| 1. | PROLOG |
| 2. | POZADINA |
| 3. | PERCEPCIJE - NEKADA I SAD |
| 3.1. | Enes Zlatar Bure |
| 3.2. | Nedžad Begović |
| 3.3. | Una Bejtović |
| 3.4. | Amina Begović |
| 3.5. | Adi Sarajlić |
| 3.6. | Sabrina Begović-Ćorić |
| 3.7. | Srđan Jevđević |
| 3.8. | Haris Pašović |
| 3.9. | Vesna Mišanović |
| 3.10. | Amra Zulfikarpašić |
| 3.11. | Amina Begović |
| 3.12. | Fuad Babić |
| 3.13. | Riad Ljutović |
| 3.14. | Prof. Rešad Arnautović |
| 3.15. | Arijana Saračević Helać |
| 3.16. | Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović |
| 3.17. | Prof. Ognjenka Finci |
| 3.18. | Ferida Duraković |
| 3.19. | Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić |
| 3.20. | Mladen Jeličić Troko |
| 3.21. | Maja Tulić |
| 3.22. | Dragan Rokvić |
| 3.23. | Šemsa Mehmedović |
| 3.24. | Adnan Harambašić |
| 4. | INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA |
| 5. | REFERENCE |
Opsada Sarajeva 1992-96. MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM Umijeće preživljavanja #1 |
Opsada Sarajeva 1992-96. BITI ISPRED STRAHA Umijeće preživljavanja #2 |
| 1. | PROLOG |
| 2. | POZADINA |
| 3. | PERCEPCIJE - NEKADA I SAD |
| 3.1. | Enes Zlatar Bure |
| 3.2. | Nedžad Begović |
| 3.3. | Una Bejtović |
| 3.4. | Amina Begović |
| 3.5. | Adi Sarajlić |
| 3.6. | Sabrina Begović-Ćorić |
| 3.7. | Srđan Jevđević |
| 3.8. | Haris Pašović |
| 3.9. | Vesna Mišanović |
| 3.10. | Amra Zulfikarpašić |
| 3.11. | Amina Begović |
| 3.12. | Fuad Babić |
| 3.13. | Riad Ljutović |
| 3.14. | Prof. Rešad Arnautović |
| 3.15. | Arijana Saračević Helać |
| 3.16. | Selma Hodžić / Sanina Rizvanbegović |
| 3.17. | Prof. Ognjenka Finci |
| 3.18. | Ferida Duraković |
| 3.19. | Dr. Bakir Nakaš / Dr. Vesna Čengić |
| 3.20. | Mladen Jeličić Troko |
| 3.21. | Maja Tulić |
| 3.22. | Dragan Rokvić |
| 3.23. | Šemsa Mehmedović |
| 3.24. | Adnan Harambašić |
| 4. | INTERAKTIVNA MAPA OPSTANKA |
| 5. | REFERENCE |
Opsada Sarajeva 1992-96. MAPIRANJE GRADA POD OPSADOM Umijeće preživljavanja #1 |
Opsada Sarajeva 1992-96. BITI ISPRED STRAHA Umijeće preživljavanja #2 |
3.8.
Haris Pašović
"Zašto rat tokom filmskog festivala?"
Slogan prvog filmskog festivala koji je održan u Sarajevu 1993. godine bio je "Ništa vam ne možemo obećati". I zaista, građanima Sarajeva nije bilo potrebno nikakvo obećanje - oni su samo željeli biti dio svijeta i prisustvovati projekcijama tada aktuelnih filmova svjetski priznatih autora. Željeli su na tren zaboraviti teror kojem su bili danonoćno izloženi.
Haris Pašović u dvije video-izjave - nekada i sada - opisuje kako je izgledala organizacija prvog filmskog festivala u gradu pod opsadom i šta je za građane Sarajeva značio dolazak na projekcije filmova.
Nekada...
"U oktobru 1993. godine imali smo filmski festival koji se prikazivao u tri kina paralelno. Trajao je 10 dana i bilo je 140 filmova iz cijelog svijeta."
Sada...
"Nije pobjeda bila na vidiku, ali znalo se da i ako svi pomremo, da ćemo pomrijeti ponosno kao dostojanstveni ljudi koji imaju civilizacijske domete koje žele da održe."
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
Nekada...
„Prvo nam se javila sjajna stara rediteljka Lina Wertmüller, koja je rekla: podržavam vašu akciju. Poslije toga se javio Wim Wenders, koji je poslao pismo i rekao: ja vam šaljem svoje filmove. I onda se to strašno brzo zakotrljalo. Rezultat je bio da smo u oktobru 1993. godine imali filmski festival koji se prikazivao u tri kina paralelno. Trajao je 10 dana i bilo je 140 filmova iz cijelog svijeta. Mi smo izračunali da je bilo oko 20.000 posjetilaca u tih 10 dana. Taj filmski festival je zaista bio čudo. Nama su se vrlo brzo priključile kolege iz 'Oslobođenja', iz 'Sage', iz Radio 'Zida', sa Akademije scenskih umjetnosti. Stvorila se jedna strašno dobra atmosfera. Pozajmili smo agregate, pozajmili smo od naših prijatelja iz humanitarnih organizacija benzin. Kino 'Radnik' se uključio u to. Tako da je bila nevjerovatna atmosfera i imalo je veliki odjek. Ljudi su vrlo rado dolazili da gledaju te filmove. Strašno velike gužve. Ljudi su trčali pored snajpera, bukvalno, da bi ušli u kino.“ - Haris Pašović, reditelj/direktor Međunarodnog teatarskog i filmskog festivala - MES (novembar 1993.)
© FAMA Kolekcija; Makro priča: 'Opsada Sarajeva - Nekada i sada'
Sada...
Evo, vrlo je teško snimiti jedan obični video sa izjavom, a možete misliti kako je teško snimiti film, a kako ga je onda još teško emitovati u Sarajevu gdje nije bilo struje i gdje nije bilo ni elementarnih mogućnosti, ne samo za projekcije, nego ni za život. A to je bilo u oktobru 1993. kada smo mi organizovali Sarajevo Film Festival. Ideja za festival je počela tako što sam ja sjedio u kancelariji i što sam se pitao šta sada ljudi snimaju u svijetu jer mi smo već bili toliko daleko od ostatka svijeta kao da smo bili na drugoj planeti, tako je to izgledalo. Ono što sam želio i što sam mislio, bilo je, hajde, mi evo imamo nekad i struje, kad smo bili na nekom malom prioritetu, koje kad je Predsjedništvo dobijalo malo struje, onda smo dobijali i mi, jer je tada čuveni Irfan Nefić, koji je radio u Elektrodistribuciji, razumio da kultura treba da funkcioniše u ratu, pa nam je tako ponekad davao malo struje.
Mi smo imali jedan televizor u festivalu MES i jedan videorekorder, tad su bile VHS kasete. I onda sam rekao, pa hajde da probamo da dobijemo nekoliko tih VHS kaseta preko naših veza koje smo imali, preko kolega koji su radili u raznim humanitarnim organizacijama. Pa ćemo prikazati te filmove ovdje u kancelariji, bit će možda 30-ak ljudi koji će dolaziti ovo da gleda i mi ćemo to nazvati Sarajevo Film Festival. Već za mjesec dana smo imali oko 150 filmova koji su nam dolazili sa raznih krajeva svijeta i mi smo već tada morali da imamo tri kina. Anne Marie du Preez, pokojna, koja je radila u Ujedinim nacijama i John Fawcett koji radi u ICG-u su nam obezbijedili neko gorivo i neki agregat pa smo to u kinu koje je vodio Kasim Đajić, u 'Radniku', montirali i onda smo tako prikazivali te filmove. Zatim u nekadašnjem kinu 'Romanija', danas 'Imperijalu' i na Akademiji scenskih umjetnosti. Festival je trajao, ja mislim, 10 dana. Imali smo 20.000 posjeta, a to znamo po tome što smo besplatno dijelili karte da bi prosto limitirali posjetu.
Ono što je najfascinantnije u svemu tome je što su ljudi tako srčano odgovorili na taj naš festival. Ljudi su dolazili, bukvalno rizikovali život da uđu u kino da gledaju film. To je zabilježeno u dokumentarnom filmu Johana van der Keukena, jednog velikog, legendarnog holandskog film makera, reditelja. I on je snimio taj film. Ali kažem, to su bile nevjerovatne stvari. Pošto su neki ljudi dolazili sa linije pa su imali pištolj, mi smo imali pravilo da se pištolj ostavi na garderobu pa da dobiju broj, kao što se danas ostavlja kaput kad dođete u pozorište. Sve je to bilo zaista veličanstveno. Osjetilo se da je to duh ljudi koji se nisu predali. To je bio duh pobjede. Nije pobjeda bila na vidiku, ali nekako se znalo da, i ako svi pomremo, da ćemo pomrijeti ponosno kao neki dostojanstveni ljudi koji imaju civilizacijske domete koje žele i da održe.
Danas, nakon - koliko to već ima godina - od 1993. ili nakon 30-31 godinu, festival je prerastao u jednu veliku manifestaciju. Taj dio, poslijeratni, za njega su odgovorni Miro Purivatra i evo danas Jovan Marjanović. Ja nisam imao nekako ni želju da se time bavim poslije rata, ali oni su uspjeli da naprave jedan festival koji je vrlo cijenjen. A ono što je najljepše u svemu, festival na kojem se ponekad, kad god je to moguće, prikazuju i filmovi naših rediteljki i reditelja, koji su završili našu akademiju. Mnogi od njih su je upisali tek tokom rata. Tako i ove godine, bit će i Danis, bit će Srđan, a za njegov film, za film Srđana Vuletića je scenarij pisala isto moja studentica, Mirela Trepanić. Danis Tanović, moj student, otvara festival. Ja njih zovem moj student, oni su sada međunarodni reditelji, vrlo poznati širom svijeta. Danis je i otac petero djece. Oni su svi sjajni ljudi: Jasmila Žbanić koja je upisala tokom rata Akademiju zajedno sa Aidom Begić, sa Elmirom Jukićem, sa Farukom Lončarevićem. Prije dvije godine je Pjer Žalica, također moj bivši student, otvorio festival svojim filmom. Iz jedne situacije u kojoj u Sarajevu nije postojao filmski festival prije rata. Bila su tri školovana reditelja na filmu i dva-tri školovana, ustvari jedan školovan reditelj u pozorištu, dok ja nisam završio, pa smo onda bili dvojica. I otvaranje Akademije 1989. i to da me Raza Lagumdžija pozvala da pokrenemo odsjek za režiju, sve se to nekako skupilo i donijelo rezultate koji su ogromni kad se pogleda odakle smo krenuli i gdje smo mogli završiti.
Prema tome, ono što sam tada govorio svim novinarima na svijetu, jer kad smo počeli, onda su svi novinari svih najvećih televizijskih kuća, svih najvećih novina koji su bili u Sarajevu, koji su izvještavali u opsadi, došli kod mene i svi su bukvalno pitali isto pitanje, zašto filmski festival tokom rata? A ja sam svima odgovorio: "Zašto rat tokom filmskog festivala?“
- Haris Pašović, pozorišni reditelj (august 2024.)
„Ideju za Sarajevo Film Festival dobio sam jednog dana sjedeći u mojoj kancelariji u Festivalu MES i slušajući granatiranje u daljini. Pitao sam se: 'Kakvi se sada filmovi snimaju u svijetu?' i pomislio da tražim preko mojih prijatelja, stranaca koji su radili u opkoljenom Sarajevu, da nam nekoliko evropskih reditelja pošalje svoje nove filmove na tadašnjem video formatu VHS. Mislio sam: 'Ok, dobit ćemo možda desetak filmova; pokazat ćemo ih ovdje kod nas u kancelariji Festivala MES na video playeru; dolazit će možda 30-tak ljudi da pogledaju te filmove i to će biti Sarajevo Film Festival.
U ratnu jesen 1993. pokrenuo sam stvaranje prvog Sarajevo Film Festivala. Tema festivala je bila 'Poslije kraja svijeta'. Mladi ljudi u timu Festivala MES su pripremali festival, prevodili i titlovali filmove, pravili rasporede prikazivanja. Interes je prevazišao moja najsmjelija očekivanja. Naše kolege iz svijeta su nam poslale oko 150 filmova koje smo prikazivali u tri kina, a gledalaca je bilo više od 20.000. Holandski legendarni dokumentarista Johan van der Keuken je zabilježio dio te atmosfere u svom dokumentarnom filmu o prvom Sarajevo Film Festivalu.
U jednom trenutku sastao sam se sa Salkom Hasanefendićem, tadašnjim direktorom 'Oslobođenja'. Zamolio sam ga da u 'Oslobođenju' objave specijalni dodatak koji bi bio katalog prvog Sarajevo Film Festivala; besplatno naravno. Slušao me je pažljivo, a onda je nastala tišina. Znao sam da razumije važnost moje molbe, ali i da nije lako odlučiti da u strašnoj ratnoj nestašici papira, daju dodatne stranice za filmski festival! Za vrijeme opsade Sarajeva, dnevni list 'Oslobođenje' je izlazio na osam stranica. Na četiri stranice su bili izvještaji sa ratišta. Na naredne četiri stranice bile su smrtovnice za poginule. Jednog dana sam vidio da je jedan otac svome ubijenom sinu u smrtovnici citirao stihove: ‘Nebom stupa, nebom lupa moja generacija/jedan po jedan srest ćemo se svi.' Taj trenutak se urezao u moje srce zauvijek. Bio je to citat iz pjesme Omara Mjesečara. Salko Hasanefendić je rekao: 'Dat ćemo osam stranica'. Slušao sam u nevjerici – 'Oslobođenje' će štampati dodatnih osam stranica! Cijeli jedna broj. Dakle, cijeli jedan dan svog života, 'Oslobođenje' će dati Sarajevskom filmskom festivalu! Bio sam presretan.
Pozvao sam Nadu Salom, urednicu za kulturu u 'Oslobođenju' da napravimo katalog. Ona je došla odmah u prostorije Festivala MES i sa Lejlom Pašović, Lejlom Hasanbegović, Mirsadom Bjelak i ostalim članovima tima užurbano pisala opise filmova. Nada je pozvala Marinu Rodić, tehničku urednicu 'Oslobođenja' i Marina je odmah počela pripremati fotografije i prelamati katalog. Završili smo pripremu te večeri i Marina i ja smo ponijeli materijale i uskočili u kombi koji je povremeno vozio iz centra grada do zgrade 'Oslobođenja' – relativno govoreći. Kod same zgrade 'Oslobođenja' je bila prva linija i nije se moglo u potpunosti prići kolima bez velikog rizika. Te večeri se čula jaka pucnjava. Vozač nas je dovezao na nekih 300 metara od zgrade i rekao 'Ja ne smijem dalje.'. Marina je znala put kroz neku visoku travu i neko grmlje; puzali smo, ona je puzala naprijed, a ja sam je slijedio; oboje stiskajući papire i fotografije uz sebe kao nešto najdragocjenije. Napokon smo došli nekako do zgrade i ja sam slijedio Marinu u podrume gdje su bile smještene redakcije, štamparija i neke improvizovane spavaone. Ljudi su izlazili iz mračnih hodnika, pozdravljali smo se, sve je bilo kao u nekom postapokaliptičnom filmu, izuzev raspoloženja – jer koga god smo sreli, bio je nasmijan. Marina i ja smo otišli kod Ibrahima Cuce Horića, mog druga iz gimnazije, koji je bio dežurni grafički urednik te noći. Obradovali smo se obojica, sretni što je onaj drugi živ i odmah se zajedno sa Marinom bacili na posao.
Složili smo katalog; ispravili greške i Cuco je poslao katalog u štampu. Otišli smo da vidimo prvi otisak, bili zadovoljni, i mene su poslali da malo odspavam do ujutro, kad će me prebaciti do centra grada. Probudili su me oko 7 sati i onda se sve odvijalo nevjerovatno brzo. Izveli su me van, tamo su velikom brzinom utovarali novi broj 'Oslobođenja' u bijeli Golf dvojku, u prostor gdje je nekad bilo zadnje sjedište. Ubacili su i mene zajedno sa novinama; naprijed su bili vozač i jedan distributer. Sjedio sam zatrpan stotinama brojeva novog 'Oslobođenja', uspio da otvorim jedan broj i vidio divno odštampan katalog festivala, a onda je vozač krenuo i vozio preko 100 km/h (standardna brzina u opkoljenom Sarajevu da bi se izbjegli snajperi). Na Otoci, pored mosta, stajali su ljudi i čekali novo 'Oslobođenje' sa pripremljenim bh. bonovima u rukama (tadašnji “novac”), Golf se zaustavio nakratko, distributer otvorio prozor, ljudi su davali bonove, on im je brzo davao novine, sve se događalo kao u nekom akcionom filmu. Krenuli smo dalje, opet sto na sat; opet se zaustavili, sve se ponovilo na još nekoliko raskrsnica. Bila je neka nevjerovatna tajna između 'Oslobođenja' i čitalaca u tom jutarnjem ritualu u kojem su rizikovali živote i oni koji su dijelili 'Oslobođenje' i čitaoci. Iz bijelog Golfa dvojke distributera 'Oslobođenja” izašao sam kod Šipadove zgrade u Titovoj ulici. Ljudi su prolazili pored mene i u hodu čitali novi broj 'Oslobođenja'. Vidio sam da sa radoznalošću razgledaju naslovnu stranicu specijalnog dodatka na kojoj je bila fotografija: Sa stare elektrane jedan momak je skakao 'laste' u Miljacku, a u vodi su stajali drugi kupači i gledali ga. Annie Leibovitz, najbolja svjetska fotografkinja, snimila je ovu fotografiju u julu 1993. na kupalištu na Bentbaši. Iznad fotografije je pisalo “SARAJEVSKI FILMSKI FESTIVAL – POSLIJE KRAJA SVIJETA.”
Bio sam jako ponosan – na Sarajevo, na moj tim iz Festivala MES, na 'Oslobođenje'. Nisam nikada poslije toga sreo Salku Hasanefendića, Marinu Rodić, ni Ibrahima Cucu Horića. Ali oni su uvijek bili i ostali veliki u mojim očima i mome srcu! Sa Nadom Salom, ponekad, rijetko, se sretnem ili čujem nakratko. Oni su moji heroji Sarajeva, ali i filmskog festivala! Sarajlije su rizikovali svoje živote da bi gledali predstave Festivala MES i filmove prvog Sarajevo Film Festivala. Ovo nije metafora – oni su bukvalno rizikovali živote za kulturu. Predstave, filmovi, koncerti i izložbe u Sarajevu pod opsadom bili su izraz civilizacije i ljudskog dostojanstva. Festivale čini publika – 'obični' gledaoci koji u mraku urone u umjetničko djelo. Oni su stvarni razlog svakog festivala – ti umjetnikovi nepoznati saučesnici u stvaranju smisla.“
- Haris Pašović, pozorišni reditelj (august 2024.)
Više na ovu temu u našoj Makro priči.