Opsada Sarajeva je u potpunosti poremetila urbanu strukturu grada. Većina lokacija i ulica dobile su novi značaj, a nerijetko postale strateški važne odrednice za preživljavanje građana u bijegu od snajpera i granata. Građani Sarajeva veoma brzo uče koje su opasne zone u gradu, znaju se kretati glavnim i sporednim ulicama, uče osluškivati razmak između granata i snajperskih hitaca i prelaziti po život opasne raskrsnice.
Amina Begović se prisjeća situacije kada je, uprkos opasnosti, odlučila da pretrči jednu od najopasnijih ulica u gradu, kako bi ubrala ruže. Ruže kao motiv ljepote usred razrušenog grada. Trideset godina poslije se prisjeća svoje motivacije te iz današnje perspektive odgovara na pitanje da li bi uradila isto.
"Čovjek stisne zube i pretrči koliko može brže. Ponijela sam neke makazice i onda sam nasjekla te ruže i donijela sam ih u svoju sobu."
"Znamo da su ljudi ginuli na najsigurnijim mjestima. Znači, bilo je pitanje jesi li pogođen ili promašen. Ja sam, srećom, bila promašena."
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
„11. septembar 1994. godine. Snajperi ponovo pucaju po Tršćanskoj ulici, kao što pucaju svaki dan. To je bilo jedino svjetlo u mraku koje nas je osvjetljavalo, znači par sekundi dok proleti svjetleći metak, osvijetli se prostorija i mi vidimo šta se dešava unutra. Septembar je jedan od najljepših mjeseci u Sarajevu, zna da bude jako lijep. Sivilo je okolo, grad je razrušen, sve je izgorilo. UNIS-ove zgrade su već gorile, jako ružno izgleda. Odjednom u tom sivilu, preko Tršćanske ulice, ispred UNIS-ovih zgrada, ja vidim prekrasne ruže. Ruže koje je neko sadio dok je još bio mir i dok je to trebalo da izgleda tako. Te ruže su malo podivljale u tom ratu. Nije ih niko... ono... sjeckao, zalijevao i tako. Međutim, to je u svom tom sivilu. Znači, kad niko nije mogao da očisti tu Tršćansku ulicu. Kad niko nije smio da izađe slučajno sa nekom metlom da skloni one ostatke stakla, odjednom iz svega toga niču neke ruže. Moje osjećanje je bilo... ma, ne može se opisati ta ljepota, ta sreća koju sam ja osjećala tada. Ja sam se spremila i otišla sam preko te Tršćanske ulice, čovjek stisne zube i pretrčiš koliko može... jer je bio bistar dan... koliko može brže i ponijela sam neke makazice i onda sam nasjekla te ruže i donijela sam ih u svoju sobu. Kasnije, kad su me pitali ljudi odakle ti ruže, kažem ja: “Ispred UNIS-ovih zgrada.” Kaže: “To je nemoguće, nisi valjda zbog ruža prešla Tršćansku ulicu?” Kažem: “Jesam.“ - Amina Begović, glumica (septembar 1994.)
© FAMA Kolekcija; Makro priča: 'Opsada Sarajeva - Nekada i sada'
„Ovo ovdje što vidite to su UNIS-ovi neboderi ili UNITIC, kako ga danas zovu. Danas ispred nema ruža. Ima neko drugo cvijeće. Ruže su bile posađene za vrijeme Tita, valjda ih zato više nema. S jedne strane ove ulice nalazi se velika raskrsnica, a tamo preko mosta, na Jevrejskom groblju, nalazio se je nevidljivi, ali sveprisutni neprijatelj, agresor na ovu državu i ovaj grad. S druge strane je škola, Vojna bolnica, danas Opća bolnica - sva mjesta na koje je agresor volio da udara. A ovo ovdje sam ja. Trideset godina poslije. Jedan rat, dvije korone, dva kancera - i živa! Onda sam pretrčala ulicu, preko koje je pucao snajper, da uberem ruže. Je li to bila hrabrost ili ludost? Nemam pojma. Ne znam šta bi me sada natjeralo da pretrčim, ali znam da u to vrijeme sačuvati živu glavu nije bilo do nas. Bilo je do Boga, više sile, sudbine ili kako ko to zove. Znamo da su ljudi ginuli na najsigurnijim mjestima. Znači, bilo je pitanje jesi li pogođen ili promašen. Ja sam, srećom, bila promašena. Bilo je važno sačuvati duh. Tu nije bilo pomoći. Nisi ga mogao sačuvati sjedeći u podrumu. Morao si da radiš ono što voliš najviše i morao si da se trudiš da uneseš boje u svoj život. Na bilo koji način. Ja sam ih unosila, eto, i tim ružama, između ostalog.“ - Amina Begović, glumica (april 2024.)
Više na ovu temu u našoj Makro priči.