Generacija proživljene historije

Rat ne završava prekidom sukoba. Preživjeli ga nastavljaju nositi duboko u sebi. Način na koji se poslijeratno društvo odnosi prema ratu utječe na pojedince i oblikuje transgeneracijsko pamćenje.

Kako je generacija koja je živjela u BiH i regiji tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji – a posebno tokom genocida u Srebrenici – u proteklih 30 godina doživjela i oblikovala ovu historiju: kroz lična sjećanja, promišljanja, ali i kroz narative u medijima, filmovima, knjigama, udžbenicima i ritualima sjećanja?

"Zahvaljujući moćnoj kampanji posljednjih 30 godina, građani Srbije mogu mirno da zaborave sve što su o genocidu znali, ignorišući medije, intelektualce, nevladine organizacije koje o tome sve vreme govore. To je porazno saznanje da, uprkos svim podacima i presudama međunarodnih sudova, veliki broj građana odbija da prihvati činjenice. Dakle, činjenice ne govore."

"Nema spora da je ta generacija dominirala u kreiranju javnog narativa u proteklih 30 godina, u smislu da su puno važnija bila osobna ili obiteljska iskustva, nego što su to bila naučna istraživanja, kritička promišljanja, a posebno samokritika."

“Generacija koja je preživjela rat, a posebno genocid u Srebrenici, nije dobila priliku da kolektivno ozdravi. Nije bilo ni nacionalne katarze, ni istinske tranzicione pravde. Bilo je presuda iz Haga koje su jedni slavili kao pravdu, a drugi dočekivali kao uvredu. I umjesto da učimo iz prošlosti, mi smo je upotrijebili kao političku municiju. Škole su podijeljene, udžbenici pišu različite istine, a djeca iz istog grada žive u paralelnim svjetovima.”

"U ovih 30 godina, generacija koja je preživjela te godine, uključujući i mene, nosila je tu historiju kroz medije, knjige, svjedočenja. Ali borba nije bila ravnopravna. Politički narativi su često prekrivali istinu šutnjom, relativizacijom ili potpunim poricanjem. Zato je transgeneracijsko pamćenje postalo teren otpora, način da se istina prenese, da ne ostane zatvorena u arhivima ili dokumentima koje niko ne čita."

"S jedne strane se pokušava izgraditi kultura koja stoji protiv sistemskog zaborava i brisanja. S druge strane stoji planski zaborav i negacija koji su u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine postali svojevrsna politička platforma.”

"Najnovija i poslijeratna realnost nas uči da je prevashodni odnos generacije o kojoj se ovdje radi, spram događanja u minulom ratu, stvaran primarno na vlastitim iskustvima i iskustvima sredine u kojoj je to vrijeme ostavilo tragove."

"Pravno priznanje ovih činjenica nije dovelo do društvenog konsenzusa i revizionistički narativi dominiraju u regionu. Rezultat toga je da živimo u paralelnim stvarnostima, i ta selektivna, revizionistička praksa je naša svakodnevnica."

"Prekidom sukoba rat ne prestaje, već mijenja agregatno stanje i intenzitet: krute i nasilne ratne dinamike se transponiraju u likvidnije forme koje ostaju prisutne u raznim sferama našeg životnog svijeta."

"Generacija koja je proživjela ratove u Bosni i Hercegovini i regiji tokom devedesetih nosi duboke posljedice sukoba koje su se razvijale u posljednje tri decenije, kako na ličnom, tako i na društvenom i kulturnom nivou. Ta generacija nije samo svjedok rata, već i aktivni nosilac proživljene historije. To su iskustva koje se nisu završila mirovnim sporazumom, već su se nastavila kroz svakodnevni život."

"Rat je ostavio neizbrisive i duboke tragove u individualnom i kolektivnom pamćenju generacija koje su bili sudionici nemilih događaja. Rat nažalost nije završio okončanjem oružanog sukoba, već se nastavio ništa manje opasnim sredstvima, koja nisu nosila živote, ali su uništila brojne živote."

"Ta generacija je posljednjih 30 godina svoju traumu i svoja iskustva, svjesno i nesvjesno, pretvorila u svjedočanstva koja oblikuju naše kolektivno pamćenje. Kroz lična sjećanja i porodične priče, ti intimni fragmenti prošlosti postali su jedan od vidova neformalnog obrazovanja o proživljenom za one koji nisu svjedočili tome."

"Generacija proživljene historije danas živi između dvije realnosti: vlastitih rana i javnog poricanja tih rana. A između tog jaza — zijeva šutnja. Ili još gore - manipulacija."

"Usudila bih se reći, maksimalno friziranje u svrhu viktimizacije. Sve slabiji kreativni naboj, politička imaginacija nikakva, a kritički odmak je bio prisutniji tokom rata i neposredno poslije nego sad."

"Moja generacija, koja je srednju školu započela početkom rata u Hrvatskoj u još uvijek cjelovitoj Bosni, a okončala s krajem rata u nečemu što se zove 'RS u svođenju na 49%', našla se u novoj šok-normalnosti u kojoj je pitanje pobjede ili poraza ostalo maglovito da treperi iznad glava. Ko je žrtva, a ko zločinac, ko je pobjednik, a ko gubitnik, ko je vodio moralno opravdan rat, ko nije. To su prva pitanja kada se svodi bilanca jednog rata."

"Postoji gotovo pa u potpunosti prihvaćen konsenzus među znanstvenicama i znanstvenicima da se individualna i kolektivna sjećanja sve manje shvataju kao spontani, prirodni ili sakrosanktni činovi, a sve više kao socijalne i kulturne konstrukcije koje se vremenom mijenjaju i imaju vlastitu historiju."

"Tokom proteklih trideset godina, generacije koje su 90-tih stasavale ili su rođene u državama nekadašnje SFRJ (bez Bosne i Hercegovine) mišljenja i stavove o ratu u Bosni i Hercegovini, kao i o genocidu u Srebrenici, formirale su uglavnom na osnovu medijskih napisa, igranih ili dokumentarnih filmova, dostupnih knjiga i udžbenika, neposrednih svjedočenja žrtava, rituala sjećanja..."

"O ovom ratu, za razliku od pamćenja na NOB, insistira se na pamćenju same žrtve. Naime, pamćenje o Drugom svjetskom ratu je kreirano kroz perspektivu pobjednika. Nakon ovog rata, devedesetih godina, onaj ko je bio najveća žrtva i u miru je žrtva."

"Postoji čitav niz istoričara, umetnika, pisaca, naučnika, akademika, novinara, nevladinih organizacija, javnih ličnosti koji govore i pišu istinu o ratu, zločinima i stradanjima, imenujući krivce, nazivajući stvari pravim imenima. Nažalost, svi oni, odnosno svi mi smo margina u društvu kojim i dalje vlada ista ideologija nacionalizma koja je do rata i dovela, a na vlasti su čak isti akteri koji su devedesetih bili deo udruženog zločinačkog poduhvata."

"Određujući su za odgovor generacija, regija i historija. Pišem kao pripadnica generacije rođene u SFRJ 1962. godine u Zagrebu od oca rodom iz Kolašina, Crna Gora i majke Banjalučanke iz braka oca pravoslavca i majke katolkinje. Osnovno i srednje obrazovanje sam završila u Titogradu, studije glume u Beogradu. Devedesetih sam bila u Beogradu na FDU odsjeku gluma kao asistent, od 1998. prešla sam u Podgoricu gdje i danas živim. Kultura Jugoslavije me formirala i duh ideje o jednakosti. Godine promjene društvenog sistema, ubrzo zatim, godine rata i razaranja, ubijanje civila i demonstracija moći nacionalista, uništile su potpuno povjerenje u društvo u kojem sam do tada živjela."

"Što se genocida u Srebrenici tiče, to historijski ostaje najvećim tabuom u Srbiji. Ja sam 1984. rođen i bio sam prvi razred osnovne škole kada je krenuo rat u Hrvatskoj. Moj otac je bio poslat u Vukovar. Nikada mi nije pričao o tome. U tom smislu, u krugu porodice ja sam bio osuđen na šutnju. Verujem da u drugim porodicama teške priče iz rata ostaju jedan od retkih izvora znanja o ratu."

"Radi se o generacijama koje nisu nadvladale tzv. socijalnu i kulturnu traumu. Kulturna trauma se stalno reproducira kroz sve što je navedeno u pitanju, iz čega, prirodnim tokom stvari, dolazimo do dublje segregacije u društvu."

"Živim u Srbiji. Većinski stav je bila i ostala negacija genocida u Srebrenici. Preovlađuje stav koji uporno ponavlja i agresivno nameće vlast, jeste da se u Srebrenici 'dogodio veliki zločin', ali da taj zločin nije bio genocid. Projektovan je i sproveden organizovani društveni zaborav. Veruje režim da će zaborav društva ovde dovesti do opšteg zaborava."

"Ono gdje generacijski iskustvo jeste oblikovalo odnos prema tom razdoblju je prije svega književnost. Štoviše, upravo zahvaljujući ratnim traumama bosanskohercegovačka književnost nikad nije bila jača, opsežnija i raznovrsnija. Specifično na ovom polju je to što se ona samoobnavlja, jer nove generacije koje su bile djeca tada, također objavljuju romane sa sjećanjem na rat."

"Nažalost, sjećanja na događaje od prije trideset godina sve više blijede i nestala bi u zaboravu povijesti da nije aktualnih zbivanja u regiji. Stari duh netrpeljivosti i netolerancije ponovo izlazi iz boce."