Šemsa Mehmedović

FAMA kolekcija, tačnije Govorna historija 1992-1996. sadrži, između ostalog, Vašu video-izjavu o tome kako su se tokom opsade građani Sarajeva grijali, konkretnije kako ste Vi i Vaša porodica smišljali inovativne načine da ugrijete kuću tokom ledenih sarajevskih zima. Da li se možete sjetiti tih trenutaka kada je u nemogućim uslovima tokom opsade Sarajeva bilo neophodno pronaći ogrjev? Kako ste to rješavali?

Šemsa Mehmedović: U nedostatku „pravih“ drva, trebalo je smisliti/prepoznati predmete koji su mogli da gore, da nam ugriju kuću, da se napravi ručak. Nevjerovatno koliko je tu bilo mogućnosti: plastični i gumeni predmeti, komadi odjeće i obuće, komadi tepiha, knjige od kojih smo se mogli rastati. To sa knjigama bilo je posljednje na redu i teška srca, ali sa uvjerenjem da će se, kad prestane rat, knjige ponovo kupovati. Da bi se obezbijedio ogrjev, a već je ponestalo pomenutih predmeta za loženje, ostalo je da se ispila deblo jasena koji je rastao u našoj bašti. Suprug je bio u Armiji BiH, ja sama sa petogodišnjim sinom. Moj osjećaj tada, a i sve vrijeme rata bio je da hoću, mogu i znam sve što je trebalo da se uradi. U šupi sam pronašla staru pilu, ispilala i iscijepala svoje prvo stablo koje nam je, uz racionalnu potrošnju, danima pružalo toplinu.

Danas je kuća opet puna knjiga! I nove stalno dolaze, kupuju se.

Kako biste, iz današnje perspektive, objasnili snalažljivost građana Sarajeva za vrijeme četverogodišnje opsade?

Šemsa Mehmedović: Agresija na našu državu je bila strašna. To nije bio samo napad na živote i imovinu nego i napad na naše ljudsko dostojanstvo. Opkoliti, ubiti, srušiti sve, potpuno uništiti duh jednog naroda - to je bio cilj agresora. Građani Sarajeva su ostali i opstali pružajući otpor u svim mogućim oblicima i nivoima. Svako kako je znao i umio. Otpor se prije svega ogledao u snazi duha, a snalažljivost i ideje za opstanak rezultat su upravo te zaista nesalomive snage. Važno mi je bilo da svi uvijek budemo uredni i čisti, da kuća blista, a sve uz minimum vode koju sam sama morala donositi. Važno mi je bilo da moj sin ima osjećaj sigurnosti, toplinu kućne atmosfere, da puno razgovaramo i da zajedno smišljamo kako se grijati, šta jesti, a sve bez panike i stresa nego uvijek kroz druženje i igru. Bio je to recept kako ostati zdrave glave.

Osim ogrjeva, građani Sarajeva su stalno bili u potrazi za hranom i za novim receptima. Izazov je bio kako od ničega napraviti jestiv obrok. Sjećate li se Vi nekog recepta? Na koji način ste koristili bazičnu humanitarnu pomoć? Šta je sve bilo u humanitarnim paketima i da li se sjećate kako su izgledali obroci spravljeni od sastojaka dobivenih u paketima?

Šemsa Mehmedović: Humanitarna pomoć je zaista bila važna osnova za preživljavanje. Imali smo, doduše u prilično ograničenim količinama - brašno, ulje, rižu, grah, leću. A da bi jelo bilo ukusno sve je nedostajalo: začini, šećer, povrće, a o jajima i mesu da i ne govorim. Ponekad smo dobijali „ikar“ konzervu za koju nismo znali je li pametno pojesti ili ne, jer je ukus bio loš, a vjerovatno i kvalitet. Jedno od omiljenih jela (ratni recept) je bila pita od riže. Riža se pomiješa sa malo kvasca i vode i ostavi da fermentira pa to ukusom liči na sir i od toga se pravila pita „sirnica“. Od kuhanog graha i ako se nađe bilo šta od začina, pravili smo odličnu paštetu. To je bilo i ukusno i hranjivo. Pravili smo supu od žare i riže, pitu od žare, nekako sam uspijevala da jedan te isti obrok svaki put izgleda malo drugačije. Pa i te ideje za „raznovrsnu“ ishranu mislim da su također bile vid otpora.

Uzimajući u obzir da smo Vaš video pronašli u našoj arhivi pod rubrikom "Savjeti za opstanak", možete li nam dati komentar na Vašu video-izjavu koja se odnosi na to da ste tokom opsade pisali dnevnik? Šta je čin zapisivanja misli i strahova tokom opsade značio za Vaše mentalno zdravlje i opstanak?

Šemsa Mehmedović: Dio mog ratnog dnevnog rituala je bio pisanje. Bilježila sam sve: događaje, misli i svakako nadu da će jednom prestati ovaj rat i da ćemo to dočekati živi i zdravi. Strah je bio luksuz koji sebi nisam smjela dozvoliti. Kad je potpisan Dejton, kad je moj suprug demobilisan iz Armije BiH, rodila se naša kćerka. Sin je dobio dugo željenu sestru. Ništa nismo imali, čak ni krevetić za bebu, spavala je u početku na stolu u pozajmljenoj nosiljci. Ali smo bili živi, zdravi i sa tom malom bebom je otpočeo novi život. U miru. Tada sam odlučila uništiti svoj ratni dnevnik i nije mi bilo žao. Sve što je bilo važno da se sačuva je bilo tu!

U FAMA kolekciji također imamo i Vašu fotografiju iz vremena opsade. Vi stojite na ulazu kuće, nasmijani, u bijeloj odjeći. Fotografija zrači nevjerovatnim optimizmom. Možete li se sjetiti trenutka kada je nastala ova fotografija? Kako ste se u to vrijeme kretali gradom, znajući da postoji opasnost od ranjavanja i smrti? Kako objašnjavate vašu toliku snagu i nesalomljiv duh.

Šemsa Mehmedović: Toga dana, naoružana optimizmom, sa željom da nabavim nešto hrane, krenula sam na pijacu Markale. U ruksaku sam ponijela neke premete koje sam namjeravala mijenjati za hranu. Svega je bilo tu: neseser, ukrasne šnale, nakit neki (bižuterija), nešto od lične odjeće koja mi nije bila neophodna. Sve sam uspjela zamijeniti za malo mlijeka u prahu i šećera. Bio je to čaroban osjećaj nositi kući te namirnice. Sretna što će moje dijete pojesti nešto ukusno i kvalitetno, na strah zaista nisam ni mislila.

Kako je izgledao jedan Vaš dan tokom opsade?

Šemsa Mehmedović: Rano se ustajalo. Prvo je bilo donijeti vode, ja sam vodu donosila iz gradske Pivare. Pranje suđa, kupanje, pranje veša – za sve je bila potrebna voda. Metla je zamijenila usisivač, a bila je tu i spravica zvana aspirator za ručno usisavanje. Brisanje prašine i glancanje namještaja kao da je bilo od životne važnosti. To je ustvari bila terapija zvana rad - raditi nešto korisno od jutra do mraka. Zaokupljena poslom nisam imala kad loše se osjećati. Zatim igra sa sinom i kroz kućne poslove, a i onako, smišljajući igre i priče kojih se i danas sjećamo. Znali smo sate provesti maštajući o planinarenju i o tome šta sve treba da se ponese u ruksaku kad se ide na planinu. Pravila sam svijeće od ostataka potrošenih svijeća. Radeći kućne poslove često sam pjevala koliko me grlo nosi. Imala sam kolekciju Politikinog zabavnika i čitala sinu svaki dan, ali pomalo da što duže traje. Najdraži trenutci su bili kada je suprug mogao da noći kod kuće. Pravili bismo čaj od nečega ili kafu ako smo je imali. I pričali sve troje do dugo u noć, a svako u sebi sa zebnjom radi ponovnog rastanka.