Pozorišni profesionalci, reditelji, glumci, scenografi i kostimografi bez osnovnih sredstava za rad stvaraju kulturno čudo tokom četiri godine opsade Sarajeva. Pozorišna scena iznjedrila je svoj jedinstven i neponovljiv izričaj, nastao u beznadnim i nenormalnim uslovima. Bez obzira na stalnu opasnost od snajpera i granata, u pozorištu su davane predstave koje su punile hladne sale koje se godinama nisu grijale. Amina Begović u svojim video-izjavama, iz dva različita vremena - nekada i sada - govori o pozorišnim predstavama koje su igrane tokom opsade.
"Svi smo mi na neki način se žrtvovali za nekoga, tako da je to bilo jedno osjećanje koje je nama bilo blisko. Smrt nije više bio pojam koji je dalek."
"Igrali smo pozorište, uživali smo u tome, a niko nije morao da se žrtvuje na kraju ni za koga. I to je suština."
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
„Teško je dobaciti do tog osjećanja, šta je to antička tragedija, i šta je tragedija uopšte. Ali tragedija se dešavala oko nas, mi smo bili dio tragedije. Tako da je bilo jednostavno dokučiti smisao života i smrti, a u 'Alkestis' se baš radi o tome, dokučiti šta je to smrt. Ja sam igrala jednu od Alkestis, pošto je to bila jedna varijanta gdje je bilo puno tih žena. To je žena koja se žrtvuje, koja pristaje da umre umjesto svog muža. Svi smo mi bili u nekim tim situacijama. Hoću li ja pristati ovaj put, da ja odem po vodu pa će moj muž ostati kod kuće, ili moja djeca, nije važno. Svi smo mi na neki način se žrtvovali za nekoga, tako da je to bilo jedno osjećanje koje je nama bilo blisko. Smrt nije više bio pojam koji je dalek.“ - Amina Begović, glumica
© FAMA Kolekcija; Makro priča: 'Opsada Sarajeva - Nekada i sada'
„Tačno 30 godina od predstave 'Alkestis'. 1994. godina, ljeto. Haris Pašović u Pozorištu mladih postavlja predstavu 'Alkestis'. Tada sam pričala o toj predstavi. Šta je nama značilo uopšte otići u pozorište i raditi predstavu? Jedina nagrada je bila to da radimo i da igramo. Znači, nije bilo nikakve materijalne nagrade. Sva nagrada je bila duhovna. Tad sam govorila da je predstava 'Alkestis' pitanje žrtve. Ko je za koga spreman preuzeti tu žrtvu da ode uz smrt? Alkestis je bila ta koja je odlučila da će to uraditi za svog muža. I tad mi naumpadne, ustvari sada, u ovom vremenu, kad sam ja došla u te godine, naumpadne mi moj svekar, koga svi zovemo deda Suljo, koji je početkom rata stavio pred sebe svog sina i svog zeta, jer svi smo živjeli u istom stanu, nas desetero, od toga četvero male djece. On ih je stavio pred sebe i rekao: 'Ja sam već proživio svoj život.' Pri tome moram da naglasim da je on tada imao godina koliko ja sad. 'I ja idem po vodu, ja nabavljam drva i ja idem u potragu za hranom. Ako se meni nešto dogodi, vi preuzimate brigu o svojim ženama, o mojoj ženi i o svojoj djeci. Jer, važnije je da su majke te koje ostaju da njeguju djecu do kraja.' U to vrijeme naravno nije mi bilo jasna koliko danas ta činjenica da je čovjek bio spreman da žrtvuje sebe da bi svoje potomstvo ostavio na sigurnom. Hvala Bogu, igrali smo pozorište, uživali smo u tome, a niko nije morao da se žrtvuje na kraju ni za koga. I to je suština.“ - Amina Begović, glumica
Više na ovu temu u našoj Makro priči.