"Naopako je mišljenje da mladi ne žele znati"

ROBERT BOTTERI - glavni urednik Mladine od 1987. do 1997., a od tada do danas kreativni direktor Mladine [Slovenija]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Nažalost, sjećanja na događaje od prije trideset godina sve više blijede i nestala bi u zaboravu povijesti da nije aktualnih zbivanja u regiji. Stari duh netrpeljivosti i netolerancije ponovo izlazi iz boce. Ljudi smo, skloni potiskivanju bolnih iskustava, osobito ako nisu direktno pogodila nas ili naše bližnje. Radije pamtimo lijepa vremena. Većina se rado prisjeća zajedničkih ljetovanja na Jadranu u doba socijalizma, nego ratova koji su uslijedili na Balkanu. Malo je onih koji zaista vjeruju da smo iz povijesti dovoljno naučili i da još uvijek postoji prijetnja ponavljanja nasilja. Ubrzan tempo svakodnevice i novi sukobi širom svijeta zamagljuju pogled na vlastitu prošlost. Sjećanja žive još samo kroz knjige, filmove i pozorišne predstave koji i danas govore o tim nesretnim danima."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"U mom kraju u Sloveniji, mladi rođeni nakon 1995. gotovo ništa ne znaju o tim događajima. Samo oni koji imaju rodbinske veze s pogođenima ponekad nešto saznaju od roditelja ili rođaka. U školama se o tome ne uči. Povijest često završava bacanjem atomske bombe na Hirošimu. Ne govori se ni o međunacionalnim sukobima tokom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, niti o socijalizmu — a do ratova devedesetih se ni ne stigne. Moderno potrošačko društvo ne želi se zamarati traumama te je za to propisani lijek zaborav. Ali to je stereotipni pogled. I danas među mladima ima budućih intelektualaca koji žele znati, razumjeti, oblikovati stav. U Omladinskom kazalištu u Ljubljani nedavno je postavljena predstava Boško i Admira – istinita priča o dvoje mladih različite nacionalnosti, zaljubljenih usred rata u Sarajevu. Režirala ju je redateljica rođena 1998. godine. Njen pogled je drukčiji: ne pita se samo što se dogodilo, nego i jesmo li išta naučili. Ne samo oni koji su rat proživjeli, već i mi, koji smo ga gledali sa sigurne udaljenosti."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Nedavno sam ponovno pogledao film "QUO VADIS, AIDA?" povodom skorog obilježavanja 30. godišnjice genocida. Pozvani su bili mladi ljudi. Mnogi su prvi put čuli za taj tragični događaj. Nakon projekcije uslijedio je razgovor s mladima rođenima u 21. stoljeću. Inače stariji podučavaju mlađe šta je bilo i kako to trebaju razumjeti. Ali ovaj put je bilo drukčije. Osjetila se tiha, ali snažna osuda – ne samo naše generacije, već cijelog svijeta. Kako smo to mogli dopustiti? Jesmo li učinili sve što smo mogli da spriječimo tu tragediju? Naopako je mišljenje da mladi ne žele znati. Mi smo ti koji im ne pružamo priliku da se upoznaju s tim vremenom. Mi smo stvorili tu stvarnost – ne oni. I možda se bojimo da nas jednom pitaju: "Što si ti radio za vrijeme rata? Jesi li učinio sve što si mogao da spriječiš zlo ili barem da ga umanjiš?""

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Društvo se često ponaša kao da je bolje ne sjećati se, jer ako problem ignoriraš – možda će nestati. Zato se ni ne pokušava ozbiljno baviti razumijevanjem tog vremena u školama. Štampani mediji su, nažalost, postali toliko benigni u odnosu na društvene mreže da više nemaju ozbiljan utjecaj na oblikovanje mišljenja. A društvene mreže ne potiču na dubinsku komunikaciju – nije klikabilno. Tamo dominiraju uglavnom ekstremi, crno-bijela slika svijeta, a pažnja se mjeri u sekundama. Jedino kultura može imati trajan utjecaj i spriječiti da sjećanja ne odu u zaborav. Filmovi, knjige i pozorišne predstave ostavljaju dublji trag. Dva sata filma ili pozorišta često su najbolji način za razumijevanje, preispitivanje i stvaranje vlastitog stava o tom vremenu."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Godine 1990., taman nakon pada Berlinskog zida, činilo se da je došao kraj ideologijama i fašizmu. No već slijedećih dana započeo je rat u Jugoslaviji. Fašizam se vratio – u svom najgorem obliku, sve do genocida. A svi smo, nakon Auschwitza, glasno ponavljali: Nikada više. Danas, 30 godina nakon Srebrenice, povijest kao da se ponavlja. Sve što se činilo da se u novom stoljeću umirilo i da se sukobi, barem u Europi, mirno rješavaju, a državice bivše Jugoslavije ponovo se nalaze zajedno u Evropskoj uniji, preko noći je isparilo. Opet se budi duh nasilja. Ponovo se rađa atmosfera rata i ubijanja i uveličavanja vlastite nacije naspram ostalih. Ponovo se okreće glava i ne primjećuje se genocid u našoj blizini. Opet se narativ svodi na to da su to "nemirni krajevi" gdje svako malo dolazi do eskalacije. Opet se svi pravimo Holanđani i ne činimo ništa da bi se genocid zaustavio. Ali ono što daje nadu da cijeli svijet nije otupio su upravo mladi. U Sloveniji su na protestima protiv rata u Palestini u prvim redovima mlade djevojke. One su radikalne i stvari nazivaju pravim imenom. One neće dozvoliti ravnodušnost, a kamoli revizionizam. Te mlade žene su danas za pamćenje."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.