvoj su sredini odrastali, kako im je historija bila predstavljena, ko su bili njihovi učitelji, roditelji, koje su medije pratili. Mnogi su još uvijek okruženi simbolima koji veličaju počinioce zločina i negiraju sudski utvrđene činjenice.

Međutim, iz te generacije izrasli su i pojedinci koji svjesno i hrabro biraju drugačiji put. To su mladi ljudi koji razumiju da historija nije ono što im je ostavljeno samo u porodičnim pričama, nego i ono što aktivno istražuju, preispituju i biraju da prenose dalje. U knjigama koje pišu, projektima koje vode, dokumentarcima koje snimaju, vidimo kako se gradi kultura sjećanja utemeljena na odgovornosti i znanju.

Ohrabrujuće je to što dio ove generacije aktivno traži dodatne izvore informacija i kritički preispituje dominantne narative koji nažalost poriču genocid. Alternativni načini informiranja i obrazovanja te regionalna i šira međunarodna povezivanja upućuju ih na to da se za tumačenje prošlosti okreću međunarodnim sudskim presudama i relevantnoj historijskoj dokumentaciji.

Istraživanja pokazuju da transgeneracijsko pamćenje u BiH funkcioniše kroz kompleksnu dinamiku formalnog obrazovanja, porodične socijalizacije i političkog diskursa. Pripadnici generacije rođene neposredno nakon rata internaliziraju poruke koje dominantni narativi prenose kroz rituale sjećanja, medijsko izvještavanje i društvenu simboliku. Ali istraživanja također pokazuju i da dio njih razvija kritičku distancu, posebno u urbanim sredinama.

S druge strane, u prostorima u kojima postoji institucionalizirana kultura sjećanja, poput Memorijalnog centra Srebrenica, mladi imaju mogućnost susreta sa svjedočanstvima, dokumentima i analizama koje afirmišu činjenice i potiču refleksiju o etičkoj odgovornosti."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Na prvi pogled, pitanje o tome kako su generacije u Bosni i Hercegovini i regiji, posebno one koje su preživjele ratove 1990-ih i one rođene 1995. godine, oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti, polazi od pretpostavke da se takvo generacijsko generaliziranje može napraviti. U stvarnosti, ne postoji jasna generacijska podjela kada je riječ o historijskom pamćenju ili stavovima prema ratu. Kod nekih je protok vremena otvorio prostor za kritičko razmišljanje; kod drugih je produbio poricanje ili ravnodušnost.

Ali da ipak pokušam, na primjeru studentskih protesta u Srbiji donekle odgovoriti na Vaše pitanje. Dakle, studentski protesti pokazuju da mlađe generacije, mnogi rođeni nakon 1995., mogu biti iznenađujuće otporne na autoritarizam i državno sponzoriran historijski revizionizam. Čini se da mnoge mlade ljude historija 1990-ih, a posebno tema genocida i ratnih zločina, uopće ne zanima. Međutim, sve je više onih koji postaju svjesni da se poricanje prošlosti ne koristi samo za reinterpretaciju povijesti, već kao sredstvo za prikrivanje korupcije, održavanje nekažnjivosti i očuvanje autoritarnog režima.

Recimo, studenti u Srbiji ističu da je za njih ključni problem sadašnjost i budućnost, ne prošlost: oni žele funkcionalnu, pravnu i demokratsku državu. To možda otvara mogućnost da put ka suočavanju s prošlošću, odnosno prošlošću njihovih roditelja, počne kroz političko buđenje. Kada (ili ako se) ne samo u Srbiji nego u cijelom regionu počnu stvarati istinski demokratske institucije, otvorit će se i više prostora, kako društveno tako i psihološki za iskreno suočavanje s prošlošću.

Što se tiče nas koji smo preživjeli rat, slika je jednako kompleksna. Neki od nas i dalje žive s traumom i čuvaju sjećanje na ono što se dogodilo; drugi ostaju zarobljeni u poricanju, ili su jednostavno iscrpljeni i apatični. Za nas, za generaciju koja je preživjela rat, već je kasno. Kasno je da od prošlosti napravimo neki zajednički smisao koji bi potaknuo regionalnu promjenu na bolje. Mlađe generacije imaju tu energiju, kako će je iskoristiti, vidjet ćemo."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Realno, niko ne može sa sigurnošću reći kako će izgledati kolektivno pamćenje od sada do 2055. godine. Možda će dominantni obrasci ostati isti, a možda nas upravo nove generacije iznenade. Uostalom, ko je mogao predvidjeti da će 2024. godine studenti u Srbiji, koji su rođeni dugo nakon ratova, biti ti koji će najozbiljnije izazvati Vučićev autokratski režim.

Ako se nastavi produbljivanje etničkih podjela, obrazovna fragmentacija i slabljenje države Bosne i Hercegovine, u narednih trideset godina možemo imati samo “više istog”. Međutim, ako dođe do buđenja mladih, ako shvate da je jačanje transetničke i građanske solidarnosti jedini put za stvaranje funkcionalne države, moguće je da se otvori prostor za etičko učenje i pamćenje prošlosti. To sve naravno zavisi od toga kakvo ćemo društvo imati."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"U narednih 30 godina, transgeneracijsko pamćenje o ratu u BiH bit će sve više oblikovano globalnim političkim poremećajima i krizom univerzalnih vrijednosti. Dvostruki standardi u odgovorima na sukobe poput Gaze i Ukrajine narušili su povjerenje u međunarodno pravo. U tom kontekstu, UN Rezolucija o Međunarodnom danu sjećanja na genocid u Srebrenici predstavlja važan globalni okvir otpora relativizaciji, koji nadilazi lokalne politike i podsjeća da je istina o zločinima univerzalna vrijednost.

Budućnost sjećanja zavisit će od sposobnosti da se, uprkos geopolitičkim pritiscima, očuvaju dokumentirane činjenice i podrži etički odnos prema prošlosti."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.