3.10. Amra Zulfikarpašić | Percepcije - Nekada i sada
▼
ENG FAMA Kolekcija
1.
PROLOG
2.
POZADINA
3.
PERCEPCIJE - NEKADA I SAD
3.1.
Enes Zlatar Bure
3.2.
Nedžad Begović
3.3.
Una Bejtović
3.4.
Amina Begović
3.5.
Adi Sarajlić
3.6.
Sabrina Begović-Ćorić
3.7.
Srđan Jevđević
3.8.
Haris Pašović
3.9.
Vesna Mišanović
3.10.
Amra Zulfikarpašić
3.11.
Amina Begović
3.12.
Fuad Babić
3.13.
Riad Ljutović
3.14.
Prof. Rešad Arnautović
3.15.
Arijana Saračević Helać
3.16.
Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović
3.17.
Prof. Ognjenka Finci
3.18.
Ferida Duraković
3.19.
Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić
3.20.
Mladen Jeličić Troko
3.21.
Maja Tulić
3.22.
Dragan Rokvić
3.23.
Šemsa Mehmedović
3.24.
Adnan Harambašić
4.
INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA
5.
REFERENCE

Opsada Sarajeva 1992-96.
MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM
Umijeće preživljavanja #1
Opsada Sarajeva 1992-96.
BITI ISPRED STRAHA
Umijeće preživljavanja #2

☰

3.10.

Amra Zulfikarpašić

"Ja sam u ratu puno radila i to mi je bilo pitanje života"

Kreativci su stvarali u nemogućim uslovima opsade. Njihova mentalna i egzistencijalna potreba da stvaraju nadjačala je strah i osjećaj nemoći. Kreacija „nešto iz ništa“ postaje veliki izazov, ali upravo ovi nemogući uslovi, u gradu koji ruše, probudili su i pojačali kreativnu moć otpora. Umjetnička djela koja su stvarana tokom opsade nastaju usred ruševina grada i spašavaju ga od potpunog ništavila. Ova djela postaju svojevrsna memorija za budućnost. Amra Zulfikarpašić u dvije video-izjave, nekad i sad, opisuje kreativni rad i snagu umjetnosti tokom opsade Sarajeva.

Nekada...

"Ja sam se doslovno svaki mjesec, sa svojim mašinama, kompjuterima, selila po nekim podrumima, separeima kafana, štabovima, gdje sam svaki put molila ljude da mi dozvole da negdje sjednem i da radim."

Sada...

"Likovna scena u Sarajevu, kao što je i pozorišna i muzička scena, bila je jako živa. Mi smo se svakodnevno bavili svojim poslom. Naša je baza bila Akademija likovnih umjetnosti i Collegium Artisticum."

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Nekada...

„Rad nam je svima bio na neki način mentalna vježba ili ustvari način kako da opstanemo mentalno. I interesantna je stvar da u ratu... ako ste sreli nekad pet ljudi i pitali šta rade, svaki od tih pet ljudi je imao svoj nekakav vlastiti projekat. Zbog toga što nikad vam niko nije mogao da da ili da vam nađe neki posao. Posao ste morali sami sebi da smisli-te. Ja sam u ratu puno radila i to mi je bilo nekako pitanje života. Poslovi, koji nisu bili toliko možda bitni sada, gledajući ih sa neke druge tačke gledišta... meni su u tom momentu ratnom izgledali najvažniji na svijetu, čak važniji od mog vlastitog života. Tako da sam ja izlazila da radim ljudima zaštitne znakove, da im dizajniram njihove projekte, jer mi je to bilo užasno važno. I nikad ni-sam mislila da mi se može desiti da zbog nečijeg projekta, na primjer poginem. A u vrijeme kada nije bilo uopšte struje, nije bilo naravno ničega. Nije bilo vode, nije bilo ničega. Za dizajnere je bio težak posao, zbog toga što je svaki moj rad i njegova realizacija na kraju, koja je bila najteža u ratu, zavisila od struje. Odnosno, morala sam negdje uključiti kompjuter, tako da se ja te godi-ne sjećam da sam ’92. i ’93. bila pravi nomad. Ja sam se doslovce svaki mjesec, sa svojim mašinama, kompjuterima, selila po nekim podrumima, separeima kafana, štabovima, gdje sam svaki put molila ljude da mi dozvole da negdje sjednem i da radim. Da samo malo struje mi daju da ja uključim svoj kompjuter.“ - Amra Zulfikarpašić, dizajnerica

© FAMA Kolekcija; Makro priča: 'Opsada Sarajeva - Nekada i sada'

Sada...

„Sarajevo je prije rata imalo dosta jaku likovnu scenu. Sarajevo je prije rata imalo Collegium Artisticum koji je bio najveća galerija na području bivše Jugoslavije i hvala Bogu još je i sada. Sarajevo je imalo najveću izložbu koja se odigrala na tlu Jugoslavije, a to su bila „Jugoslovenska dokumenta“. Tako da smo mi sa jednim fantastičnim backgroundom ušli u ovaj rat. Mnogi umjetnici su napustili Sarajevo, neki su i ostali, ali i oni koji su napustili, oni su bili kao pupčanom vrpcom vezani za Sarajevo. Radili su izložbe vani koje su se ticale Sarajeva, neki su radili izložbe i u Sarajevu, neki su dolazili, neki su slali svoje radove. Uglavnom, likovna scena u Sarajevu, kao što je i pozorišna i muzička scena, bila je jako živa. Mi smo se svakodnevno bavili svojim poslom. Naša je baza bila Akademija likovnih umjetnosti i Collegium Artisticum. Ja sam u toku rata imala par zajedničkih izložbi, ali imala sam i jednu samostalnu izložbu koju sam radila na temu „Dizajn, način preživljavanja“. Jer sam prije rata radila izložbu „Dizajn, način života“. Radeći to u prostoru Skenderije, jedna moja prijateljica mi je pomagala i nas dvije smo našle mali prostor u zgradi Skenderije, u zgradi Doma mladih. Tu nije bilo ništa, sve je bilo golo. I sve su prozori bili porazbijanji. Nije postojao nijedan. Bila je jedna mala prostorija u sredini i nama je direktor Skenderije dao da mi možemo tu da radimo. Ja sam ležala na podu bez odjeće, samo u donjem vešu i moja drugarica Sanela je mene obcrtavala na foliji koja se stavljala na prozore. U tom momentu su se otvorila vrata i ušao je jedan francuski vojnik pa za njim drugi i treći, jer su oni radili na obezbjeđenju Skenderije. Mi smo njih istjerali, oni su otišli potpuno šokirani obzirom da nisu očekivali da kad otvore neka vrata da će ih iza tih vrata zateći takav prizor. Uglavnom, izložba je bila uspješna kao i sve izložbe u Sarajevu u to vrijeme. Bila je izuzetno posjećena, bez obzira na to što nije bilo struje i što je moj sin cijelu noć držao šalter uključen u zid.“ - Amra Zulfikarpašić, dizajnerica

Više na ovu temu u našoj Makro priči.

3.9. Vesna Mišanović
3.11. Amina Begović