Riad Ljutović

U trenucima totalne destrukcije tokom opsade Sarajeva, kreacija postaje čin otpora. U arhivi FAMA Kolekcije pohranjene su fotografije koje prikazuju modnu kolekciju „Trash“ koju ste Vi kreirali tokom opsade. Kako je nastala ideja za ovu kolekciju?

Riad Ljutović: Ideja je samo nastavak onoga sto sam započeo 1991. godine kao učenik Srednje umjetničke škole, odsjek za tekstil dizajn. U ratu sam nastavio da šijem i pravim neke nove modele. Kolekcija je nastala od smeća ili bačenih stvari koje sam nalazio pored kontejnera. Koristio sam također stare haljine svoje majke Senade i pravio neke nove stvari prateći svjetske trendove. Rat me je zatekao sa nekim snovima koje sam htio realizirati. Ta vrsta mode koja nije bila klasična mogla je parirati svjetskoj modnoj sceni. Stvari su šivane na jednoj staroj singer mašini za koju nije trebala struja, a krojač je bio moj tata Hazim. Djevojke na fotografijama su iz tada tek oformljene agencije „JOY“ moje sestre Selme, a fotografije su nastale u Narodnom pozorištu. Fotograf je Milomir Kovačević Strašni.

U kojoj godini opsade i u kakvim okolnostima u gradu nastaje kolekcija? Kako ste nalazili materijale, jer znamo da prodavnice nisu radile? Koliko dugo je trajao proces kreiranja i izvedbe kolekcije?

Riad Ljutović: Rat je već uveliko bio počeo, kreacije su nastale u periodu 1992-1993. godine. Ja sam tek završio Srednju umjetničku školu, odsjek za tekstil dizajn i kiparstvo. Nije bilo ničega, naravno, već sam se snalazio tražeći materijale na smetljištima koja su u tom periodu bila po cijelom gradu. Većinom sam radio dosta intuitivno, kombinirajući neke stvari koje možda i ne idu zajedno, na primjer vreća od krompira sa kožnim aplikacijama. Dobije se jedna moderna kombinacija bluze gdje je zapravo ideja bitna. Modele smo šivali periodično. Kako je nekad na samom početku rata bilo vremena, ja sam se bavio kreacijama. To je bio moj otpor ratu i agresiji koja nas je snašla u tom trenutku. Nisam htio da prestanem da kreiram i radim, već sam nastavio uprkos svemu.

Kultura je bila jedno od pomagala da građani sačuvaju mentalno zdravlje i da se podsjete da je postojao normalan život, a da postoji i izvan opsade grada. Da li je kolekcija prikazana kao revija i kakve su reakcije bile na nju?

Riad Ljutović: Ja sam netom prije rata radio tada na vrlo popularnoj tvSA3 emisiji „Top liste“. Poznavao sam ekipu tada poznate emisije „Sarajevo Rat Art“ i upravo s njima u dogovoru, usred rata, emitovana je na TV-u revija i intervju sa mnom. Revija je u tom trenutku ličila na MTV reviju, a uz muziku Madonne „Erotica“. Mnogi su pomislili da je bilo smjelo i hrabro praviti takvo nešto, kada doslovno nismo imali šta da jedemo, ali moj otpor u ratu je bio ostati normalan i kreativan i ne dati ratu da mi uništi moj slobodni umjetnički duh. To je bio moj doprinos u ratu - biti svoj čak i u takvim okolnostima. Ko je imao sreće i mogućnosti da to pogleda na TV-u, ko je imao struje u tom trenutku, rekao je da je hrabro i odvažno uraditi takvo nešto, jer dok smo bili ovdje u Sarajevu u ratu, vani su ljudi stvarali neku novu muziku, modu, filmove i mislim da smo i mi ovdje pravili sjajne umjetničke stvari koje su bile između života i smrti. Bez ičega napraviti nešto što iole liči na nešto svjetsko bilo je podvig.

Kako iz današnje perspektive posmatrate potrebu za radom i kreativnošću u nemogućim uslovima? Kako danas objašnjavate Vašu potrebu za kreativnim izražavanjem pod stalnom prijetnjom terora i u nemogućim egzistencijalnim uslovima?

Riad Ljutović: To je mene lično i održalo da ne poludim, da se ne prepustim agresiji, već da se spašavam mentalno onim što znam da radim. Nije tada niko radio za novac, već smo radili za opstanak, da preživimo i ostanemo normalni u takvim nehumanim uslovima života. Kako smo imali taj momentum smrtnosti, da u svakom trenutku možemo poginuti, tim je naša želja bila jača da nešto napravimo i ostavimo trag da smo postojali. Ta želja za životom nas je i održala i stalno skretala misli sa činjenice da živimo u ratnoj zoni u kojoj smo bili živo meso gdje su nas gađali granatama da nas unište, da nas više nema. Tim je i vrednija ta naša umjetnost, koliko god skromna bila. Ona je pokazala duh koji je neuništiv i da u tom periodu agresije na BiH nismo poklekli, već smo pravili neke stvari i sačuvali umjetnost da se ne ugasi, a time i naš identitet.

Vaša karijera pokazuje Vašu svestranost i mnoge talente – gluma, pozorišna režija, balet, ples, kiparstvo, scenografija, kostimografija. U ljeto 1992. godine ste bili dio umjetničkog projekta Bosanska kuća 1992. u FAMA produkciji. Tokom opsade Sarajeva počinje Vaša glumačka karijera. Glumački ste debitirali ratne 1993. kao Mirabel u “Zidu”, na sceni Kamernog teatra ’55, gdje ćete potom odigrati predstave "Pješice", "Alifakovac" i druge. Šta je za Vas kao glumca i građanina grada pod opsadom tada značilo pozorište?

Riad Ljutović: Ja sam pred sami rat bio TV voditelj popularne „TV Top liste“ i mene je rat dočekao skoro na vrhuncu karijere kao voditelja. Za mene je rat bio šok, misleći da će se završiti jako brzo. Ostajući sve vrijeme u ratnom Sarajevu, preživljavajući za goli život, meni je umjetnost bila sve u tom trenutku. Pozorište je bila neka tvrđava gdje se pod svijećama i granatama igra i putuje u druge svjetove, zaboravljajući gdje smo.Sjećam se da sam tada zaista ulazio u likove koje sam igrao. Preživljavao sam iznova svaki put, plačući kao malo dijete poslije svake predstave koliko duboko sam ušao u glumački zanos, pokazujući emocije do kraja, pogotovo u predstavi „Zid“ koja se bavila temom rata - zatvora. Dok sam igrao, bio sam Riad koji pokazuje svijetu kolika je patnja ljudi nas u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu gdje smo živjeli zatvoreni kao u getu. A mi smo htjeli samo normalno da živimo i da radimo sve ono što nam je bilo uskraćeno u ratnom Sarajevu. Ja sam tada imao 20 godina, bio sam pun snova i nadanja za bolji život. Preživio sam rat. Radio sam u ratu predstave i studirao, a pri tome bio i borac Armije BiH. Kada iz današnje perspektive posmatram prošlost, ne znam da li bih opet imao tu snagu da uradim isto i toliko puno u tom periodu mraka i ljudskog ludila. Rat nije nikome dobrog donio. Donio je izgubljene živote i upropaštene generacije ljudi koje su izgubile ne samo godine života, već i domovinu, odlazeći daleko kao izbjeglice.

Opišite nam svoj dan tokom opsade Sarajeva?

Riad Ljutović: Većinom se sve svodilo na golo preživljavanje, skupljajući vodu ili razmišljajući kako ćemo se ugrijati, tražeći drvo za ogrjev, bilo šta što je moglo da se iskoristi. Ja sam tada jako puno čitao, šta god mi je padalo pod ruku. Na početku rata sam se upisao na Akademiju scenskih umjetnosti. Bio sam prva ratna generacija studenata. Išao sam na ASU dok su vani padale granate i fijukali snejperski meci, izbjegavajući glavne ceste. Pošto sam navršio 20 godina, tada sam dobio i poziv za Armiju BiH gdje sam u isto vrijeme bio u vojsci i studirao, moleći svaki put da me puste na predavanje na Akademiju. Na kraju to nije više moglo tako da funkcioniše i odlazim u Armiju BiH gdje me sa predstave „Zid“ odvode na liniju. Pokušavajući ostati živ i normalan u ratnom Sarajevu u kojem život ljudi više skoro da i nije vrijedio ništa, moja majka Senada bila je uz mene sve vrijeme i jedino njoj mogu zahvaliti što sam i ostao živ. Rijetko se sjećam tog teškog perioda, nekako želeći da to ostavim iza sebe i da živim u današnjem trenutku, misleći samo na lijepu stranu života. Rat i moj rad u tom periodu za mene je najveća životna lekcija iz koje i danas crpim poneku ideju kada radim na sceni.