Mladen Jeličić Troko

Vi ste mlađim generacijama ostali u sjećanju kao glumac koga vole, a koji je prije, za vrijeme i nakon opsade bio nosilac mnogobrojnih projekata, te glumac u brojnim predstavama i TV emisijama za djecu. Kako iz današnje perspektive gledate na to što ste brojnim generacijama djece i mladih ostali u sjećanju kao neizostavan dio djetinjstva? Da li ste tada razumijevali tu svoju misiju i ulogu u njihovom odrastanju?

Mladen Jeličić Troko: Mnogo pitanja u jednom i daju mogućnost pisanja eseja, no krenimo. Danas kada živim posljednji dio, onaj koji mi je preostao i imam vremena i pravo na sjećanje i listanje uspomena (bez neke pretjerane skromnosti) osjećam ogroman ponos. Susrećem mnogo ljudi srednje dobi koji mi se zahvaljuju za sretno odrastanje i divne uspomene iz sretnog djetinjstva, te sjećanje ne taj lijepi period. Kako ne biti ponosan? Nedavno sam odgovarao na pitanja o mom radu za monografiju TV BiH u povodu 80 godina RTV BiH i ustanovili smo da sam u radnom vijeku vodio i učestvovao u šesnaest - da, šesnaest - serija. Ogroman je to opus. Naravno da nisam imao svijest u toku rada o punom značaju. Kada se danas osvrnem, to su desetine sati emitiranog programa, no uvijek sam imao odnos prema toj ulozi koja mi zapala još od 1972. u Studiju "Bosna Filma" u Jagomiru. “Kaži mi kaži” s Jadrankom Stojaković. Dolazim iz familije u kojoj je još moj pradjed bio učitelj, a poslije njega cijela loza s mamine strane je bila u prosvjeti, baka učiteljica, mama bibliotekarka, tetka i tetak profesori, pa čak je i moj tata jedno vrijeme predavao na Srednjoj medicinskoj školi u Sarajevu. Imao sam svijest o tome da ne postoji NIŠTA što se radi za djecu, a da nema utjecaj na njihov odgoj. Dakle sve: pjesma, šala, priča. Sve, ma kako lagan i neobavezujući sadržaj bio, on mora sadržavati elemente obrazovanja i odgoja. Kada ulazite u dječji svijet i njihove pametne, poput spužve upijajuće glavice, to je kao da ulazite u dućan s najfinijim staklenim proizvodima. Ako ste neoprezni i nepažljivi, možete prouzročiti nesagledivu štetu po nekoga od malih gledatelja, dajući im krivu informaciju, naputak.

Šta Vas je motiviralo da se posvetite upravo djeci?

Mladen Jeličić Troko: Valjda je više razloga. Jedan je tradicija. U mojoj familiji to je opredjeljenje prema educiranju, prenošenju znanja i iskustva na mlade. Potom svakako moja “ovisnost” o mladosti i mladima. Prepametna, neiskvarena, nedužna djeca potpuno otvorena za komunikaciju i primanja novih informacija, biti sa njima u interakciji je kao da ste uselili u bajku i to onu najljepšu.

U FAMA Kolekciji u Govornoj historiji 'Opsada Sarajeva 1992-1996.', imamo Vašu video-izjavu u kojoj opisujete kako ste usred opsade grada odlučili da djeci koja su bila smještena na pedijatriji uljepšate Novu godinu tako što ste se obukli kao Djed mraz i priredili im malu zabavu. Kako i kada ste došli na tu ideju? Kako ste se pripremali, gdje ste našli kostim, poklone? Da li ste im pjevali, recitovali? Kako su djeca u bolnici reagovala na Vaš dolazak?

Mladen Jeličić Troko: U tom snimku za FAMA-u sam se referirao na jedan od odlazaka u bolnicu na pedijatriju. No ja sam u toku agresije i opsade Sarajeva po nekim evidencijama odigrao više od 960 predstava u skloništima, bolnicama, školama, haustorima, stanovima, u kabareu Pozorišta mladih. Početkom agresije sam već imao ozbiljno iskustvo u radu sa djecom u prijeratnom periodu. Početkom agresije sam se prvo savjetovao sa prof. dr. Slobodanom Logom, psihijatrom, profesorom emeritusom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu i redovitim članom Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine, akademikom, o stanju svijesti djece i kako im pokušati pomoći u tada pretpostavljenim okolnostima života u Sarajevu. Po konsultacijama sam valjda instinktivno reagirao i krenuo pronalazit okupljališta djece i igrati im interaktivne predstave sa pričama od kojih su neke po mojoj ocjeni bile bitne. O jestivom samoniklom bilju dostupnom u gradu, o opasnostima od mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava, o specijalnim eksplozivnim napravama i kako ih izbjegavati. Previše je tu pojedinačnih priča sa nestvarnim brojem anegdota te prepametne djece.

Kostim Deda mraza (DM u nastavku) sam imao (u toku života sam 56 godina oblačio kostim i igrao DM), po mišljenju nekih iz esnafa kao što su Milena Dravić, Minja Subota, Arsen Dedić, Marina Perazić sam smatran najautentičnijim, najboljim DM u Jugoslaviji.

Predstave smo uglavnom radili zajednički. Prije agresije igrao sam moj projekat “Glumimo bajku”, tj. glasamo koju bajku ćemo glumiti, podijelimo uloge, ja preuzimam ulogu pripovjedača, a djeca-publika igra karaktere. Pričali smo priče, recitirali, pjevali. Jednostavno taj satak vremena koje smo provodili zajedno sam se trudio da nas premjestim na neko nepostojeće sigurno mjesto gdje nema rata, bola. Ponekad sam im uspio donijeti i slatkiše koje sam dobivao iz magacina UNHCR-a od gospođe Maureen Čerkez koja je vodila projekt pomoći djeci.

Kako su djeca u bolnici reagirala na Vaš dolazak?

Mladen Jeličić Troko: Ilustracije radi evo vam priče koju je napisao kamerman, pisac i slikar Jan Beran jr., inače dobitnik Oscara za specijalne efekte u filmu “Aviator”:

“Sarajevo u nevakat, zima devedeset druge… Pred Markalama sretnem Troku. Dugo se nismo vidjeli pa nam drago da još postojimo. Ajd’, veli Trole, da mi praviš društvo, idem do Vojne bolnice. Kontam, taman da posjetim par drugova sa Hrasnog brda. Jedan od njih, Šljivo, teže ranjen, sredili smo mu posebnu sobu, leži razvaljenog koljena u bolničkom liftu… Jes' krevet malo na kant, al' nema gužve.

Putem pričamo o raji, ko živ, ko mrtav, a ko ispaljen. Kaže mi da je Mia u Zagrebu, da nije dobro, al’ samo da sve ovo stane pa će biti ok… Stigosmo do Bolnice, vodi me na drugi sprat, zastaje pred vratima velike sobe, nešto mulja po džepovima, okrenu se: na nosu mu crvena kugla, na glavi nekakva kapica - klaun iz cirkusa Moire Orfei… Nisam se ni snašao, a on nestade u bolničkoj sobi… Salve dječjeg smijeha, kikot, veseo žamor… Upadnem i ja da vidim taj dernek.

Svašta sam u životu prodever'o i proš'o, ničega se na svijetu ne bojim, ni boga ni ljudi, al' scena koju tada vidjeh još ponekad naleti u san i tada se budim u znoju… Velika bolnička soba, puna, prepuna, ranjene djece, bez ručica, nogu, očiju. Krvavi zavoji, vonj smrti i hemikalija. Nikad više tuge na jednom mjestu.

Pred njima, na ono malo prostora što nije ispunjeno krevetima na sprat: Troko, Mladen Jeličić, moj drug, najhrabriji čovjek koga znam, sam pred ogromnim zidom tragedije, budaleše i krevelji se, uveseljavajući ta jadna mala ljudska bića u sarajevskoj Vojnoj bolnici, dok mu vlastito dijete teško boluje u Zagrebu. Jan Beran”

Poznato je da ste u to vrijeme odigrali mnogobrojne predstave i snimali TV emisije za djecu. Možete li nam reći više o tome? Koje aktivnosti tokom opsade ste imali? Koje događaje iz vremena opsade posebno pamtite?

Mladen Jeličić Troko: Sjećanje je varljiva kategorija, znam ono što je zapisano i što postoji u arhivima. U aprilu 1992. su Slaviša Saša Mašić reditelj i Maja Anzulović urednica dječjeg i obrazovnog programa na RTV BiH došli po mene da radimo DTV školu, jer škole nisu radile i krenuli smo sa 30 epizoda, koliko je slova abecede. Paralelno smo uradili i 54 dokumentarne emisije o djeci i njihovim aktivnostima u opsjednutom gradu, kao i o stradanjima, poginulim, ranjenim. Plus puno programa, odmah nakon rata. Sjećam se još jednog interesantnog projekta koji smo Ante Hrkač, najbolji lutkar, i ja sa ekipom radili za obilježavanje 50 godina UN-a. Uradili smo interaktivnu predstavu svjesnosti o minama i neeksplodiranim sredstvima te raznim eksplozivnim napravama za specijalno ratovanje. Obišli smo gotovo cijelu BiH za djecu svih nacija. U saradnji sa Rusmirom Hanićem i Muhamedom Muminovićem smo napisali nekoliko priručnika i udžbenik o opasnostima od raznih vrsta oružja. Uglavnom moja glava čuva samo lijepe uspomene, no naravno da se sjećam i onih drugih, nekada strašnih, nekada mučnih. Ima jedna koja mi je ostala u sjećanju kao veoma tužna. Igrao sam predstavu u Kabareu Pozorišta mladih. Na takvim “stalnim” terminima sam se trudio animirati neke od stranih vojnih jedinica da donesu nešto za djecu, slatkiše, voće, sokove. U gradu je vladala potpuna nestašica. Egipćani su nam često donosili razne proizvode, ponekad su pravili i torte za djecu. Ovom prigodom su donijeli 62 kivija. Pred početak predstave sam prebrojao djecu u sali i bilo ih je 61. Super. No u toku predstave, nisam vidio, došlo je još dvoje djece… Nakon predstave je svako dobilo po kivi osim jednoga. U očaju sam dječaku ponudio kg mlijeka u prahu, vrećicu cedevite i kutiju keksa. Dječak je u suzama rekao “ Troko, ja bih k'o druga djeca 'DLAKAVI KROMPIR'." I danas me zaboli u stomaku kada se sjetim tog momenta, a vidio sam mnogo toga krvavog i ružnog.

Da li smatrate da su Vaše predstave i aktivnosti za djecu bili događaji koji su, kao i sve ostale "nemoguće" proslave, predstave i događaji iz oblasti kulture, imali za cilj da djeci pruže nadu da sutra postoji i da igra i smijeh ne prestaju samo zato što su okolnosti promijenjene i zato što je sve postalo "nemoguće"? Da li ste tada bili svjesni činjenice da niste samo unosili radost i igru u živote djece, već da ste im davali snagu da prežive i budu djeca u tako teškim danima i godinama?

Mladen Jeličić Troko: Naravno da smo bili svjesni važnosti i potrebe za onim što smo radili, na to su nas upozoravali oni kojima je to bila struka i kojima smo se obraćali za savjet. Bilo koja aktivnost u oblasti kulture uvijek je važna i uvijek donosi boljitak. Ono što sam radio tokom agresije i rata nazivao sam “separate reality”, odvojena stvarnost. Trudio sam se da u tim trenucima djecu uvučem u neki imaginarni svijet, da im to vrijeme učinim drugačijim od trenutne stvarnost. To o davanju snage ne mogu tvrditi, ali da smo im bili od pomoći i važnosti nema sumnje. Jednom prigodom nakon rata sam se našao za istim stolom sa generalom Mustafom Hajrulahovićem Talijanom. Njegove riječi tada izgovorene su mi bile najznačajnije priznanje nama koji smo radili za djecu. Rekao je: “Troko, ti nisi svjestan koliki je vaš doprinos BiH i mentalnom zdravlju djece, Maja (op.a. Anzulović), Saša (op.a. Mašić) i ti ste održali normalnost kod djece u BiH.” Zapravo, do tog momenta nisam razmišljao da su nas djeca diljem BiH mogli pratiti na TV programima, u Sarajevu nije bilo struje i nismo ni izbliza bili gledani kao u ostatku zemlje.

U FAMA arhivi imamo Vaš intervju koji je 1995. godine objavljen u LIFE magazinu. Jedno od pitanja bilo je: Kako biste nazvali ovaj period svog života? Vaš odgovor je glasio: Upoznavanje sa vladavinom zla (pakao) i ulaz u čistilište. Kako biste danas odgovorili na ovo pitanje, kako biste nazvali taj period svog života (opsadu Sarajeva)?

Mladen Jeličić Troko: Ne vjerujem da bih mijenjao odgovor. Jedino bih dodao da se upoznavanje zla desi u nekim drugim i nešto manje krvavim oblicima. A čistilišta-poraća što se tiče, razvuklo se k'o gladna godina.

Opišite nam svoj uobičajeni dan za vrijeme opsade grada?

Mladen Jeličić Troko: Svakodnevno pokušao obići pedijatriju, donijeti vodu, pokušavao pronaći komad kruha za familiju, pronaći nešto hrane, potom botanika, imamo mali komad dvorišta gdje je tokom opsade bila bašta koja nam je mnogo značila, malo blitve, salate, cvekle, luka, pokoji paradajz. Stalno sam bio u kontaktu sa klinikom Koševo i vodio brigu o djeci dijabetičarima, obezbjeđivao inzulin, nekada hranu. Nosio paketiće sa hranom za djecu dijabetičare. Ustanovio sam da gotovo sva djeca dijabetičari stanuju na posljednjem spratu kuće u kojoj žive. Potom obilazak para starih u komšiluku na Bjelavama, pa do jako stare gospođe koja je bila prijateljica moje bake. Neke aktivnosti o kojima ne bih. Uglavnom je to to, tokom toplijih večeri sjedenje u mraku s komšijama u bašti.

Gledajući sa današnje distance, da li biste tada uradili nešto drugačije?

Mladen Jeličić Troko: Teško je to reći, ja sam čovjek koji donosi odluke impulsivno, radio sam sve ono što sam mislio da treba i da je od pomoći mojim sugrađanima.