Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić

U različitim medijskim izvorima o zdravstvu tokom opsade Sarajeva često se spominje da je veliki broj zdravstvenih radnika odmah na početku opsade napustio bolnice, napustilo grad. U takvoj situaciji jedan broj ljekara i drugog bolničkog osoblja donosi odluku da svoj rad moraju nastaviti, ne razmišljajući u kakvim uslovima će obavljati svoj posao. Kako su za Vas izgledali prvi dani opsade, posebno taj prelomni trenutak kada donosite odluku da ostanete u bolnici i da zajedno sa svojim saradnicima i kolegama, ponesete sav teret liječenja, operacija, hirurških zahvata, rehabilitacije pacijenata tokom opsade?

Bakir Nakaš: Prvi dani opsade grada zatekli su me na poziciji načelnika Odjeljenja za zarazne bolesti u bivšoj Vojnoj bolnici u Sarajevu. Situacija je bila konfuzna, nije bilo dovoljno valjanih informacija o tome sta se dešava u i oko grada. Nismo mogli napuštati zgradu bolnice. U njoj su pored uposlenika, pacijenata i ranjenika bile prisutne i naoružane formacije tadašnje JNA. Bio je obustavljen prijem pacijenata. Pojavile su se i podjele među uposlenicima zbog različitih stavova o aktuelnim dešavanjima.

Kada je počela artiljerijska paljba po gradu, odlučio sam da zajedno sa nekoliko kolega napustim bolnicu. Kada je 10. maja JNA napustila bolnicu s njima je otišla i većina uposlenika, pripadnika bivše JNA, ali i civilnih lica na službi u JNA. Od više od 600 uposlenika i vojnika bivše JNA u bolnici je tada ostalo tridesetak ljekara, medicinskih sestara i tehničara i nemedicinskog osoblja koji su brinuli o pedesetak bolesnika i ranjenika. To je bio prelomni trenutak kada smo ja i moje kolege, oko stotinjak bivših uposlenika svih profila, koji su ranije ili svojevoljno napustili ili su bili prisiljeni da napuste bolnicu odlučili da se vrate na svoja radna mjesta i ponovo uspostave sistem i stave bolnicu u funkciju.

Kako se uloga ljekara mijenjala tokom četiri godine opsade? U čemu ste nalazili motivaciju da radite nekada i po 24 sata, pa i po nekoliko dana zaredom, u jednoj smjeni? Kako su ostale kolege ljekari doživljavali novonastalu situaciju i skoro nemoguće uslove rada?

Bakir Nakaš: Nakon prvog šoka i nevjerice zbog svega sto se dešava, ljekari i svi ostali koji su bili uključeni u pružanje zdravstvene zaštite, opredijelili su se da pomažu bolesnim i ranjenim pacijentima i ulagali su ogromne napore. Oni koji su ostali u opkoljenom Sarajevu prihvatili su nemoguće uvjete rada uz svijest da nema sigurnog mjesta i da mogu u svakom trenutku biti ranjeni ili ubijeni. Postojao je nevjerovatan entuzijazam, posvećenost i požrtvovanost. Zahvaljujući tome je zdravstveni sistem u opkoljenom Sarajevu građanima i borcima davao osjećaj sigurnosti da će u slučaju potrebe dobiti potrebnu pomoć. U bezbroj slučajeva i građani su se i sami na razne načine uključivali u pružanje pomoći kroz volonterski rad ili doniranjem hrane, ogrijeva i sl. radi osiguranja boljih uvjeta za rad zdravstvenih ustanova.

U FAMA kolekciji pohranjena je Vaša video-izjava u kojoj govorite na koji način se vršila sterilizacije medicinskih instrumenata. U jednom trenutku govorite kako ljekari više nisu bili ljudi u bijelom, već ljudi u crvenom zbog količine krvi kojom su njihovi mantili bili natopljeni. Možete li opisati šta su ljekari sve postizali u nemogućim uslovima rada? Kako ste se nosili sa nedostatkom struje, vode, lijekova, anestezije, sredstava za sterilizaciju instrumenata, grijanja?

Bakir Nakaš: Zbog broja povrijeđenih i obima i težine povreda moglo se zaista reći da ljekari više nisu bili ljudi u bijelom, već ljudi u crvenom zbog količine krvi kojom su njihovi mantili bili natopljeni. Postojao je ogroman nesrazmjer između uslova, bolje rečeno neuslova u kojima se odvijao rad medicinskog i nemedicinskog osoblja u zdravstvenim ustanovama i van njih i uspješnih rezultata rada.

Ako me danas pitate kako smo se u tim uvjetima nosili sa nedostatkom električne energije, vode, grijanja, adekvatnih prostora i medicinske opreme, lijekova, sredstava za anesteziju, sterilizaciju, moj odgovor bi jednostavno bio „ne znam“. Nagon za održanjem, vjera da radimo ispravne stvari, entuzijazam i spremnost i odlučnost svih da rade zajedno na osiguranju zdravstvene zaštite u opkoljenom Sarajeva bili su odlučujući. Rađale su se nove ideje i rješenja za bezizlazne situacije u kojima smo se nalazili.

Kako biste opisali međuljudske odnose tokom opsade u bolnicama? Da li je bilo prostora, vremena i snage da ljekari pacijentima i budu i psihološka podrška? Da li su ljekari davali jedni drugima snagu u teškim trenucima kojih je bilo svakodnevno?

Bakir Nakaš: Međuljudski odnosi tokom opsade u bolnicama su bili mnogo bolji nego danas. U savladavanju najtežih prepreka pomagao je timski rad, uzajamno povjerenje, kolegijalnost, inventivnost i odluka da nema odustajanja. Odnos ljekara i pacijenata, povjerenje građana u zdravstvene radnike, briga o ljudima, međusobna podrška su bili na mnogo većem nivou.

Koji radni dan Vam je posebno ostao u sjećanju?

Bakir Nakaš: Masakr u Ferhadiji 27. maja 1992. godine ostao mi je posebno u sjećanju. Prvih dana opsade Sarajeva tadašnja Vojna bolnica nije bila u funkciji pružanja prve pomoći i liječenja bolesnih i ranjenih građana Sarajeva. Sve do napuštanja Vojne bolnice od strane pripadnika JNA, 10. maja 1992. godine, građani Sarajeva su upućivani u Klinički Centar Koševo.

Nakon odlaska pripadnika JNA građani Sarajeva su i dalje zbog nepovjerenja izbjegavali odlazak i liječenje u bivšoj Vojnoj bolnici sve do prvog masakra 27. maja u ulici Ferhadija. Veliki broj ranjenih je upućivan u Klinički Centar Koševo, a ne i u našu bolnicu što me potaknulo da kolima hitne pomoći odemo do Klinike za Ortopediju i traumatologiju i preuzmemo jedan broj ranjenih koji su čekali na liječenje i obradu. Taj momenat je bio znak za bolesne i ranjene građane da da je liječenje moguće i bezbjedno i u bivšoj Vojnoj bolnici što je smanjilo priljev pacijenata prema Kliničkom Centru Koševo.

Na šta ste, iz današnje perspektive, posebno ponosni kao ljekar?

Bakir Nakaš: Iz današnje perspektive posebno sam ponosan i kao ljekar i kao rukovodilac na sve kolege i uposlenike koji su svojim angažmanom omogućili da i pored užasnih razaranja i nedostatka elementarnih uslova za rad bolnica pruži svu potrebnu medicinsku njegu ranjenim i oboljelim, ali i da obezbijedi uslove za dolazak na ovaj svijet novih stanovnika Sarajeva.

Bilo je mnogo novih metoda i izuma u liječenju i operativnim zahvatima, kažite nam nešto o tome?

Bakir Nakaš: Zbog nedostatka standardne opreme i neadekvatnih uslova bili smo prinuđeni na adaptacije i improvizacije, ali i na izradu originalnih pomagala. Sigurno da je kreiranje i izrada sarajevskog ratnog fiksatora „SARAFIKS-a“ bila jedna od inovacija koja je spasila mnoge ranjene od amputacija i sačuvala njihove ekstremitete. Naši ljekari Dr. Šukrija Đozić i Dr. Raib Salihefendić uz pomoć inženjera Enesa Baralića kreirali su i proizveli više vanjskih fiksatora za kojima je bila velika potreba zbog brojnih povreda ekstremiteta. Zahvaljujući ovom izumu spašeno je nekoliko hiljada pacijenta ne samo u Sarajevu nego i drugim dijelovima BiH. Ništa manje značajna nije bila ni proizvodnja infuzionih otopina bez kojih bi sigurno bio puno veći broj smrtnih slučajeva ranjenih i oboljelih pacijenata.

Da li postoji nešto iz perioda opsade Sarajeva što biste danas uradilli drugačije?

Bakir Nakaš: Malo toga bih danas uradio drugačije od onoga što sam uradio u tom periodu. Bez lažne skromnosti, mislim da smo uradili više nego što se moglo očekivati u datim uslovima.

Kako ste provodili vrijeme kada niste bili u bolnici, ako je takvog vremena uopće bilo?

Bakir Nakaš: Opkoljeno Sarajevo tokom agresije branilo se i raznim kulturnim dešavanjima koja su omogućavala da lakše preživimo ratne dane. Kad god sam imao priliku posjećivao sam Narodno pozorište, Kamerni teatar, SARTR. Meni su u trajnom sjećanju ostale baletske predstave „Bolero“, ne samo u Narodnom pozorištu, nego i na otvorenoj sceni na Skenderiji. Trudili smo se da i naši pacijenti ne ostanu uskraćeni za kulturna dešavanja, tako da su u bolnici održavane predstave, performansi u kojima su učestvovali brojni kulturni radnici. Neki od njih su u to vrijeme bili u bolnici kao pacijenti.

U različitim medijskim izvorima o zdravstvu tokom opsade Sarajeva često se spominje da je veliki broj zdravstvenih radnika odmah na početku opsade napustio bolnice, napustilo grad. U takvoj situaciji jedan broj ljekara i drugog bolničkog osoblja donosi odluku da svoj rad moraju nastaviti, ne razmišljajući u kakvim uslovima će obavljati svoj posao. Kako su za Vas izgledali prvi dani opsade, posebno taj prelomni trenutak kada donosite odluku da ostanete u bolnici i da zajedno sa svojim saradnicima i kolegama, ponesete sav teret liječenja, operacija, hirurških zahvata, rehabilitacije pacijenata tokom opsade?

Vesna Čengić: Život u miru prekinut je odjednom, od danas do sutra, potpuno nadrealno stanje. Nije postojala dilema u mojoj glavi, ostati ili otići, nije postojalo ni razmišljanje o tome, sve do momenta ponude organizovanog i sigurnog napuštanja grada za moju porodicu. Sjedeći za stolom, sa mislima o toj mogućnosti, moj mlađi brat je rekao, ja sam muškarac, ja ne mogu ići. Ja sam rekla, ja sam ljekar, ja ne mogu ići, a moja majka je rekla, ja sam vaša mama… To nikad neću zaboraviti. I nikada kasnije, tokom cijelog perioda opsade, razmišljanja o napuštanju grada nije bilo.

Kako se uloga ljekara mijenjala tokom četiri godine opsade? U čemu ste nalazili motivaciju da radite nekada i po 24 sata, pa i po nekoliko dana zaredom, u jednoj smjeni? Kako su ostale kolege ljekari doživljavali novonastalu situaciju i skoro nemoguće uslove rada?

Vesna Čengić: Duge su četiri godine, bilo je sve teže i teže podnositi takav teror, toliko boli i krvi. Često sam razgovarala sa novinarima, naročito u početku opsade. Mislila sam da je to jako važno da svijet sazna šta se događa u Sarajevu, baš zato što je bilo teško povjerovati u tu strašnu istinu, koja se događa u srcu Evrope. Plakala sam pred novinarskim kamerama, svih velikih svjetskih TV kuća, svjedočeći o teškim povredama ogromnog broja ljudi, ali nije bilo reakcije u koju sam naivno vjerovala i tada sam bila ljuta i na njih. Moram reći da sam ipak, među stranim novinarima stekla nekoliko prijatelja. U jednoj situaciji, koje se dobro sjećam, pozvala sam ih i oni su svojom pričom u medijima, o teško ranjenoj djevojčici Irmi, pomogli da se realizira njena evakuacija u Englesku.

U FAMA kolekciji pohranjena je vaša video-izjava u kojoj govorite o enormnom psihološkom pritisku kojem su ljekari i medicinski radnici svakodnevno bili izloženi. Možete li opisati na koji način su savladavali emocionalni i psihološki pritisak i strah? Možete li opisati šta su ljekari sve postizali u nemogućim uslovima rada? Kako ste se nosili sa nedostatkom struje, vode, lijekova, anestezije, sredstava za sterilizaciju instrumenata, grijanja?

Vesna Čengić: Ja sam anesteziolog, borba protiv bolesti je moja misija, a nisam nikada mogla pomisliti da ću se boriti za život protiv sile i zla koje dolazi od ljudi. Možda je to bila moja motivacija i snaga, vjerujem i svih mojih kolega, moramo učiniti sve da ih spasimo.

Kako biste opisali međuljudske odnose tokom opsade u bolnicama? Da li je bilo prostora, vremena i snage da ljekari pacijentima i budu i psihološka podrška? Da li su ljekari davali jedni drugima snagu u teškim trenucima kojih je bilo svakodnevno?

Vesna Čengić: Nije postojalo radno vrijeme, ostajali smo u bolnici koliko je trebalo, nekada neprestano dva ili više dana, ali moram reći da se nikad nismo žalili da smo umorni. Bilo nas je malo, ali smo bili dobar tim, voljeli smo se, dijelili sve, čuvali jedni druge, brinuli se hoćemo li se ponovo vidjeti u sljedećoj smjeni, hoćemo li ostati živi na putu do kuće ili do bolnice. Radovali smo se uspjesima, spašenim životima i zajedno tugovali za onima kojima nismo mogli pomoći, dijeleći bol sa njihovim familijama. Bilo je najteže doživjeti da među ranjenicima ugledate nekog svog iz familije ili bliskog prijatelja.

Kako biste opisali međuljudske odnose tokom opsade u bolnicama? Da li je bilo prostora, vremena i snage da ljekari pacijentima i budu i psihološka podrška? Da li su ljekari davali jedni drugima snagu u teškim trenucima kojih je bilo svakodnevno?

Vesna Čengić: Nije postojalo radno vrijeme, ostajali smo u bolnici koliko je trebalo, nekada neprestano dva ili više dana, ali moram reći da se nikad nismo žalili da smo umorni. Bilo nas je malo, ali smo bili dobar tim, voljeli smo se, dijelili sve, čuvali jedni druge, brinuli se hoćemo li se ponovo vidjeti u sljedećoj smjeni, hoćemo li ostati živi na putu do kuće ili do bolnice. Radovali smo se uspjesima, spašenim životima i zajedno tugovali za onima kojima nismo mogli pomoći, dijeleći bol sa njihovim familijama. Bilo je najteže doživjeti da među ranjenicima ugledate nekog svog iz familije ili bliskog prijatelja.

Na šta ste, iz današnje perspektive, posebno ponosni kao ljekar?

Vesna Čengić: Kako sam izdržala živjeti u ovako nadrealnim okolnostima? Gledala sam djecu u našim dvorištima između zgrada na Marindvoru, oni su se igrali i smijali i radovali se, jer to je njihov život koji im pripada, baš takav, bez obzira na okolnosti, to pripada njihovom djetinjstvu i mladosti. Isto tako sam i ja živjela, to je bio moj život u tom vremenu, ne biramo uvijek, ali ovo je bio moj izbor, ostati i raditi što volim, što znam i što je moja obaveza sad, i radovati se što mogu pomoći, spasiti živote od nasilnog uništavanja. Toliko je radosti bilo u tome, smjenjivala se nesreća sa srećom i nikada nisam gubila nadu, budućnost je sigurno bolja…

Sjećam se jednog pacijenta kome je trebalo amputirati nogu, u drugom aktu, jer smo tokom operacije, nakon povrede pokušali spasiti nogu, i to smo uvijek činili. Došla sam da razgovaram s njim, da mu objasnim neophodnost takve odluke i pripremim ga na to. Dok sam razgovarala s njim, potekle su mi suze, a on, Mujo se zvao, on me zagrlio i tješio da se ne brinem jer on je jak! Takvih i sličnih situacija, je bilo mnogo, Zijo, Nermin, Dražen... Huso je imao jako tešku povredu trbuha i grudi, na samom početku opsade, bio je u intenzivnoj njezi, ali je u jednom trenutku, dok sam bila pored njega, doživio srčani zastoj, moje ruke su ga spasile, vanjskom masažom srca ponovo se pokrenulo, a Huso je nakon mjesec dana prohodao i otišao svojoj kući. Moji pacijenti još uvijek prolaze gradom i pozdravljaju me, eto na to sam ponosna!

Bilo je mnogo novih metoda i izuma u liječenju i operativnim zahvatima, kažite nam nešto o tome?

Vesna Čengić: Povrede sa kojim smo se susretali i koje smo morali zbrinjavati, nikada prije nismo vidjeli. Nismo znali kakve teške povrede unutrašnjih organa može izazvati mali geler granate ili snajperski rotirajući metak. A i kako bismo znali, na ispitu iz ratne hirurgije, učili smo, naravno, teoretski, koji su principi zbrinjavanja ratne rane, ali za ovo iskustvo, nismo bili spremni. Torakoabdominalne teške povrede od samo jednog ili više malih gelera granate, to nikad nismo vidjeli. Kako liječiti pacijenta koji je iskrvario zbog multiplih povreda kostiju, mekih tkiva ili povreda velikih krvnih sudova, i kako se boriti protiv infekcije ratne rane, to je veliki zahtjev i pitanje za anesteziologe. Problem kako pokrenuti anesteziološki aparat, bez kojeg ne možemo uvesti pacijenta u opštu anesteziju, kad nema struje niti kisika, u našoj bolnici smo riješili inovacijom, adaptirajući domicilni koncentrator kiseonika u izvor kisika za potrebe anestezije. Naše iskustvo je dragocjeno za cijelo ljudsko društvo, odnosno, strukovna udruženja, i mi smo ih prenosili na internacionalnim kongresima svojim kolegama iz drugih zemalja. Moram reći da smo redovno dobivali komplimente za kvalitetu primarnog zbrinjavanja najtežih ratnih povreda pacijenata koji su bili evakuirani u druge zemlje. Svakako, treba naglasiti i naš izum, Sarafix, vanjski fiksator kojim se zbrinjavaju otvoreni lomovi dugih kostiju, što je primarna ratna doktrina, a koji je proizveden u Sarajevu u toku opsade. Mi smo se vrlo brzo, kao timovi, adaptirali nehumanim, gotovo nemogućim uslovima rada, u zbrinjavanju teških ratnih povreda, svojim znanjem, voljom, borbenošću, kreativnošću i inteligencijom, koja je po definiciji sposobnost adaptiranja na nove okolnosti, i tu smo bili najjači!

Kako ste provodili vrijeme kada niste bili u bolnici, ako je takvog vremena uopće bilo?

Vesna Čengić: Kad nisam bila u bolnici, provodila sam najviše vremena u komšiluku, to jest u svom haustoru, to je bio naš mali svijet, i kad mislim o tome, sjećam ga se sa sjetom, jer to su bile neizbrisivo lijepe emocije među nama.

Izlazak iz kuće je bio samo odlazak na predstave. Haris Pašović je došao u grad, to je bilo ohrabrujuće, kao da će nas spasiti! Jednog dana, u jesen 1993. godine, u bivšem kinu Radnik, počeo je i festival filma, Sarajevo film festival, u opsadi grada, kakva radost! Brat i ja smo krenuli tamo, kroz dvorište Crvenog krsta smo izašli na ''otvorenu'' Alipašinu ulicu, i rizikujući život pretrčali je, kao i svi drugi koji su krenuli na isto mjesto. Baš mi je drago da sam preživjela tu opasnost od snajperskog metka, ulazak u punu kino salu više je ličio na neki film, jer bilo je nestvarno, i bila sam ushićena.