Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, mijenjajući namjenu predmetima koji su im bili dostupni, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji.

Dežurni mikrofon

„Bukvalno su gađali šesti sprat. Tačno tamo gdje se nalazi srce Radija, gdje se nalazi centrala vodova, režije i to je prolijetalo. Ali izgleda da je malo teže bilo pogoditi onaj okvir od prozora. Jer da je kroz prozor proletjela jedna od tih maljutki, mislim da bi zbrisala i režiju i centralu vodova. Mislim, to je baš bio onaj jedan od ključnih momenata. Mi smo svi zbijeni u jednu prostoriju, to se zvalo PP Centar, skraćeno od prijemno-predajni centar, gdje su dolazili svi i odlazili svi prilozi sa Radija i mi smo bili zapravo svi zbijeni tu, uz nekoliko lampi. Tu je kompletna ekipa radila. I tad sam prvi put vidio, dakle u tom jednom mučnom prostoru u kojem, uz nekoliko sijalica, sjedi dvadesetak ljudi i pokušava praviti, ne da pokušava nego upravo pravi emisije.“ - Boro Kontić, novinar

Destrukcija

Agresor je već u maju 1992. godine blokirao sve telekomunikacije, uništio zgradu pošte i grad je ostao bez telefonskih veza, a komunikacija sa vanjskim svijetom bila je onemogućena. Počelo je razaranje grada. U takvim okolnostima radio dobiva posebnu ulogu kao izravno sredstvo informisanja građana. Radio-amateri i radio-poruke uspijevaju spojiti ljude iz Sarajeva sa porodicama i prijateljima van Sarajeva koji nisu mogli da stupe u kontakt jedni s drugima.

„Radio M“ prekinuo emitovanje

„Ja se prisjećam tog trenutka kad se to dogodilo. Naime, moj prijatelj Vetko Šalaka i ja smo sišli jer je već bila masa ljudi, negdje pred Skupštinom, a iz prostora gdje smo mi radili jako se dobro vidio taj plato i sve dolje što se moglo dešavati. I sišli smo dolje da vidimo, zainteresovani, šta se dešava. Tog trenutka počeli su... počeli su pucnji sa Holiday Inn-a i, naravno, sa svih strana. Možda nekih pola sata kasnije čuli smo da je poginula Suada Dilberović. Istog trenutka smo se vratili u Radio. Ja sam napravio jedno pismo, koje sam pročitao slušaocima 'Radija M' i nakon toga je signal ugašen. Naime, u tom pismu je rečeno: 'Radio M' je muzički radio, humani radio, uvijek spreman da pomogne ljudima i ne može svirati dok ginu naši sugrađani. I od tada, od tog trenutka više nije emitovan ni program, a ni muzika.“ - Mirsad Ibrić, direktor „Radio M“

Mapiranje opsade Sarajeva

Zgrada Radio-televizije BiH - Masivna betonska zgrada, građena po standardu ratnih vremena, odolijevala je čestim granatiranjima. To je bila jedna od prvih zgrada pogođena modifikovanom avio-bombom. Tom prilikom, zgrada je najteže oštećena. Čak ni to nije zaustavilo emitovanje programa.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postali su zakon opstanka u svakodnevnom životu. Jedan od načina preživljavanja je i traganje za vijestima o situaciji u gradu, o opasnim zonama, vijestima o filmovima i muzici iz svijeta, popravci dalekovoda, dolasku plina ili vode, napadima agresora i masakrima. Radio je tokom cijele opsade bio važan izvor informacija. Radio programi i glasovi voditelja su ujedno pružali nadu u najtežim trenucima.

Fenomen ratnog radija

„Svi ljudi koji su tada slušali radio, mogli su prepustiti svojoj mašti na volju u trenucima kada nisu imali esencijalne stvari za život. Dakle, mašti na volju da se nađu u situaciji u kojoj oni žele, da žive život koji oni žele. Radio 'Zid' je, recimo, tada pokušavao da obezbijedi najvažnije informacije iz svijeta muzike, iz svijeta filma. Tako da su, recimo, svi oni ljudi koji su slušali ovaj radio bili u prilici da simuliraju normalan život svih ostalih mladih ljudi ili uopšte ljudi na planeti. To je bila jedna kolektivna iluzija. Nažalost, nakon prestanka rata, radio gubi svoju moć koju je imao u ratu i, naravno, televizija preuzima primat.“ - Aida Kalender, novinarka Radija “Zid”

Optimizam u radio-postaji „Vrhbosna“

„11. aprila ’93. godine je otvorena zvanično Radio-postaja 'Vrhbosna'. Radio koji je, eto i sami znate, nastao u ratu. Utemeljitelj, odnosno osnivač ovog radija je bilo Hrvatsko kulturno društvo 'Napredak' čiji je cilj bio, prije svega, da postoji jedan radio, po meni i po svim onim djelatnicima i osnivačima, gradski radio koji bi u ono vrijeme pomogao onom narodu i onom svijetu koji se zatekao u Sarajevu, da što lakše preživi taj rat. Koncepcija radija je bila da uglavnom to bude muzika. Moram reći, muzika koja je, eto što mi volimo reći, mirisala i imala okus mora. Znači, to je bilo nešto što je dolazilo sa hrvatske muzičke scene. Što je ovom našem slušateljstvu bilo u ono vrijeme nedostupno. A eto na jedan način je ulijevalo neku nadu, neki optimizam, davalo je neke informacije na kraju krajeva šta se dešava.“ - Klea Berlinger-Primorac, Radio-postaja „Vrhbosna“

Kako ste slali poruke, telefonirali i/ili primali pakete?

Pošto sam bio radio-amater mogao sam komunicirati sa vanjskim svijetom. Uspostavljao sam mnoge pokidane veze, što mi je pričinjavalo veliko zadovoljstvo. Za mene je ovaj vid komunikacije bio jedna velika relaksacija. Pakete sam dobivao preko raznih humanitarnih organizacija.

godište: 1958.
zanimanje: Električar
pol: Muški
kvart: Alipašino polje

Zbilja je istina da nam, kada su vijesti izvana loše, radio svojim čudotvornim glasom pomaže održavati moral i govoriti: Glavu gore, drži se, doći će bolji dani!

- Anne Frank

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklaža postaju alat za preživljavanje. Automobilski akumulator koristio se za slušanje radija i vijesti.

Večer uz radio

„Bili smo bliski, okrenuti jedni drugima. Posebno kad bi pao mrak i dnevni opstanak bio završen. Slušali smo radio na akumulator. Tuđe glasove i muziku. Napravio sam radio koji radi na dinamu. Doduše, mogli smo ga slušati samo kada neko od nas okreće pedale bicikla.“

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi išli u ratno kino i obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Sastanak

„Popodneva sam provodio s djevojkom. Slušali smo radio prikačen na akumulator. Tako smo simulirali normalan život mladih ljudi. To je bila jedna kolektivna iluzija. Koncepcija tog radija bila je muzika koja je mirisala, imala ukus mora.“

Vaša poruka s kraja svijeta, iz zemlje posljednjih stvari?

„Kad budem tamo, zvat ću vas.“ - Boro Kontić, novinar

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

„Moj omiljeni film bio je ‘Good morning, Vietnam', koji govori o jednom DJ-u američkom koji je poslan u Vijetnam da bude voditelj programa i on je radio svako jutro jutarnji program. I program počinje sa krikom: 'Good morning, Vietnam', i pjesmom James Browna 'I feel good'. Tako da sam ja zamišljao da je to neki najidealniji i najrealniji položaj... tako da kažem... radio voditelja. I tako nekako nalazi se u nekoj inspirativnoj situaciji i sredini. Međutim, kada je došao rat i kada sam se ja našao u toj situaciji da budem radio voditelj i da budem u ratu i da radim otprilike to što je taj tip radio u filmu, onda taj film i nije više bio moj najdraži film. Vjerujem da ga više nikada neću pogledati u životu, mada sam ga do tada gledao beskonačno mnogo puta. Razlog je taj što jednostavno shvatite da sve to što je prikazano u tom filmu je... hajde da blago kažemo... iskrivljivanje istine, odnosno jedna laž. Jednostavno, svako jutro kada bih dolazio na posao, pretrčavao sam preko raskršća i ono otprilike nedjeljom ujutro kada sam radio jutarnji program moj pozdrav je bio: 'Dobro jutro ljudi, odnosno slušaoci, i stari i mladi, još uvijek sam živ; idemo, ako ste i vi živi!' Jednostavno nisi imao ništa da radiš. Postojala je samo jedna kutija u kojoj žive mali ljudi i koji ti nešto pričaju, nešto ti sviraju, nešto ti pjevaju i tako dalje, i tako dalje. I ti ako nemaš struje, priključiš se na žice telefona ili dovučeš neki akumulator i imaš neki svoj život, skroz drugi. Znači, nemaš televizora, nemaš MTV, nemaš vijesti, nemaš hrane, nemaš ničega, ali imaš neki svijet koji ti na trenutak pomaže da zaboraviš ono što se dešava i koji ti na neki način indirektno ili direktno stvara neki lažni osjećaj. - Adi Sarajlić, novinar Radija „Zid“ (august 1994.)

Sada...

„Ja sam Adi Sarajlić. Izgledam malo drugačije nego na prvom snimku iz rata, koju godinu sam stariji i koji kilogram sam punačkiji. Šta se još promijenilo u odnosu na period opsade Sarajeva i sadašnji, osim mojih fizikalija? U principu, svojevremeno je moj prijatelj Karim Zaimović napisao vezano za rokenrol koji je tada cvjetao ili alternativnu scenu koja je cvjetala u Sarajevo da je to, ustvari, labuđi pjev jedne generacije. Postavio je to kao pitanje da li je to labuđi pjev jedne generacije ili nešto više. A svi smo znali tada kao i on da je to samo labuđi pjev jedne generacije. Znači, sve je potpuno drugačije. Ustvari, sve je zapravo isto kao što je bilo i prije rata. Muzika nam je komercijalna, kapitalizam je svuda oko nas, nema kvalitetnih radio stanica, sve je izgubilo taj neki dublji smisao nego onaj koji smo imali u ratu. Tad nismo imali vode, nismo imali struje, plina, hrane, ali o tome nismo razmišljali, nego smo gledali kako da se duhovno nadogradimo ili kako da tu hranu i tu vodu i to sve zamijenimo nekim drugim stvarima. I to nas je održavalo živim. A sada smo u borbi svakodnevnoj za tu hranu, za to plaćanje računa, struje, plina, kojeg sada imate nemilice, ali jednostavno život vas gazi i nemate vremena čak ni da snimite ovaj video i da ga pošaljete, pa se ovom prilikom za to izvinjavam. Jednostavno, stvar koja je meni nekako najtužnija i najžalosnija, ok, uletjeli smo u taj kapitalizam, živjeli smo u nekoj hipi komuni tokom rata, jeste to što, ako gledam iz ugla radija, smatram da ovaj grad, da ne kažem i ova država, zaslužuju jedan kvalitetan radio. Znači, imali smo jednu reklamu, džingl na radiju tokom rata koji je glasio: ‘Ovaj narod i ova armija druge alternative nemaju'. Jednostavno, sve je postalo pre-, pre-, prekomercijalno. Mediji koje više niko ne gleda služe više kao dekor u nekim prostorima. Nije to problem interneta. Jednostavno, problem je toga što smo... Postali smo jedno grozno, prekomercijalno društvo u kome sve što se vrti oko nas odiše jednim potpunim besmislom. Bilo je puno bolje tokom rata.“ - Adi Sarajlić, novinar (maj 2024.)