"Kako da se sjećamo rata, a da ne izgubimo povjerenje u svijet?"

Prof. dr. SENADIN MUSABEGOVIĆ - profesor, pisac, pjesnik [Bosna i Hercegovina]

Fotografija: Damir Deljo

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"O ovom ratu, za razliku od pamćenja na NOB, insistira se na pamćenju same žrtve. Naime, pamćenje o Drugom svjetskom ratu je kreirano kroz perspektivu pobjednika. Nakon ovog rata, devedesetih godina, onaj ko je bio najveća žrtva i u miru je žrtva. Zapravo, kada se rasparčala teritorija prema entitetima računalo se koliko je neko osvojio teritorije nasiljem. Ko je bio moćniji, taj je imao bolje uslove za pregovaranje. Dakle, nije bilo riječi o moralnom principu, već o principu sile. Mirovni sporazum je prihvaćen kao stvar kompromisa i taj mirovni sporazum je zaustavio rat, zaledio ga, ali konflikt i dalje traje. On iznutra dijeli samu zajednicu, pa je svakodnevni diskurs obilježen konfliktom. Konflikt se interiorizirao. Pitanje je: kako da se sjećamo rata, a da ne izgubimo povjerenje u svijet? Često se dešava da onaj ko je preživio genocid smatra sebe ‘izabranim narodom’, koji je iz pozicije žrtve često osvetoljubiv spram drugih naroda. Odgovor bi bio: treba njegovati pamćenje, ali, također znati se od njega udaljiti. Biti neovisan od njega. Zapravo pamćenje o zločinima treba pretvoriti u kreativnu energiju koja se otvara ka životu."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Problem je u tome kako da se sjećamo genocida, a da ne zapadnemo u narcisoidno samooplakivanje, zatvaranje samih sebe u kult žrtve. S druge strane, međunarodna zajednica govori da trebamo priču o ratu da prevaziđemo i da mislimo o budućnosti, a taj diskurs je jako površan, banalan. Ta ista međunarodno zajednica nas neprestano drži u konfliktu, a onda govori o miru. Njezina uloga je krajnje licemjerna, oni sada oplakuju genocid u Srebrenici, a ne priznaju da se trenutno dešava bjesomučni genocid u Gazi. Nisu spremni da govore o sopstvenoj odgovornosti zbog čega nisu učinili ništa da se genocid u Bosni i Hercegovini spriječi. Gajili su lažnu solidarnost sa multietničkom zajednicom u Bosni i Hercegovini i bili su indolentni spram stradanja bošnjačkog naroda."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Ratovi devedesetih godina su obilježeni još jednim procesom, a to je proces tranzicije, transformiranja društva. Činjenica je da je Bosna I Hercegovina napadnuta od dva nacionalistička projekta koji su kreirani od strane susjednih zemalja: Srbije i Hrvatske, ali, isto tako, kroz rat se desila politička i socijalna promjena društva. Drugačije smo pamtili u socijalizmu, jer tada smo kada bi govorili o prošlosti nastojali da izgradimo novo društvo, da budemo okrenuti ka budućnosti. Danas živimo senzacionalistički kapitalizam, koji se zasniva na instant pamćenju, tjera nas da se fokusiramo na konzumeristički trenutak. Ta konzumeristička svijest se prepliće sa nacionalističkom imaginacijom. Iako bi trebali da se isključuju, oni se prepliću, jedan drugog pomažu. Po mom mišljenju, svako sjećanje na genocid ima smisla ako u nama razvija osjećaj solidarnosti sa sudbinama ljudi koje ne poznajemo, ne samo u nacionalnom kontekstu, već i u univerzalnom. Da podsjetimo, genocid nad bošnjačkim narodom se desio devedesetih godina i on je odraz jedne politike koja se sprovodi od devetnaestog vijeka, ali genocid nad srpskim narodom se desio za vrijeme NDH i to treba pamtiti."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Ja lično ne vjerujem u stoljetno transgeneracijsko pamćenje trauma. Zapravo, u nama čuče traume naših predaka, u našoj psihi su ucrtani strahovi, ali ja ne vjerujem da, na primjer, srpski narod u svojoj kolektivnoj svijesti nosi traumu od Kosovke bitke, koja se desila 1389. godine. Činjenica je da je ona ostala u kolektivnom pamćenju, a druge bitke nisu! Zbog čega? Stoga što se desila politizacija memorije, politizacija nad kolektivnim pamćenjem. E sada, da li treba pamćenje na takav historijski događaj izbrisati, jer se tu glorificira ‘kult poraženih’, ‘kult žrtve’? Ne, ne treba, već ga treba interpretirati iz mnoštva svojih značenja, jer svaka mitska priča je mnogostruka. Ali, ako naracija o samoj Kosovskom boju ima osvetnički karakter spram drugih naroda, onda je ona nedopustiva. Sjetimo se da se haški optuženik general Ratko Mladić poziva na osvetu i na jedan historijski događaj: na borbu protiv dahija za vrijeme Prvog srpskog ustanka.

U današnjem kontekstu postavlja se pitanje: da li je narod u Srebrenici koji je preživio genocid ostvario svoja prava? Da li mu možda prijeti drugi genocid? Da podsjetimo, genocid se desio jer su susjedne države nastojale etnički prekrojiti Bosnu i Hercegovinu, a ta prijetnja i dalje postoji. U poslijeratnoj Bosni nije vraćeno dostojanstvo onima koji su bile žrtve genocida da mogu da žive u miru i da se nadaju boljoj budućnosti."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Na ovo pitanje bih mogao odgovoriti da se pozovem na evropske civilizacijske vrijednosti, u kojima se poštuju ljudska prava, u čijim temeljima je utkana antifašistička tradicija, koja počiva na principu ‘jedinstva razlika’, koja je otvorena ka Drugome, naročito prema manjinama, kao što su, na primjer, Bošnjaci, koji su zbog svoje vjerske različitosti u hrišćanskoj Evropi zaštićeni, jer je za Evropljanje i islamska civilizacija dio njenog identiteta. No, na žalost, na to se ne mogu pozvati, jer se današnja evropska politika zdušno kreće ka ‘sukobu civilizacija’. Civilizacijske vrijednosti prožimanja kultura i civilizacija su poništene, dok se odvija genocid, pred kojim Evropa nije samo nijemi promatrač, već sudionik, a to je genocid u Gazi. Evropska politika nužno ide ka revizionizmu. Iako se Evropa bori protiv antisemitizma, poražene fašističke snage su se maskirale u demokratsko ruho i one vode današnju evropsku politiku. Taj proces infiltriranja poraženih profašističkih snaga, koje su se maskirale u demokratsko ruho, se prvo desio kod nas - na primjer u ime nacionalnog pomirenja pomirili su se ustaše i partizani, pa četnici i partizani - devedesetih godina kada se razbijala Jugoslavija, i dijelila Bosna i Hercegovina, a sada se to dešava skoro u čitavoj Evropi."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.