Prateći tokove radikalnih promjena u 21. stoljeću na ovoj planeti, shvatili smo da je krajnje vrijeme da doprinesemo sad već hitnoj potrebi uspostavljanja strategije otpornosti i modula izgradnje otpornosti – za dobrobit prestravljenih pojedinaca i nepripremljenih društava. Naš doprinos je Modul: Prenos znanja "Biti ispred straha", baziran na istraživanjima provedenim kroz instrument ankete i odgovorima građana na permanentni teror i razne nivoe nepopustljivog stresa koji je, u slučaju opsade Sarajeva, neprekidno trajao čitave četiri godine.
Samo trajanje blokade grada razvilo je mehanizam otpornosti i ponudilo uvid u potencijal otpornosti svakog pojedinca. U ekstremnim okolnostima razvila se paralelna stvarnost u kojoj je kreativnost predstavljala osnovnu životnu potrebu. Potreba za prilagođavanjem nije ostavljala mjesta stagnaciji i bespomoćnosti. Nije bilo druge nego prihvatiti Novu normalnost.
Modul: Prenos znanja "Biti ispred straha" ne predočava teoriju, nego primjere iz stvarnog života koji dokazuju potencijal otpornosti, sposobnosti da se preživi u susretu s nepoznatim, novim, neizvjesnim i nezamislivim. Čovječanstvu suočenom s ozbiljnim prijetnjama i promjenama, donedavno nezamislivim na ovoj našoj planeti, ankete provođene tokom opsade Sarajeva predstavljaju nadu.
Opsada Sarajeva pružila je dokaze o ljudskoj otpornosti. Modul prenosa znanja pruža dokaze o tome da je um najveća ljudska vrijednost i obećanje, čak i onda kada je cijeli sistem potpuno poremećen, a tehnologija nemoguća. Sarajlije su četiri godine u svakom trenutku „nosili smrt kao ruksak na leđima“. Biti ispred straha predstavlja dokaz da se i pojedinci i društva mogu i moraju snalaziti i noseći taj ruksak. Bez obzira na intelektualne napore, kreativnost, kretanje i komunikaciju koju je to iziskivalo, ljudi su uvidjeli i ispunjavali svoju potrebu za nečim lijepim, duhovitim, pametnim i zabavnim. To je tokom opsade bila osnovna životna potreba.
Ilustracija: FAMA Metodologija 2013
U istom naselju, u istoj zgradi, u istim okolnostima istog dijela opkoljenog grada, jedan je čovjek uspijevao osigurati svoje osnovne potrebe, a drugi nije. Prvi je prihvatio stvarnost neočekivanog (Nova normalnost), nepoznatog, opasnog... pa, zajedno sa svojom porodicom, uspijevao nabaviti automobilski akumulator kao izvor struje, ili uzgojiti povrće u vlastitoj bašti, napraviti plinsku grijalicu ili kolica za nošenje vode, napajati televizor okrećući pedale bicikla. Onaj drugi koji je odbijao prihvatiti stvarnost i živio prisjećajući se prošlosti, onaj koji je sišao u podrum i nikad iz njega nije izašao, jedva da je imao išta – a i to je uglavnom dobijao od drugih. Ljudi su se dijelili na one koji su novoj normalnosti rekli DA i one koji su joj rekli NE.