"Ne postoje izgledi za skoru izgradnju transgeneracijskog pamćenja u službi istine"

OZREN LAZIĆ - član kolektiva CK13 (Omladinski centar CK13, alternativni društveno-kulturni centar u Novom Sadu) [Srbija]

GENERACIJA PROŽIVLJENE HISTORIJE

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utiče na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

• Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"U mom iskustvu, znanja o dešavanjima tokom ratova u Bosni i Hercegovini imam zahvaljujući svedocima vremena kroz fotografije, izložbe, memorijalne centre, spomenike, knjige, filmove, razmjene, intervjue i lična poznanstva sa ljudima koji su aktivni na polju izgradnje mira. Moram ovde naglasiti da moje iskustvo počiva zahvaljujući radu u civilnom sektoru i AKTIVNIM bavljenjem ovim temama. Po mom sudu, da nema organizacija civilnog društva koji aktivno rade na ovom polju, moja “znanja” o ratnim dešavanjima bi se svela na informacije propagande vladajućih garnitura i režimskih medija.

Ko traži istinu taj će je i naći.

Da nemam ovaj okvir za kojim tragam, bio bih izložen isključivo interpretaciji srpskih medija i političke garniture. Ratni huškači i podstrekači i dalje imaju moć u Srbiji, mnogi ratni zločinci slobodno žive, a mnogi od njih i sa beneficijama. U tom kontekstu, slika o ratu 90-ih je tendenciozna u smislu da se ističu žrtve srpskog naroda, dok se zločini počinjeni u naše ime negiraju i prešućuju. Koliko ja shvatam, zvanični narativi su kompetetivni u tome ko je više stradao i ko zaslužuje status najveće žrtve. U tom smislu, svaka zemlja obeležava svoje datume stradanja, svoje žrtve (neretko ih neobjektivno prikazuje), što doprinosi paralelnim narativima i komemoracijama. Koliko sam upoznat, slična situacija je u Bosni I Hercegovini. Zajedničke komemoracije i spomenici koji nisu etnički homogeni su retkost.

Što se genocida u Srebrenici tiče, to historijski ostaje najvećim tabuom u Srbiji.

Ja sam 1984. rođen i bio sam prvi razred osnovne škole kada je krenuo rat u Hrvatskoj. Moj otac je bio poslat u Vukovar. Nikada mi nije pričao o tome. U tom smislu, u krugu porodice ja sam bio osuđen na šutnju. Verujem da u drugim porodicama teške priče iz rata ostaju jedan od retkih izvora znanja o ratu."

GENERACIJA ROĐENA U HISTORIJI (ONI KOJI SU ROĐENI 1995. GODINE)

Trideset godina poslije, ponovo svjedočimo oblikovanju historije usred političkih manipulacija narativima. Zato se od nas traži da transgeneracijsko pamćenje nosi kulturu sjećanja i odgovornosti prema istini – u ime budućih generacija koje moraju učiti kako se gradi i čuva mir.

• Kako danas generacija rođena u godini genocida u Srebrenici razumije ovu historiju? I na koji je način odrastanje u njenom naslijeđu oblikovalo njihov osjećaj identiteta, sjećanja i odgovornosti?

"Iz mog iskustva i uvida, mlađi od 30 godina u Srbiji znaju jako malo o ratnim dešavanjima 90-ih. Znaju da je bio rat, međutim, u školama ne postoji kurikulum koji bi ih uputio na činjenice pa su pod uticajem tumačenja svojih nastavnika/profesora, porodice, političara i medija/propagande. Ako govorimo o ratnom nasleđu, mislim da mlade manje određuje rat nego njihove roditelje, jednostavno ih manje dotiče, jer su rođeni poslije. Mislim da je za mlade u Srbiji to naročit slučaj jer rata ipak nije bilo u Srbiji i Srbija de fakto jeste gubitnica u geopolitičkom smislu svih ratova 90-ih i kao takva ostaje u zapećku formalnog učenja. Tako ni ne znaju da je rat počeo baš iz Srbije i generalno mislim da je osećaj odgovornosti u tom smislu izražen kod izrazito malo broja mladih. Srebrenica, Vukovar, iako tako blizu Novog Sada ili Beograda, ostaju jedna nepoznanica za mlade. Sa druge strane, rehabilitacija četništva i fokus na herojstvo srpskih vojnika u Prvom svetskom ratu doprinose etniciranju sećanja na zajedničku partizansku borbu tokom Drugog svetskog rata. Koliko uspevam da shvatim, mladi u Srbiji se identifikuju sa velikanima srpske historije iz područja politike, nauke, književnosti. Preovladava narativ o slavnim precima koji su nas zadužili i čiju zadužbinu treba čuvati. Znanje o neslavnim i nečasnim trenucima srpske historije je nepoželjno i stoga malo prisutno. Također, transgeneracijsko suosjećanje kod mladih u Srbiji je mnogo izraženije kada govorimo o NATO bombardovanju Srbije.

U Srbiji je veoma važno pitanje Kosova koje preovladava kao imaginarij srpske kolevke koju bi trebalo povratiti. Slogan “Nema predaje”, iako promovisan od strane Srpske napredne strane, preuzeli su studenti i to jeste zastava koju niko ne sklanja na protestima, što može voditi zaključku da je Kosovo i dalje sveta reč koja se ne može dovesti u pitanje.

Mislim da ovakvo stanje stvari nije obećavajuće kada govorimo o izgradnji mira s obzirom na kulturu sećanja. Jednostavno, mladi u Srbiji se ne uče o istini i to ostavlja posljedice. Ipak, verujem da su mladi mnogo otvoreniji za druge mlade iz regije, a upravo iz razloga što nemaju iskustvo rata, i što shvataju da politički predvodnici itekako manipulišu kolektivnim sentimentom."

DINAMIKA TRANSGENERACIJSKOG PAMĆENJA (1995–2025.)

Društvo u BiH i dalje je obilježeno ratnim traumama. Prevladavajuće etnonacionalne politike drže građane u strahu, pod stalnom prijetnjom novog rata – radi vlastitih interesa. Politika je instrumentalizovala traumu.

• Kako su – i da li su – generacije iz BiH i regije koje su proživjele ratove u bivšoj Jugoslaviji, posebno događaje iz 1995. godine, i generacija rođena te iste godine oblikovale međusobno razumijevanje prošlosti? Koliko su njihova gledišta danas usklađena – a u čemu se razlikuju?

"Ovo je za mene teško pitanje, jer mislim da bi zahtevalo istraživanje. Ipak, iz ličnog iskustva zajedničko oblikovanje razumevanja prošlosti se događa u krugu porodice, institucija ili alternativnih vidova učenja i susreta koju provode organizacija civilnog društva. Zapravo, rekao bih da se isključivo kroz aktivnosti civilnog društva događaju transgeneracijski susreti i razmjene koje imaju za cilj upravo međusobno razumevanje prošlosti i transgeneracijsko isceljenje. Mislim da međugeneracijski susreti pod okriljem države (predavanja, komemoracije, priredbe) služe isključivo izgradnji identiteta koji bi bio pogodan za dalju manipulaciju i potencijalan rat. U Srbiji nisu retka gostovanja ratnih zločinaca u školama i njihova promocija.

Kada ovo postavimo u kontekst potrebe za regionalnom izgradnjom zajedničkog razumevanja historije, vidimo koliko smo zapravo daleko od toga cilja."

REGIONALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, NASLJEĐE ILI TRAUMA (2025–2055.)

Trideset godina nakon rata, etnički identitet i dalje nadvladava građanski. U poslijeratnom društvu, struktura etnonacionalno podijeljenog prostora često onemogućava građanske inicijative, jer im se automatski pripisuje etnički predznak.

• Kako bi politički, društveni, obrazovni i kulturni razvoj u Bosni i Hercegovini – i šire u regiji – mogao utjecati na to kako će se transgeneracijsko pamćenje u narednih 30 godina čuvati, reinterpretirati ili negirati?

"Ne vidim da postoje izgledi za skoru izgradnju transgeneracijskog pamćenja u službi istine. Jednostavno, to nije u interesu političkih vođa, niti pretendenata na vlast (opozicije), jer etnonacionalizam jeste politički zametak izgradnje partija u bivšoj Jugoslaviji i on sve vreme ostaje jedan od osnovnih instrumenata vladanja. Čak i da imate partiju u Srbiji čiji članovi ne negiraju genocid u Srebrenici, ono nikada neće biti jedno od stvari koje se stavlja u prvi plan, upravo zbog kalkulisanja sa biračkim glasovima. Istovremeno, u Srbiji se uvode nacionalne čitanke za osnovce kao doprinos izgradnje nacionalnog identiteta, i to na polju humanističkih predmeta.

Čuvanje sećanja na istinu o ratnim dešavanjima ostaje u krugu nezavisnih i alternativnih inicijativa (pojedinaca i udruženja) na polju umetnosti, aktivizma, obrazovanja, zagovaranja."

GLOBALNA BUDUĆNOST: TRANSGENERACIJSKO PAMĆENJE, RAVNODUŠNOST ILI REVIZIONIZAM (1995 - 2025 - 2055.)

U savremenom svijetu, geopolitika ubrzano uslovljava historijske narative i transgeneracijsko pamćenje – otvoreno trgujući uticajem u konfliktima i izborima strana kroz dnevno-politički revizionizam.

• Kako bi globalni politički poremećaji, konfliktni međunarodni historijski narativi i promjenjive norme o pravdi i ljudskim pravima mogli oblikovati načine na koje će se u narednih 30 godina prenositi, osporavati ili prešućivati znanje o ratnim događanjima iz BiH i regije kroz generacije?

"Smatram da trenutna geopolitička situacija, ratovi i rast autoritarnosti na svetskom nivou ne doprinose čuvanju sećanja na ratna dešavanja. Ako je kod nas međunarodna zajednica bila makar neki garant mira u regiji, ona to zacelo više nije, jer je sve više očigledna promocija militarizacije i insistiranje na neophodnosti rata kao načina rešavanja konflikata. Smatram da je ionako krhko poverenje u međunarodnu zajednicu sada totalno nestalo. Nažalost, države bivše Jugoslavije nisu uspele same da se dogovore oko zajedničke historije, zbog čega će narativ o historiji ostati itekako podložan geopolitičkim kretanjima u kojima mi jesmo periferija i prevladaće onaj narativ koji bude koristan za potrebe autoritativnog vladanja. Ukrajina i Gaza bi trebale da nam budu opomena da se budućnost mora tražiti kroz dijalog i rešavanja konflikata. U tom pogledu smatram da dolazi vreme kada će biti potrebno da sve više branimo osnovna prava na dostojanstven život, a transgeneracijsko sećanje na brutalno kršenje ljudskih prava tokom 90-ih jeste deo toga."



Mišljenja i uvidi izneseni u ovom tekstu odražavaju isključivo stavove autora. Ove priloge objavljujemo s namjerom da potaknemo promišljanje i otvorimo prostor za različita viđenja, na temu Transgeneracijskog pamćenja u Bosni i Hercegovini i regionu.