| 1. | PROLOG |
| 2. | POZADINA |
| 3. | PERCEPCIJE - NEKADA I SAD |
| 3.1. | Enes Zlatar Bure |
| 3.2. | Nedžad Begović |
| 3.3. | Una Bejtović |
| 3.4. | Amina Begović |
| 3.5. | Adi Sarajlić |
| 3.6. | Sabrina Begović-Ćorić |
| 3.7. | Srđan Jevđević |
| 3.8. | Haris Pašović |
| 3.9. | Vesna Mišanović |
| 3.10. | Amra Zulfikarpašić |
| 3.11. | Amina Begović |
| 3.12. | Fuad Babić |
| 3.13. | Riad Ljutović |
| 3.14. | Prof. Rešad Arnautović |
| 3.15. | Arijana Saračević Helać |
| 3.16. | Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović |
| 3.17. | Prof. Ognjenka Finci |
| 3.18. | Ferida Duraković |
| 3.19. | Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić |
| 3.20. | Mladen Jeličić Troko |
| 3.21. | Maja Tulić |
| 3.22. | Dragan Rokvić |
| 3.23. | Šemsa Mehmedović |
| 3.24. | Adnan Harambašić |
| 4. | INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA |
| 5. | REFERENCE |
Opsada Sarajeva 1992-96. MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM Umijeće preživljavanja #1 |
Opsada Sarajeva 1992-96. BITI ISPRED STRAHA Umijeće preživljavanja #2 |
| 1. | PROLOG |
| 2. | POZADINA |
| 3. | PERCEPCIJE - NEKADA I SAD |
| 3.1. | Enes Zlatar Bure |
| 3.2. | Nedžad Begović |
| 3.3. | Una Bejtović |
| 3.4. | Amina Begović |
| 3.5. | Adi Sarajlić |
| 3.6. | Sabrina Begović-Ćorić |
| 3.7. | Srđan Jevđević |
| 3.8. | Haris Pašović |
| 3.9. | Vesna Mišanović |
| 3.10. | Amra Zulfikarpašić |
| 3.11. | Amina Begović |
| 3.12. | Fuad Babić |
| 3.13. | Riad Ljutović |
| 3.14. | Prof. Rešad Arnautović |
| 3.15. | Arijana Saračević Helać |
| 3.16. | Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović |
| 3.17. | Prof. Ognjenka Finci |
| 3.18. | Ferida Duraković |
| 3.19. | Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić |
| 3.20. | Mladen Jeličić Troko |
| 3.21. | Maja Tulić |
| 3.22. | Dragan Rokvić |
| 3.23. | Šemsa Mehmedović |
| 3.24. | Adnan Harambašić |
| 4. | INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA |
| 5. | REFERENCE |
Opsada Sarajeva 1992-96. MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM Umijeće preživljavanja #1 |
Opsada Sarajeva 1992-96. BITI ISPRED STRAHA Umijeće preživljavanja #2 |
3.5.
Adi Sarajlić
"Postojala je samo jedna kutija u kojoj žive mali ljudi i koji ti nešto pričaju, nešto ti sviraju..."
Bez osnovnih resursa za preživljavanje građani Sarajeva su tokom opsade imali fokus na sve ono što će im pomoći da sačuvaju izdržljivost i mentalno zdravlje: muziku, film, izložbe, pozorište, hobije, sport. U gradu pod opsadom nije bilo struje, zato su slušali radio stanice na malim baterijskim tranzistorima. U dugim noćima, pod svijećama, ili tokom dana, grad sluša voditelje radio-stanica koji svojim glasovima poručuju građanima Sarajeva da nisu sami. Njihove riječi ih hrabre, a muzika koju puštaju vodi slušaoce u neke druge sfere i svjetove u kojima rata nema.
Adi Sarajlić govori šta je za njega značilo biti radio-voditelj i koji je njegov motiv bio da nerijetko i po 24 sata vodi radio-program. Trideset godina poslije poredi Sarajevo kakvo je bilo i kakvo je sada.
Nekada...
"Nemaš televizor, nemaš MTV, nemaš vijesti, nemaš hrane, nemaš ničega, ali imaš neki svijet koji ti na trenutak pomaže da zaboraviš ono što se dešava i koji ti indirektno ili direktno stvara neki lažni osjećaj."
Sada...
"Postali smo jedno grozno, prekomercijalno društvo u kome sve što se vrti oko nas odiše jednim potpunim besmislom."
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Nekada...
„Moj omiljeni film bio je ‘Good morning, Vietnam', koji govori o jednom DJ-u američkom koji je poslan u Vijetnam da bude voditelj programa i on je radio svako jutro jutarnji program. I program počinje sa krikom: 'Good morning, Vietnam', i pjesmom James Browna 'I feel good'. Tako da sam ja zamišljao da je to neki najidealniji i najrealniji položaj... tako da kažem... radio voditelja. I tako nekako nalazi se u nekoj inspirativnoj situaciji i sredini. Međutim, kada je došao rat i kada sam se ja našao u toj situaciji da budem radio voditelj i da budem u ratu i da radim otprilike to što je taj tip radio u filmu, onda taj film i nije više bio moj najdraži film. Vjerujem da ga više nikada neću pogledati u životu, mada sam ga do tada gledao beskonačno mnogo puta. Razlog je taj što jednostavno shvatite da sve to što je prikazano u tom filmu je... hajde da blago kažemo... iskrivljivanje istine, odnosno jedna laž. Jednostavno, svako jutro kada bih dolazio na posao, pretrčavao sam preko raskršća i ono otprilike nedjeljom ujutro kada sam radio jutarnji program moj pozdrav je bio: 'Dobro jutro ljudi, odnosno slušaoci, i stari i mladi, još uvijek sam živ; idemo, ako ste i vi živi!' Jednostavno nisi imao ništa da radiš. Postojala je samo jedna kutija u kojoj žive mali ljudi i koji ti nešto pričaju, nešto ti sviraju, nešto ti pjevaju i tako dalje, i tako dalje. I ti ako nemaš struje, priključiš se na žice telefona ili dovučeš neki akumulator i imaš neki svoj život, skroz drugi. Znači, nemaš televizora, nemaš MTV, nemaš vijesti, nemaš hrane, nemaš ničega, ali imaš neki svijet koji ti na trenutak pomaže da zaboraviš ono što se dešava i koji ti na neki način indirektno ili direktno stvara neki lažni osjećaj. - Adi Sarajlić, novinar Radija „Zid“ (august 1994.)
© FAMA Kolekcija; Makro priča: 'Opsada Sarajeva - Nekada i sada'
Sada...
„Ja sam Adi Sarajlić. Izgledam malo drugačije nego na prvom snimku iz rata, koju godinu sam stariji i koji kilogram sam punačkiji. Šta se još promijenilo u odnosu na period opsade Sarajeva i sadašnji, osim mojih fizikalija? U principu, svojevremeno je moj prijatelj Karim Zaimović napisao vezano za rokenrol koji je tada cvjetao ili alternativnu scenu koja je cvjetala u Sarajevo da je to, ustvari, labuđi pjev jedne generacije. Postavio je to kao pitanje da li je to labuđi pjev jedne generacije ili nešto više. A svi smo znali tada kao i on da je to samo labuđi pjev jedne generacije. Znači, sve je potpuno drugačije. Ustvari, sve je zapravo isto kao što je bilo i prije rata. Muzika nam je komercijalna, kapitalizam je svuda oko nas, nema kvalitetnih radio stanica, sve je izgubilo taj neki dublji smisao nego onaj koji smo imali u ratu. Tad nismo imali vode, nismo imali struje, plina, hrane, ali o tome nismo razmišljali, nego smo gledali kako da se duhovno nadogradimo ili kako da tu hranu i tu vodu i to sve zamijenimo nekim drugim stvarima. I to nas je održavalo živim. A sada smo u borbi svakodnevnoj za tu hranu, za to plaćanje računa, struje, plina, kojeg sada imate nemilice, ali jednostavno život vas gazi i nemate vremena čak ni da snimite ovaj video i da ga pošaljete, pa se ovom prilikom za to izvinjavam. Jednostavno, stvar koja je meni nekako najtužnija i najžalosnija, ok, uletjeli smo u taj kapitalizam, živjeli smo u nekoj hipi komuni tokom rata, jeste to što, ako gledam iz ugla radija, smatram da ovaj grad, da ne kažem i ova država, zaslužuju jedan kvalitetan radio. Znači, imali smo jednu reklamu, džingl na radiju tokom rata koji je glasio: ‘Ovaj narod i ova armija druge alternative nemaju'. Jednostavno, sve je postalo pre-, pre-, prekomercijalno. Mediji koje više niko ne gleda služe više kao dekor u nekim prostorima. Nije to problem interneta. Jednostavno, problem je toga što smo... Postali smo jedno grozno, prekomercijalno društvo u kome sve što se vrti oko nas odiše jednim potpunim besmislom. Bilo je puno bolje tokom rata.“ - Adi Sarajlić, novinar (maj 2024.)
Više na ovu temu u našoj Makro priči.