3.21.

Maja Tulić

"Ma mogu ja sve to sama"

U FAMA Kolekciji u Govornoj historiji 'Opsada Sarajeva 1992-1996.', imamo Vašu video-izjavu u kojoj govorite o svom porođaju za vrijeme opsade Sarajeva. Da li možete da opišete Vaša osjećanja tokom trudnoće u nemogućim uslovima? Tokom neprestane destrukcije grada, Vi se radujete novom životu - možete li se sjetiti događaja tokom trudnoće koji su Vam posebno ostali u sjećanju? U kojim uslovima je protekao porođaj? Kako biste objasnili simboliku rađanja novog života usred rušenja postojećeg svijeta?

Maja Tulić: 02.05.1992. - U rat sam ušla u 6. mjesecu trudnoće sa suprugom i kćerkom Srnom koja je imala 10 mjeseci. Od tog dana smo živjeli u pripravnosti i spremnom torbom za odlazak u podrum tako da ja nisam ni razmišljala puno o trudnoći jer je to dio mene, a tu je beba od nepune godine, kojoj treba obezbijediti hranu, vodu i siguran kutak.

Već u drugom mjesecu rata 10.06.1992. godine moj suprug biva ranjen agresorskom granatom i ostaje bez obje noge. Od tog dana i sljedećih 6 mjeseci moj suprug je u bolnici, a ja sam u 7. mjesecu trudnoće i sa Srnom kojoj je tada falilo 17 dana do prvog rođendana. Mi smo taj period preživjeli uz veliku pomoć komšija, prijatelja, porodice i puno ljudi koje sam tek tada upoznala.

Tri mjeseca ratne trudnoće su tako protekla u svakodnevnoj borbi za opstanak. Preglede sam obavljala usput kad uspijem doći do bolnice da posjetim supruga, tako smo proveli i prvi Srnin rođendan: obišli smo tatu i obavili pregled.

Došao je i dan kad je bio termin za rođenje bebe 11.08.1992. godine. Ujutro, uz pomoć moje dvije drugarice koje su sa komšilukom donijele bure vode, počela sam se spremati za bolnicu. Moja mama je sa Srnom ostala sama u kući. Tako spremna, prvo sam zamolila komšije da sa zadnjeg sprata osmotre situaciju jer se vidi Vojna bolnica u kojoj su organizovali mali dio za porod. To je bila prostorija sva u betonu i najsigurnija, u kojoj su bila četiri kreveta, četiri korpe za bebe i sto za porode. Jedan paravan bio je pregradni zid, jer u toj prostoriji se sve odvijalo, od poroda do izlaska iz bolnice. Porod je protekao vrlo lako i brzo uz divne i stručne ljekari. Moram ih spomenuti dr. Jasna Gutić i dr. Mirsad Puzić koji su svaki dan radili 24 sata.

I tako je rođena moja druga kćerka Emina. U tom neizvjesnom i teškom vremenu meni je najvažnije bilo osigurati sigurnost mojih kćerki i sačuvati ta dva mala bića.

Kako je proticala svakodnevnica u Vašoj kući sa novim članom porodice? Na koji način se svakodnevnica promijenila? Šta je iz perspektive žene/majke/supruge značila svakodnevna briga za novorođenče, briga za nabavku hrane, vode, struje, ogrijeva za cijelu porodicu? Čega se posebno sjećate?

Maja Tulić: Svakodnevnica u našoj kući nakon izlaska iz bolnice se nastavila odmah kako je bila već uhodana. Beba je postala dio te mašinerije za koju je trebalo, kao i za sve ostale članove porodice, donijeti i njen dio vode, mlijeka i pelena. Moja mama i ja nismo mogle same donijeti količinu vode koja je bila potrebna, ali puno komšija je kad su išli po svoju vodu uvijek donosili i koji naš kanister. Naravno ni to ne bi moglo oprati silne pelene od dvije bebe, ali tu je uskočio divni prijatelj naše porodice Mirsad Ibrić, koji je svaku noć poslije policijskog sata donosio bure od 50 litara vode. Prvih 5-6 mjeseci mi u zgradi smo kuhali u podrumu na improviziranom ognjištu, a kako su jesen i zima pristizali pojavile su se i peći sandukarne koje su se palile. Tad je i moj suprug izašao sa obje amputirane noge nakon 6 mjeseci iz bolnice. Te prve zime smo kasno dobili prva drva pa smo naložili dosta knjiga, kaseta, ploča, ćilima..

Kako biste opisali svoju ulogu majke i supruge u toku opsade Sarajeva?

Maja Tulić: Ja sam u opsadi vjerovatno zbog specifičnosti situacije u našoj kući jako očeličila i jednostavno sam počela živjeti sa stavom "Ma mogu ja sve to sama".

Žene su za vrijeme opsade Sarajeva bile suočene sa brojnim izazovima, teškoćama i patnjama, te su preuzele ključnu ulogu u održavanju porodice i zajednice, pružanju pomoći, ali i odbrani grada. Žene su bile majke, supruge, sestre. Žene su se nastavile baviti svojim profesijama, ukoliko je to bilo moguće i nosile veliki teret opstanka porodice, uzimajući u obzir da su mnogi muškarci bili na linijama odbrane grada, bili ranjeni ili su smrtno stradali. Kako biste, iz vlastitog iskustva i iz današnje perspektive, opisali svakodnevnicu žene u opsadi Sarajeva? Kako biste objasnili, iz današnje perspektive snagu, izdržljivost, neustrašivost i bunt žene u opsadi?

Maja Tulić: Žene u ratu osim što su bile majke, supruge, radile su i svoj posao, ako je to bilo moguće. Žene su u opsadi postale najveći improvizatori normalnog života, jer od ničega su stvarale svašta.

Da li se sjećate još neke situacije iz Vašeg života ili života Vaših sugrađanki koja Vam je posebno ostala u sjećanju i koja također nedvojbeno pokazuje hrabrost žena?

Maja Tulić: Inače, pred kraj rata, ja sam drugi put postala majka i 26.08.1994. rodila treću kćerku Esme. Mislim da je to bila moja najhrabrija odluka jer je to već druga godina rata, a kraj se u to doba uopšte nije nazirao.

U FAMA Kolekciji u Govornoj historiji 'Opsada Sarajeva 1992-1996.' arhivirana je još jedna vaša izjava u kojoj opisujete trenutak kada ste se zadesili na ulici dok ste išli po vodu i kada je počelo granatiranje. Govorite kako su Vas nakon tog iskustva, u kojem ste izbjegli smrt, proganjale slike ubijanja i u snu. Kako iz današnje perspektive objašnjavate mentalnu snagu Sarajlija i Sarajki da i nakon takvih iskustava nastave svoju svakodnevnicu i borbu za opstanak, te da po završetku opsade počnu graditi svoje živote iz temelja?

Maja Tulić: Nakon masakra kod Sarajevske pivare gdje smo odlazili po vodu, svako ko je preživio je slučajno preživio. Dugo i poslije rata me je znao probuditi zvuk te granate jer je nekako taj zvuk bio za mene "poseban" iako sam čula na hiljade granata. Vjerovatno jer sam prvi put bila na otvorenom i toliko blizu smrti. Taj zvuk je uvijek bio isti, ali lokacije su bile druge.

Opišite nam svoj dan za vrijeme opsade grada?

Maja Tulić: Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana i svaki dan se za većinu građana pa tako i za mene proticao je u znaku obezbjeđivanja vode, vatre i hrane. Ipak u iznimno teškom ratnom vremenu dešavalo se puno lijepih trenutaka i nastajala su neka nova prijateljstva koja su ostala za cijeli život.