Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji. Nastaviti normalan život, stvarati i u limitiranim okolnostima, za sve građane Sarajeva pod opsadom bilo je podjednako važno kao voda, hljeb ili lijekovi.

„To je bilo ustajanje ujutro i navečer i poslijepodne tako da sam trenirao po 25 do 30 kilometara dnevno, misleći da je to ipak nekako sigurnije ulicama sarajevskim, to jeste dijelom Starog grada, a tu sam nabirao dužinu od 25 do 30 kilometara dnevno. Znajući da je u tim uslovima bilo preživljavanje i borba za život, i hrana je bila oskudica. Svakodnevna potrošnja mojih kilometara je tražila iznimnu hranu. Ja, međutim, nisam to uopšte razmišljao jer sam se borio kao i svi drugi da preživim i da se nastavim sportom baviti.“ - Islam Đugum, maratonac

Destrukcija

Sarajevo pod opsadom se brani kulturom i tako opstaje. Grupe i pojedinci stvaraju i rade u nemogućim uslovima, bez struje, bez vode, uz ograničeno kretanje. U okolnostima opasnim po život, građani Sarajeva pokazuju želju za kulturnim i sportskim sadržajem. Već na samom početku opsade počelo je razaranje bogate sportske infrastrukture grada. Sarajevo kao sportski grad i grad domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara ostaje bez svojih sportskih terena i dvorana.

Samaranch u Sarajevu

„Imao sam čast, da tako kažem, da ga zaista povedem na balkon sa kojeg je 1984. godine, februara, prije dakle 10 godina tačno, zatvorio Zimske olimpijske igre u Sarajevu, onom poznatom rečenicom 'Doviđenja, drago Sarajevo'. Ovaj put imao sam utisak da nije u stanju da progovori ni jednu riječ, jer mu se zaista steglo grlo kad je vidio u kakvom stanju je zatekao razorenu, spaljenu, razvaljenu 'Zetru', u kojoj su bili vojnici UNPROFOR-a, voda, snijeg, kiša.“ - Izudin Filipović, predsjednik Olimpijskog komiteta BiH

Mapiranje opsade Sarajeva

Sportska dvorana u “Zetri” je mjesto gdje su zatvorene Zimske olimpijske igre 1984. godine. Prije opsade, tu su se održavale hokejske utakmice, takmičenja u klizanju, koncerti. Iako nije građena od zapaljivog materijala, poslije brojnih pogodaka sa okolnih brda, progutali su je plamenovi koji su istopili bakreni krov. Fotografija “Zetre” u plamenu ražalostila je predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Juana Antonia Samarancha, koji je zatvorio Zimske olimpijske igre riječima: “Doviđenja, drago Sarajevo”. Podrumi “Zetre” bili su sklonište i skladište mnogih humanitarnih organizacija.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine i stječu nova znanja, ali istovremeno žele da se prisjete svojih starih hobija. Kako bi sačuvali mentalno zdravlje u takvim nenormalnim okolnostima, građani Sarajeva nalaze aktivnosti koje ih zaokupljaju. Sport i rekreacija postaju načini opstanka u svakodnevnom životu - u zatvorenom prostoru, ali i na otvorenom.

Atletski višeboj

„Djeca su sišla u kanal koji je oko stadiona. Zagrijavali su se u kanalu i na onoj sjevernoj strani koja je zaštićena od eventualnih hitaca. Poslije tog zagrijavanja, okupili smo ih za start. Opet na mjestu koje je neuobičajeno, ne na onome startu koji je stvarni start trke na 800 metara, nego na suprotnoj strani, jer je tu bilo sigurnije da startaju. Sačekali smo da startaju u onome momentu kad se nije znalo da li je dan ili noć. Tek toliko da takmičari vide da trče. A isto tako da to bude u jednoj sjeni, u tami, da ne bi bili viđeni na stazi. Zamolili smo ih, i oni su to uradili, da donesu dresove koji su slične boje atletskoj stazi, bordo. Oni su to sve uradili, znali su da možda to znači nekome i život. U momentu kad je trebao da uslijedi start prolomile su se dvije granate u blizini stadiona. Jedna, na atletskom poligonu, jedna, kod Porodilišta. Vojnik naše Armije je istrčao i pitao svog komandira, hoćemo li uzvratiti? Ja sam mu tad pritrčao i rekao, molim te, nemoj sad. Samo da pustimo trku, dvije minute, bit će gotovo. On me je pogledao, začuđeno i smijao se, i dozvolili su mi. I pustili smo tu trku, za dvije minute i petnaest sekundi svi su završili tu trku. Naravno, odmah su pobjegli sa staze i ušli u zgradu stadiona i tamo su opet bili dočekani sa iznenađenjem. Naša vojska je na onom šporetu, koji je obično bure bio, uspjela da napravi čaj, da nešto paštete dobije od vojnika UNPROFOR-a, da taj hljeb koji je bio već onako tvrd, da ga malo podgrije. I ta pašteta na tom hljebu i taj čaj je bila velika nagrada za tada izgladnjelu djecu, tim su dobili diplome. Oni su bili na to ponosni, kao da su bili olimpijski pobjednici.“ - Nusret Smajlović, selektor Atletske repre-zentacije BiH

Tenis

Svakog dana sam išao na treninge, svjesno rizikujući. Morao sam proći pored snajpera, ispod granata. Svaki dan su padale granate, ali mislim da me je to i tjeralo da svakog dana idem na trening, da izvlačim iz sebe višak energije, da se ne okrene protiv mene.

Sve što sam doživio u bivšoj Jugoslaviji, sve što se dogodilo u Bosni i drugdje, za mene je značilo kraj mog života. Ne mogu više biti sretan. Mogu reći da su naslovi prvaka bili lijepi za igrače ili nešto slično. Ali ne mogu biti sretan. Nisam mrtav, mogu prošetati, ali na kraju sam neko ko nikad nije vjerovao da se tako nešto može dogoditi u mojoj zemlji.

- Ivica Osim

Sarajevo pobijedilo tim UNPROFOR-a – 12:3 (oktobar 1992.)

„Mi smo organizovali jednu utakmicu protiv bataljona francuskog, to je UNPROFOR bio. Pošto sam ja bio profesionalac u Francuskoj, pa izrazio sam želju da odigramo s njima. Da oni približe se nekako nama, jer su bili rezervisani do tada prema nama. I utakmica je organizovana na Skenderiji. Naši su mladići svakako bili mnogo bolji, pošto su poznavaoci veći fudbalski nego oni. Tako da smo mi postigli izvanredan rezultat.“ - Vahidin Musemić, Fudbalski klub „Sarajevo“

Sarajevo-UNPROFOR 4:0 (mart 1994.)

„Igralište Koševo je bilo udaljeno jedno 200 metara vazdušne linije od prve linije agresora. Tako da u svakom momentu su oni mogli... nas su posmatrali, moglo je u svakom momentu da dođe do neželjenih posljedica. Ali, organizacija te utakmice je bila na visokom nivou, gdje je tako bilo organizovano. Mogu da kažem da je veliki broj gledalaca, oko 25 hiljada gledalaca, došlo na tu utakmicu koji su bili, kako bih rekao, iznenađeni da mogu da dođu na taj teren. Bili su iznenađeni, ali bila je takva organizacija tako da je bilo jedno veliko navijanje i jedno prisutno... kod gledalaca zadovoljstvo, da je došlo do tog susreta. Sama utakmica je prošla u jednom nadmetanju u kojem smo mi, iako smo nastupili s jednom mladom ekipom, jer u to vrijeme ekipa 'Sarajeva' je bila na turneji. Nastupili smo sa momcima koji su čitavo vrijeme do tog vremena dvije godine radili i trenirali pod granatama.“ - Sead Jasenković, fudbaler

Izgorio bob

„Jedan nam je bob, onaj koji smo vratili iz Francuske, s Olimpijade u Albervilu, izgorio na stadionu Grbavica. Onih sedam starih bobova koji su bili na Trebeviću također su bili već uništeni. Tako da smo mi praktično imali nekakvu ekipu, ali nismo imali normalne uslove ni da treniramo ovdje u Sarajevu. Nismo imali mogućnosti, ni nekakve garancije da izađemo. Nismo imali boba. Tako da je to bila u nekom trenutku neshvatljiva... neshvatljiva naša želja da odemo i na takmičenje i na Olimpijske igre, ali mislim da smo sa tim jednim ipak bih rekao sportskim duhom, jednom ljudskom kvalitetom, uspjeli da se ipak pripremimo ovdje u Sarajevu, pa i da odemo na Olimpijske igre. I što je još važnije, čini mi se da smo uspjeli sačuvati tu ekipu u kojoj su bile sve tri nacionalnosti. Vjerovatno je to nebitno za nekoga, kao što nije bilo ni bitno ni meni samom do početka tog rata, ali kasnije ovdje... Ja sam se inače trudio da nekako to zajedništvo očuvam, kao na Platformi Predsjedništva, koja je bila juni ’92. Tako da smo mi ipak uspjeli nekako da izađemo. Doduše, izašli smo jedan po jedan, dva po dva. Od naših deset učesnika na Olimpijskim igrama u Norveškoj bilo je pet bobista, jer smo se mi kvalifikovali i u dvosjedu i u četverosjedu.“ - Zdravko Stojnić, sportista

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Improvizacija, izumi i reciklaža postaju alati za preživljavanje. Tako se i sportske i rekreativne aktivnosti počinju realizovati u podrumima, stanovima, u devastiranim sportskim dvoranama, na ulicama. Biciklo postaje sredstvo za transport tereta, ali i za proizvodnju struje pomoću diname.

Ping-pong

Improvizirali smo i u podrumu napravili sto za ping-pong. Sijalica na akumulator. Igrali smo satima.

Amina proizvodi struju

Proizveli smo svjetlo pomoću bicikla, tačnije svjetlo bi se palilo okretanjem pedala. Imamo svjetlo, a istovremeno održavamo i kondiciju.

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, bavili se sportom, odlazili na koncerte, teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Šta ste radili u slobodno vrijeme?

Igrao šaha sa komšijom…

godište: 1944.
zanimanje: Geodetski inžinjer
pol: Muški
kvart: Alipašino Polje

Aerobik

U gradu je otvoreno savjetovalište za post-traumatski sindrom. Tu je bio i kurs informatike, engleskog jezika, kurs šivenja, kurs kozmetike, ali ja sam izabrala aerobik. Bilo nam je potrebno da skačemo, da se družimo, da aerobikom vraćamo energiju.

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Najbolji sportisti 1992.

„Došli smo tamo i prvo što smo se razočarali ustanovili smo da nema naše zastave. Kako nema zastave, a ima zastave sto i nešto zemalja, jedino bosanskohercegovačke nema. Ljudi kažu ne znamo ni kako izgleda, pa onda uzmu naše pasoše, pa crtaj zastavu, pa u krojačnicu, pa zajedno sa onim Filipinkama smo šili, tako da na svečanom otvorenju 1992. godine, u šestom mjesecu, ja mislim da se prvi put u povijesti Bosne i Hercegovine njena zastava vijorila na nekom sportskom natjecanju. I mislim da je to bilo mnogo važnije od naših rezultata tada. A ’92. godine u jedanaestom mjesecu smo nastupili u Debrecinu, na Evropskom šampionatu. Dugo smo razmišljale nas tri djevojke, Dijana Gašo-Dengler, Mara Đeno i ja. Razmišljale smo da li da uopće idemo. Kako da se finansiramo. Opet su bili oni svi stari problemi. Ne možete ni tražiti nekome novac uostalom, kada ljudi tamo nemaju da jedu, a vi sada tražite da igrate na nekom natjecanju. I mi smo odlučili, pošto su organizatori plaćali hotele, da jednostavno na naš trošak odemo tamo. I sve je počelo tako sa nekim problemima. Recimo, eksplodirao nam je radijator u sobi, uništio nam je i ono malo stvari što smo mi imali i uspjeli iznijeti, ali je zato kraj bio veličanstven. Srebrna medalja na prvoj ploči na Evropskom šampionatu. I na osnovu te medalje sam ja proglašena za najbolju sportistkinju. Kasnije je isto bilo jako teško. Znate, izlaziti iz Sarajeva, ići na turnire, prolaziti kroz tunel, preko Igmana. Sjećam se, recimo, Olimpijade u Moskvi, kada su muškarci uzeli srebrnu medalju. Sam put i izlazak iz Sarajeva je bio nešto najljepše i najstrašnije, da tako kažem, jer krenula sam u ponoć potpuno sama, kroz tunel. Nisam znala ni kuda se ide, ni kroz rovove. Imala sam sreću, recimo, da mi je jedan mladić, vojnik, pomogao. Progurao me je onako na kolicima. Znate, k’o pravu kraljicu, a ne samo šahovsku kraljicu. Onda preko Igmana – minus 20 stepeni – morate jedan dio da pješačite, pa potom stopirate. Poslije sam pokušavala novinarima da objasnim, stranim novinarima naravno, kako je izgledao taj cjelokupni put iz Sarajeva. I mislim da nisu nikada mogli shvatiti. Ja sam tu priču mnogo ponavljala. Ja sam pokušavala da dočaram tunel i one šine i male vagone, a onda bi novinari meni rekli: 'Vi ste izašli iz Sarajeva metroom!' I tako je to bilo, znate, za vrijeme rata. Teški uvjeti za pripreme, nemate struje, ali istovremeno u tim šahovskim figurama sam nalazila i spas.“ - Vesna Mišanović, šahistkinja

Sada...

Izgubljena nada?

„Prvo, hvala puno na ovom razgovoru i na ovom pitanju. Šta se promijenilo od te davne 1992. do danas, šta je ostalo isto? Mislim da je ostalo isto da imamo predivne sportiste, imamo mlade ljude koji su nevjerovatni, koji toliko ulažu u sebe, da postignu vrhunske rezultate, da predstavljaju ovu zemlju u najboljem svjetlu. Ja ću samo spomenuti nekoliko i unaprijed se ispričavam svima ako nekog zaboravim. Spomenut ću, naravno, Lanu Pudar, spomenut ću Lejlu Njemčević, spomenut ću jednog Alena Ramića, jednog Amela Tuku ili nedavno Ismaila Barlova koji je stvarno oduševio cijeli Pariz i nas sve koji smo to gledali. Znači, mi imamo i dalje generaciju fenomenalnih sportista, mi imamo i dalje generaciju fenomenalnih trenera koji su u stanju da podrže tu djecu. Imamo, nažalost, i dalje istu situaciju kao i tada, da je u principu najveći dio toga što se dešava jedna individualna podrška, roditelji koji stoje iza djece, koji žele da ta djeca dalje idu, treneri koji daju svoje vrijeme i svoju energiju u taj sport i vrlo rijetki pojedinci koji doista vole taj sport takav kakav jeste.
Ono što smo mi tada imali, mi smo tada vjerovali da, kada prođe svo to ludilo koje je bilo 1992., 1993., 1994., djelimično 1995., da ćemo imati jednu državu koja će puno više podržavati sport, koja će puno više podržavati mlade ljude, da doista pokažu to sve što oni mogu. I mislim da, barem kod nas, starijih, a vjerujem i kod ove djece, da ta nada više nije tu. Velika je šteta, da su u sportu ostali neki ljudi koji nisu spremni na istu požrtvovanost i isti teški rad kao što su spremni neki sportisti.
Naravno, ono što se promijenilo smo i mi sami, ne samo da su neke godine iza nas, nego ono što ja vidim jeste da smo postali drugačije ličnosti kroz to sve što smo prošli. Ja se nadam da, barem što se tiče mene, da je bilo i puno pozitivnih promjena u smislu empatije prema drugim ljudima, u smislu jedne strahovite želje da pomognemo one ljude koji su trenutno u teškoj poziciji, ne gledajući iz kojeg dijela svijeta dolaze. I to je možda jedno pozitivno iskustvo koje je proizišlo iz mnogo tih negativnih iskustava u ratu, da smo postali, na neki način, malo bolje ličnosti. Hvala vam puno na ovom razgovoru.“ - Vesna Caselotti, šahistkinja, globalna direktorica za razvoj korporativnog softvera (automobilska industrija), autorica knjiga za djecu