Ferida Duraković

Mnoge Sarajlije koje su preživjele opsadu se danas prisjećaju dugih noći kada su pod svjetlom svijeće čitali knjige. Čitali da bi bar na kratko skrenuli svoje misli sa zvuka granatiranja. Mnogi su neke knjige čitali više puta, jer su im bile utjeha ili nisu imali druge. Knjige su se prodavale i kupovale na ulicama i pijacama. Šta je knjiga značila Sarajlijama tokom opsade? Šta ste Vi tada čitali? Da li postoji knjiga koja Vam je u tim teškim danima i noćima na neki način „pomogla“?

Ferida Duraković: Nevjerovatne su te uspomene na postapokaliptički užas iz 1990-ih godina u opkoljenom Sarajevu! Nakon 30 godine čini mi se da vidim nekog drugog kako sve to prolazi i onda plačem...

Prvih nekoliko mjeseci hodali smo gradom kao zombiji, sve čekajući da se „to“ završi, pa da nastavimo život od prije, da se vratimo svojim pojedinačnim svakodnevicama i običnim ljudskim problemima... Jer svi mi koji smo ostali u gradu vjerovali smo da „to neće dugo“, da JNA (Jugoslovenska narodna armija, „ponosna, čelična, zbita“ iz školskih čitanki, ona koja je širila „slobodu, bratstvo i mir“, jer je „armija Tita!“) zna kuda gazi, zašto i koga gazi, pa da ćemo već na u julu svi na Jadran i buć u more. Ali Pjesnik, koji nasluti ono što sam ne zna, nego mu se samo napiše (B. Miljković) veli da „najlepše pevaju zablude“...

Eh, onda smo krenuli da se resetujemo, da se dohavizavamo... Prvo starci, posebno oni koji su doživjeli i preživjeli Drugi svjetski rat: moj otac počeo je za ono malo novca što nam se u kući našlo kupovati brašno i so, mama je u špajzu prebrojavala ima li šećera, riže i makarona – jer starci su znali: kad ratni povodanj krene, taj odnese i ljude i mostove i kuće, životinje i život sam, zajedno sa idealima iz mladosti i smiješnim komunizmom bivše države. Majka, sa četiri srca u grudima za četvero djece, to je posebna priča o hrabrosti i snazi.

Kako se neslućeni užas zahuktavao, tako smo morali naći smisao u dugim, predugim noćima pod policijskim satom, pod granatama i snajperima, u podrumima i na prvim linijama fronta... I tako smo SVI počeli čitati. Razmjenjivati knjige: profesori/ce, učitelji/ca, krojači/ce, radnici/e, vojnici/kinje, komšinice i susjedi, svi! Svi smo svakodnevno stajali u redu za vodu ili hljeb i pričali o knjigama, kao da nas je taj končić civilizacije držao u nadi i životu.

Oni koji su se „ispalili“ iz grada javljali su se dok su telefoni radili; kukali su kako im je teško bez nas i kako su nesretni i tamo gdje su došli. Mi smo iz ljubavi prema njima u vezi sa svojim mukama još bili tihi i sleđeni na misli o budućnosti. Zato smo u knjigama tražili potvrdu svoje sudbine, kao nekakav čvrst dokaz da ćemo – ako nas nestane – potvrditi svoju sudbinu opisanu u nekom romanu ili pjesmi koji liče na naš život... Meni su, na primjer, tada zauvijek na stoto mjesto „pale“ knjige kao Smrt u Veneciji Thomasa Manna i sve drugo što je odjednom ličilo na zaludno intelektualiziranje i pisanje u dokolici, a uzdigle su se knjige koje su govorile o našim strahovima od smrti, gladi, bolesti, zaborava od ostatka svijeta i nedostatka dostojanstva – tada sam u dva navrata „progutala“ Kugu Alberta Camusa (jer šta je rat nego kuga?), koja je postala knjiga mog života. A da bih razumjela sudbinu svojih rođaka i prijatelja u izbjeglištvu, čitala sam Roman o Londonu Miloša Crnjanskog. Plakala sam uz poeziju Gottfrieda Benna, uz vapaje u stihovima nesretnika Georga Trakla...

Osim čitanja knjiga, građani su vodili dnevnike ili bilježili svakodnevne crtice o dešavanjima, pisali pjesme ili kratke priče. Tokom opsade autori pišu, pa čak i objavljuju romane i zbirke poezije. U Francuskoj su objavljeni dnevnici novinara Zlatka Dizdarevića i djevojčice Zlate Filipović. Književnost živi. Pisana riječ živi. Šta je tada pisanje značilo građanima Sarajeva, a šta piscima?

Ferida Duraković: Svaki pisani, a pogotovo negdje izvan BiH objavljen tekst vezan za naš život i patnju u opkoljenom gradu, i za nasilno ubijenu Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, pružao nam je nadu da će NEKO, nekad i negdje poslije nas, naići na trag naše nesreće, da će pročitati ko smo bili, šta smo doživljavali, kako smo živjeli i umirali, ili bolje ginuli mi, oni bez oružja, civilna kolateralna šteta svih ratova. Jer pisana riječ zaista živi. Posebno ako je istinita pošto je ponavljaju hiljade civila sapatnika. Naše riječi, ispisane i poslane u svijet zajedno sa novinarskim izvještajima i fotografijama, bile su neporecivi svjedoci zločina nad civilima. Tu je važnu i veliku ulogu imao Međunarodni centar za mir Sarajevo, kroz koji su prošle hiljade stranaca svih vrsta koje je na ovaj ili onaj način zanimala Bosna. Tu su pisci imali mogućnost da donesu i ostave nekom stranom novinaru/ki ili humanitarcu/ki svoj tekst u vezi s ratom, ili pismo za najdraže negdje u dalekom svijetu, a mnogi od njih bi se potrudili da ta privatna i javna pisma dostave tamo gdje treba, a tekstove pošalju tamo gdje bi imali odjeka naši apeli. Tu se 1993. godine našla i školska sveska – dnevnik djevojčice Zlate Filipović, razmišljanja jednog djeteta zarobljenog pod granatama u Sarajevu. Dobila sam zadatak da od petka do ponedjeljka prevedem tih dvadesetak strana na engleski jezik, bio je to loš prevod, ali tako potreban – i odmah je otišao u svijet. Dnevnik je kasnije objavljen na mnogo jezika i u mnogo izdanja, mnogo deblji od originala, ali ja s tim više nisam imala veze.

Kako bi ste opisali vlastiti proces pisanja tokom opsade? Na koji način su uslovi života pod opsadom i svakodnevni rizik i strah utjecali na Vaše pisanje? Kako je Vaše iskustvo opsade utjecalo na Vaše stvaralaštvo u periodu nakon opsade i da li utječe i danas?

Ferida Duraković: Prvu godinu rata gotovo svi smo proveli u pokušaju da se snađemo i shvatimo šta nam se dešava, zašto baš nama u Sarajevu i BiH, i kako vlastitim životom ne platiti tuđi izbor da se ratuje – pogotovo ako predsjednik tvoje nove-stare domovine rezolutno izjavi: „Spavajte mirno, rata neće biti“, dok u Skupštini jedan zločinac (pjesnik, zamislite!) prijeti „auto-stradom pakla i stradanja koja će Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak“. Nismo spavali mirno. Rata je bilo. Bosna i Hercegovina je tuđom odlukom kročila u pakao. Predsjednik je slagao. Ginuli su civili (žene, djeca, starci, nemoćni, ranjeni, gladni) na hiljade, ranjavano je na desetine hiljada, ubijeno stotine i stotine djece samo u Gradu. O Bosni i Hercegovini ne smijem ni misliti, ni danas.

Nisam pisala prvih mjeseci rata: naša porodična kuća je izgorjela do temelja u granatiranju zajedno sa svim što smo imali, a ni to nije bilo mnogo. Valjalo je osigurati hranu i vodu, „izmisliti“ novac za preskupe so, šećer, brašno, gladan preživjeti do prvih grama humanitarne pomoći... Radila sam kao fikser i prevodilac, živjeli smo po tuđim stanovima u Sarajevu, patili i voljeli se mnogo više nego i prije i poslije rata.... U septembru 1992. objavila sam prvi tekst o ratu – neku vrstu dnevnika, „Svaka je majka čudo od djeteta“. I bila je moja majke, kao i sve majke u ratu, čudo od djeteta.

U anketama i video intervjuima (Govorna historija) koje smo sa građanima Sarajeva obavili tokom i neposredno nakon opsade grada veoma često nailazimo na izjavu građana da su spas nalazili u knjizi. U našim materijalima o školovanju i djetinjstvu tokom opsade sagovornici spominju kako su djeca tada mnogo čitala knjige, ne samo za školu, već u slobodno vrijeme. Razvijali su maštu, učili i stasali u pametne, pismene i uspješne generacije. Kako danas, u vremenu savremenih medija i društvenih mreža, motivirati djecu i mlade da čitaju? Da li se danas dovoljno radi na stvaranju nove čitalačke publike?

Ferida Duraković: Mislim da bez razloga izražavamo brigu da djeca ne čitaju ili neće čitati. Nove generacije, ona djeca koja su rođena u ratu ili nakon rata, djeca su nove tehnološke ere. Ako su zakinuta od vlastite države za normalan život, barem nisu zakinuta za napredak u svijetu, naprotiv. To su već formirane i suverene osobe, obrazovaniji su od svojih roditelja (kako je jedino ispravno) i imaju vlastite načine da nas iznenade na svaki način. Knjige mogu promijeniti izgled, djeca ih čitaju tehnički na drugi način, ali čitaju, ali sadržaj velike književnosti i starinske poruke o dobru i zlu nikada iz njih neće nestati, niti će nestati iz života djece koja kulturu čitanja nose iz doma i škole. Uostalom, svijet koji naša djeca i unuci nasljeđuju od nas – neka nam oproste što smo ima takav svijet ostavili! – nije čemu, pa šta god da ta djeca urade, neka ga urede za sebe, a ne za nas, logično – mi smo, sudionici li ne u (geo)političkim lomovima svijeta, taj isti svijet upropastili i bezvoljno predali grabežljivcima i dementorima prije nego što smo postali svjesni da se ratovi vode ne za boljitak svih nas nego za moć bezdušnih. Mi to znamo, trideset godina nakon „naših“ ratova, a danas pred našim očima palestinska djeca, žene i starci umiru od gladi i rana voljom tih istih grabežljivaca i dementora. Strašno je što djeci ne ostavljamo ništa osim kapitalističkog čudovišta, nedostatka solidarnosti, komšijske podrške i nježnosti koje smo u ratu tako duboko proživjeli.

Današnja djeca, pouzdano znam, čitaju, na druge formativne načine, ali ne trebamo im mi određivati šta da čitaju, kako da se obrazuju, oni stječu znanje ili ovdje ili po bijelom svijetu... mada im nacionalistički književni i kulturni kanoni sijeku krila da ne bi odletjeli daleko od onih koji hoće da upravljaju njihovim životom. Umjesto da im daju vjetar u leđa kako bi nam se djeca, obrazovana i željna uređenog doma, vratila i oprostila za nesnalaženje u savremenom svijetu koji nas plaši.

Prva nevladina organizacija u BiH registrovana u opkoljenom Sarajevu bio je P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, koji je osnovan 1992. godine. O tome govorite u video izjavi u našoj Govornoj historiji (FAMA Kolekcija). Šta je tada značilo osnivanje centra i na koji način ste komunicirali sa međunarodnom P.E.N. organizacijom? Da li je bilo moguće ostvariti kontakt i saradnju sa autorima izvan Bosne i Hercegovine? Kako je izgledala saradnja s njima, ako je bilo?

Ferida Duraković: P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, koji smo osnovali 31. oktobra 1992. godine, nastao je na inicijativu prof. Zdenka Lešića i prof. Muhameda Filipovića, uz veliku pomoć pjesnika Gorana Simića. 

Nakon vijesti o formiranju „samozvanog multietničkog P.E.N. centra“, koju su strani novinari prisutni u Sarajevu poslali u svijet, u septembru 1993. na kongresu u Santiago de Composteli (Španija) naš je centar aklamacijom i aplauzom primljen kao punopravni član svjetske udruge. Mi na tom kongresu nismo bili jer nismo mogli izaći iz opsjednutog grada, ali su za nas to prijateljski i bratski uradile kolege iz Slovenačkog P.E.N. Centra na čelu sa sjajnim književnikom Borisom A. Novakom, koji je osnovao Komitet za pomoć Sarajevu. A 1994. godine, uz pomoć UNESCO-a, otputovali smo u Prag na Kongres P.E.N International, kad smo i zvanično postali član svjetske porodice pisaca, pjesnika, urednika, prozaika i drugih intelektualaca. 

P.E.N Centar je postao mjesto susreta i okupljanja tokom cijeloga rata. Brojni umjetnici, glumci, pisci i spisateljice, angažovani intelektualci i zagovarači mira (jednako kao i avanturisti i hvatači magle raznih usmjerenja i namjera) dolazili su nam u posjete. Ne mogu se sjetiti svih, ali u mojoj uspomeni zauvijek ostaju Susan Sontag, Juan Goytisolo, Vanessa Redgrave, Maruša Krese, Annie Leibovitz, Nedim Gürsel, Predrag Matvejević, Christopher Merrill, Drago Jančar, Joan Baez, Bruce Dickinson, grupa Laibach, Boris A. Novak, Zubin Mehta, David Wilde, Phil Alden Robinson, Bibi Anderson, Bernard-Henry Lévy… O stotinama novinara, ratnih izvještača i političara raznih profila da ne govorim. Ironično, sjećam se supruge francuskog predsjednika Mitteranda, koja je za vrijeme susreta sa članovima Akademije nauka i umjetnosti BiH malo dremnula, a u susretu sa sarajevskim umjetnicima na Likovnoj akademiji, na moje pitanje da li će pri odlasku iz Sarajeva povesti koje ranjeno dijete, odgovorila: „Takav zahtjev nisam dobila“, a potom nestala u magli opšteg beščašća zajedno sa svojim pretencioznim suprugom, kojeg su Sarajlije s nadom pozdravljale na ulicama misleći da je na njihovoj strani.

Ipak, u posebnoj uspomeni ne samo nas umjetnika/ca nego i sarajevskih građana i građanki ostala je Susan Sontag, koja je u Pozorištu mladih sa domaćim snagama i u oskudnim tehničkim uslovima režirala (baš) predstavu „Čekajući Godota“ Samuela Becketta, kako bi ostatku svijeta skrenula na čudesni grad koji u srcu Evrope umire pred očima zapadnog svijeta, čekajući... Godota. Premijera je održana 17. augusta 1993. godine. Nastranu poštovanje koje je imala za sve nas, nastranu svi darovi koje je sakupljala i donosila u Sarajevo i po cijenu hapšenja na Palama, jedna činjenica je sve iz ratnog Sarajeva oborila s nogu: drugog dana boravka u Sarajevu skinula je pancirni prsluk uz riječi: „Ne mogu ja pored svih vas koji uz mene hodate bez pancira ja nositi pancir. Neka mi bude što bude i vama“.

Kako je izgledao jedan Vaš dan tokom opsade?

Ferida Duraković: Umjesto zaludne ponovljene priče o tome kako je bilo, o tome svi govore u svojim ratnim zapisima raznih vrsta, nudim čitetlji(ca)ma pjesmu u prozi/prozu u pjesmi, svojevrstan dnevnik ratnog događanja iz 1992. godine.