| 1. | PROLOG |
| 2. | POZADINA |
| 3. | PERCEPCIJE - NEKADA I SAD |
| 3.1. | Enes Zlatar Bure |
| 3.2. | Nedžad Begović |
| 3.3. | Una Bejtović |
| 3.4. | Amina Begović |
| 3.5. | Adi Sarajlić |
| 3.6. | Sabrina Begović-Ćorić |
| 3.7. | Srđan Jevđević |
| 3.8. | Haris Pašović |
| 3.9. | Vesna Mišanović |
| 3.10. | Amra Zulfikarpašić |
| 3.11. | Amina Begović |
| 3.12. | Fuad Babić |
| 3.13. | Riad Ljutović |
| 3.14. | Prof. Rešad Arnautović |
| 3.15. | Arijana Saračević Helać |
| 3.16. | Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović |
| 3.17. | Prof. Ognjenka Finci |
| 3.18. | Ferida Duraković |
| 3.19. | Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić |
| 3.20. | Mladen Jeličić Troko |
| 3.21. | Maja Tulić |
| 3.22. | Dragan Rokvić |
| 3.23. | Šemsa Mehmedović |
| 3.24. | Adnan Harambašić |
| 4. | INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA |
| 5. | REFERENCE |
Opsada Sarajeva 1992-96. MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM Umijeće preživljavanja #1 |
Opsada Sarajeva 1992-96. BITI ISPRED STRAHA Umijeće preživljavanja #2 |
| 1. | PROLOG |
| 2. | POZADINA |
| 3. | PERCEPCIJE - NEKADA I SAD |
| 3.1. | Enes Zlatar Bure |
| 3.2. | Nedžad Begović |
| 3.3. | Una Bejtović |
| 3.4. | Amina Begović |
| 3.5. | Adi Sarajlić |
| 3.6. | Sabrina Begović-Ćorić |
| 3.7. | Srđan Jevđević |
| 3.8. | Haris Pašović |
| 3.9. | Vesna Mišanović |
| 3.10. | Amra Zulfikarpašić |
| 3.11. | Amina Begović |
| 3.12. | Fuad Babić |
| 3.13. | Riad Ljutović |
| 3.14. | Prof. Rešad Arnautović |
| 3.15. | Arijana Saračević Helać |
| 3.16. | Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović |
| 3.17. | Prof. Ognjenka Finci |
| 3.18. | Ferida Duraković |
| 3.19. | Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić |
| 3.20. | Mladen Jeličić Troko |
| 3.21. | Maja Tulić |
| 3.22. | Dragan Rokvić |
| 3.23. | Šemsa Mehmedović |
| 3.24. | Adnan Harambašić |
| 4. | INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA |
| 5. | REFERENCE |
Opsada Sarajeva 1992-96. MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM Umijeće preživljavanja #1 |
Opsada Sarajeva 1992-96. BITI ISPRED STRAHA Umijeće preživljavanja #2 |
3.9.
Vesna Mišanović
"U tim šahovskim figurama sam nalazila spas"
Sarajevo je prije opsade bio važan regionalni sportski centar, ne samo zbog XIV Zimskih olimpijskih igara. Na samom početku opsade razorena je sportska infrastruktura grada. Profesionalni sportisti, ipak, uviđaju da je jedan vid otpora teroru nastavak treniranja i posvećenost vrhunskom sportu. Neki od njih su čak imali priliku da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu na međunarodnim takmičenjima. Među njima je i Vesna Mišanović, šahovska velemajstorica koja je, između ostalog, nastupala na Evropskom šahovskom šampionatu u Debrecinu 1992. godine. U svoje dvije video izjave nekad i sad pojašnjava šta je sport značio za grad pod opsadom i kako je izgledao odlazak na takmičenje usred rata.
Nekada...
"Teški uvjeti za pripreme, nemate struje, ali istovremeno sam u tim šahovskim figurama nalazila i spas."
Sada...
"Imamo, nažalost, i dalje istu situaciju kao i tada, da je u principu najveći dio toga što se dešava jedna individualna podrška, roditelji koji stoje iza djece."
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Nekada...
„Došli smo tamo i prvo što smo se razočarali ustanovili smo da nema naše zastave. Kako nema zastave, a ima zastave sto i nešto zemalja, jedino bosanskohercegovačke nema. Ljudi kažu ne znamo ni kako izgleda, pa onda uzmu naše pasoše, pa crtaj zastavu, pa u krojačnicu, pa zajedno sa onim Filipinkama smo šili, tako da na svečanom otvorenju 1992. godine, u šestom mjesecu, ja mislim da se prvi put u povijesti Bosne i Hercegovine njena zastava vijorila na nekom sportskom natjecanju. I mislim da je to bilo mnogo važnije od naših rezultata tada. A ’92. godine u jedanaestom mjesecu smo nastupili u Debrecinu, na Evropskom šampionatu. Dugo smo razmišljale nas tri djevojke, Dijana Gašo-Dengler, Mara Đeno i ja. Razmišljale smo da li da uopće idemo. Kako da se finansiramo. Opet su bili oni svi stari problemi. Ne možete ni tražiti nekome novac uostalom, kada ljudi tamo nemaju da jedu, a vi sada tražite da igrate na nekom natjecanju. I mi smo odlučili, pošto su organizatori plaćali hotele, da jednostavno na naš trošak odemo tamo. I sve je počelo tako sa nekim problemima. Recimo, eksplodirao nam je radijator u sobi, uništio nam je i ono malo stvari što smo mi imali i uspjeli iznijeti, ali je zato kraj bio veličanstven. Srebrna medalja na prvoj ploči na Evropskom šampionatu. I na osnovu te medalje sam ja proglašena za najbolju sportistkinju. Kasnije je isto bilo jako teško. Znate, izlaziti iz Sarajeva, ići na turnire, prolaziti kroz tunel, preko Igmana. Sjećam se, recimo, Olimpijade u Moskvi, kada su muškarci uzeli srebrnu medalju. Sam put i izlazak iz Sarajeva je bio nešto najljepše i najstrašnije, da tako kažem, jer krenula sam u ponoć potpuno sama, kroz tunel. Nisam znala ni kuda se ide, ni kroz rovove. Imala sam sreću, recimo, da mi je jedan mladić, vojnik, pomogao. Progurao me je onako na kolicima. Znate, k’o pravu kraljicu, a ne samo šahovsku kraljicu. Onda preko Igmana – minus 20 stepeni – morate jedan dio da pješačite, pa potom stopirate. Poslije sam pokušavala novinarima da objasnim, stranim novinarima naravno, kako je izgledao taj cjelokupni put iz Sarajeva. I mislim da nisu nikada mogli shvatiti. Ja sam tu priču mnogo ponavljala. Ja sam pokušavala da dočaram tunel i one šine i male vagone, a onda bi novinari meni rekli: 'Vi ste izašli iz Sarajeva metroom!' I tako je to bilo, znate, za vrijeme rata. Teški uvjeti za pripreme, nemate struje, ali istovremeno u tim šahovskim figurama sam nalazila i spas.“ - Vesna Mišanović, šahistkinja
© FAMA Kolekcija; Makro priča: 'Opsada Sarajeva - Nekada i sada'
Sada...
„Prvo, hvala puno na ovom razgovoru i na ovom pitanju. Šta se promijenilo od te davne 1992. do danas, šta je ostalo isto? Mislim da je ostalo isto da imamo predivne sportiste, imamo mlade ljude koji su nevjerovatni, koji toliko ulažu u sebe, da postignu vrhunske rezultate, da predstavljaju ovu zemlju u najboljem svjetlu. Ja ću samo spomenuti nekoliko i unaprijed se ispričavam svima ako nekog zaboravim. Spomenut ću, naravno, Lanu Pudar, spomenut ću Lejlu Njemčević, spomenut ću jednog Alena Ramića, jednog Amela Tuku ili nedavno Ismaila Barlova koji je stvarno oduševio cijeli Pariz i nas sve koji smo to gledali. Znači, mi imamo i dalje generaciju fenomenalnih sportista, mi imamo i dalje generaciju fenomenalnih trenera koji su u stanju da podrže tu djecu. Imamo, nažalost, i dalje istu situaciju kao i tada, da je u principu najveći dio toga što se dešava jedna individualna podrška, roditelji koji stoje iza djece, koji žele da ta djeca dalje idu, treneri koji daju svoje vrijeme i svoju energiju u taj sport i vrlo rijetki pojedinci koji doista vole taj sport takav kakav jeste.
Ono što smo mi tada imali, mi smo tada vjerovali da, kada prođe svo to ludilo koje je bilo 1992., 1993., 1994., djelimično 1995., da ćemo imati jednu državu koja će puno više podržavati sport, koja će puno više podržavati mlade ljude, da doista pokažu to sve što oni mogu. I mislim da, barem kod nas, starijih, a vjerujem i kod ove djece, da ta nada više nije tu. Velika je šteta, da su u sportu ostali neki ljudi koji nisu spremni na istu požrtvovanost i isti teški rad kao što su spremni neki sportisti.
Naravno, ono što se promijenilo smo i mi sami, ne samo da su neke godine iza nas, nego ono što ja vidim jeste da smo postali drugačije ličnosti kroz to sve što smo prošli. Ja se nadam da, barem što se tiče mene, da je bilo i puno pozitivnih promjena u smislu empatije prema drugim ljudima, u smislu jedne strahovite želje da pomognemo one ljude koji su trenutno u teškoj poziciji, ne gledajući iz kojeg dijela svijeta dolaze. I to je možda jedno pozitivno iskustvo koje je proizišlo iz mnogo tih negativnih iskustava u ratu, da smo postali, na neki način, malo bolje ličnosti. Hvala vam puno na ovom razgovoru.“ - Vesna Caselotti, šahistkinja, globalna direktorica za razvoj korporativnog softvera (automobilska industrija), autorica knjiga za djecu
Više na ovu temu u našoj Makro priči.