Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, mijenjajući namjenu predmetima koji su im bili dostupni, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji.

Brzom vožnjom protiv snajpera

„Radi se o tome da su praktično sve saobraćajnice u gradu Sarajevu bile izložene vrlo preciznoj snajperskoj vatri. Počev od najjužnijih dijelova. Dakle, od Stupa do Baščaršije, nije se moglo, praktično, naći nijedno mjesto od nekih 50 metara, pogotovo nijedna raskrsnica koja nije bila izložena toj vatri. Mislim da je to jedan od oblika specifičnog fizičkog maltretiranja građana Sarajeva. Jednostavno se htjelo od strane agresora staviti do znanja da nikakva sloboda kretanja, niti ikakvo kretanje uopšte, treba biti dozvoljeno. To je praktično bilo ubijanje ljudi na jedan, ja bih rekao, na ipak do tada i u historiji i rata i nekih drugih obračuna rijedak ili bolje reći prvi slučaj.“ - Omer Stambolić, pomoćnik ministra MUP-a BiH

Destrukcija

Sarajevo, glavni grad Republike Bosne i Hercegovine, napadnut je 5. aprila 1992. godine, a 4. maja 1992. grad je bio potpuno blokiran. Jugoslovenska narodna armija je opkolila grad i počela zatezati obruč oko 500.000 građana. Svakog dana grad je bivao pogođen s oko 4.000 granata. Na grad je ispaljeno ukupno četiri miliona granata koje su, između ostalog, ciljale: bolnice, škole, džamije, crkve, sinagoge, porodilište, biblioteke, muzeje i mjesta na kojima su građani stajali u redovima za hljeb i vodu. Znalo se koje ulice su posebno rizične. Međutim, opasnost i smrt su vrebale na svakom ćošku. U vrijeme višegodišnje opsade, nije se moglo naći nijedno mjesto u dužini od 50 metara da nije bilo izloženo snajperskoj paljbi.

Snajperom u gomilu

„Tog 5. aprila ’92. krenula sam sa ostalim građanima Sarajeva pred Skupštinu, ustvari... Jedna grupa, ja mislim negdje maksimalno stotinjak ljudi, se uputila prema Vrbanja mostu. I mi smo došli na taj most, tu niko nije imao ni kamen u džepu, a da ne govorim o nekom oružju. Htjeli smo da pređemo most, međutim s druge strane su na nas bile uperene puške i to kod kuće Dimnjačara i kod one benzinske stanice, tačno prekoputa mosta Vrbanja. I čula sam krike. I jedan čovjek koji je stajao tačno ispred mene se zateturao. Ja sam pomislila, jao vidi ima i pijanih ovdje. Međutim, čovjek je pao, neko ga je tada povukao za noge i iza njega je ostala krvava... krvavi trag. Ja sam se skroz zbunila bila. U jednom trenutku sam čula: lezi, lezi dole. Pogledala sam oko sebe, svi su ležali, samo sam ja stajala na mostu. I ja... tako sam se zbunila da sam legla na leđa, ustvari.“ - Radmila Stojadinović, prevodilac

Mapiranje opsade Sarajeva

Svako mjesto, svaka ulica u gradu bili su opasna zona. U svakom momentu, sa svakog mjesta na planinama oko grada, snajperi su mogli pogoditi svaku metu u gradu. Ipak, najopasnije zone su bile one na direktnoj liniji vatre: mostovi, raskršća i ulice otvorene prema brdima. Bila su to i mjesta gdje je mogućnost da građanin bude pogođen bila smanjena ako je bio brz trkač. Takva mjesta su također bila manje strašna od drugih dijelova grada, gdje pješak nikad nije bio siguran da li ići sporo ili brzo. Da li će granata pasti ispred ili iza vas? Znaci “OPASNA ZONA”, “PAZI, SNAJPER!”, kao i saobraćajni znaci, bili su ispisani masnom bojom na komadima UNHCR plastične folije ili na komadima kartona, drvenoj ploči ili jednostavno ispisani kredom na zidu.

Adaptacija

Preživljavanje postaje osnovna potreba svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine, stječu nova znanja - inventivnost i kreativnost postali su zakon opstanka u svakodnevnom životu. Uvodi se novi režim saobraćaja, na svim rizičnim lokacijama u gradu postavljaju se table sa upozorenjem od snajpera, koriste se alternativna prevozna sredstva, odjeća se prilagođava kako bi se što brže mogle pretrčati opasne ulice. Građani Sarajeva vremenom uče da po zvuku prepoznaju smjer iz kojeg je pala granata i kako da odbrojavaju vrijeme do idućeg snajpera.

Novi režim saobraćaja zbog dejstva snajpera

„Aprila ’93. godine uslijedila je odluka o režimu saobraćaja na području Sarajeva, koja je rezultat pojačane aktivnosti snajperista sa cijelog područja okoline Sarajeva. Naime, sa svih tačaka okolo Sarajeva, Sarajevo se nalazi na dlanu i moguća su dejstva snajperskim naoružanjem. I ne samo dejstva, nego moguće je izvršiti ubistvo svakog čovjeka na području Sarajeva. Stoga sam i donio takvu odluku. I ta odluka je opet bila rezultat dugotrajnog djelovanja snajperskih dejstava na području Sarajeva, koja su opet svoj rezultat pokazala neposredno pred rat, snajperskim djelovanjem iz kasarne “Maršal Tito”, iz područja Vojne bolnice, gdje je praktično bilo nemoguće proći. Nije bilo dovoljno samo donijeti tu odluku o režimu kretanja i režimu saobraćaja, trebalo je praviti i određene prepreke.“ - Jusuf Pušina, MUP BiH

Noge su odsječene, mišići apsolutno ne rade

„Polazim na posao, radim u Direkciji željeznica Bosne i Hercegovine, i svaki dan, idući na posao i vraćajući se, morala sam preći jednu aveniju. To nije ulica, to je avenija, široka, ne znam koliko ima metara. Tom ulicom je uvijek tukao snajper, ubijao ljude, ranjavao, a ja sam razmišljala kako da prođem to mjesto. Između kuća bih došla i pogledala na sat. Kad prvi metak ispuca, mjerila sam koliko je to sekundi do sljedećeg metka. Otprilike 15 do 20 sekundi. I sad sam bila spremna, kad metak ispuca, ja trčim preko te avenije i to vrijeme od 15 sekundi moram pretrčati. Strah je fantastičan u čovjeku tad. Noge su odsječene, mišići apsolutno ne rade i zraka u plućima nema. I kad dođem do zaklona, onda tu malo stanem, odmorim se, a ljudi koji su tu tako skriveni i gledaju, budu sretni da je eto neko uspio da pređe tu fatalnu ulicu kod Druge gimnazije.’ - Mima Kerken, građanka

...za svakog čovjeka grad se sastoji samo od nekoliko ulica, nekoliko kuća, nekoliko ljudi. Uklonite ih i grad više ne postoji osim kao bol u sjećanju...

- Graham Greene

Masakr u redu za hljeb

„27. maj 1992. Kao i vjerovatno veliki broj Sarajlija i ja sam imao potrebu održati neku vrstu te građanske navike, da i unatoč zbivanjima i nagovještaju jako teških vremena, imam svojih 15 minuta dnevno koje hoću da provedem s nekim ko mi je drag. Nema niko draži u tom trenutku od majke moje. Nalazio sam se svako jutro, o radnim danima govorim, na ćošku Ulice Šaloma Albaharija i Vase Miskina, današnje Ferhadije. Čekam pet minuta, 10 minuta, nema majke. Onda sam vidio ekipu našu, Televizije Bosne i Hercegovine, koji su čini mi se pošli u onaj park Svjetlost da rade jedan, neki potpuno drugačiji program nego što će se za minut dva napraviti. Dakle, budući da nje nema nekih 10 minuta, odlučim ja da krenem s njima gore pa već će nešto ispasti od svega toga. Mislim da nismo odmakli više od pet-deset koraka, kad je tako bez zviždanja, oni kažu ne čuješ zviždukom svoju granatu, tako da je to bila od svih nas granata. Naprosto to je drugačija, jednostavno... od prethodnih, koje smo imali već mjesec i po dana priliku doživjeti. Onda jedan tajac i onda haos. Jeka, užas, pakao, strava, horor, smrt, sve najgore. Naravno, ekipa je vrlo brzo reagovala. Dževad je uzeo kameru, počeo to raditi. On je to napravio, ostali ljudi iz ekipe su pomagali da se ta, zaista raspadnuta tijela prikupe. Da se ljudi kojima se još može ukazati pomoć potrpaju u raznorazna prevozna sredstva, između ostalog i u naš kombi koji će onda odvesti ljude da im se eventualno pokuša pomoći." - Benjamin Filipović, reditelj

Bicikl glavno prevozno sredstvo

„Biciklo je, ustvari, najviše bilo transportna mazga i ono za što je najviše služilo je za transport koječega, paketa i vode. Moja, da kažem, najgluplja ili najteža ili hajde najgora situacija je bila sudar sa čovjekom, jer većina ljudi zapravo nije imala dinamu. Naime, kad se to biciklo koje sam uzeo od te neke ušteđevine... jednostavno istrošilo... jer biciklo kao i magarac traži neko održavanje koje nismo bili u stanju da pružimo, samo što nije bilo više guma. One su se izlizale, jer ga nisam koristio samo ja, nego to je bilo rent biciklo. Svakome ko u jedinici zatreba... daj vozi, goni i onda se naravno istroše gume, pucaju, grad je ionako bio pun stakla, pun nekih komada gvožđa, to sve puca, u sekundi biciklo ode. Nabavio sam onog BMX, smiješno je to reći sad, čovjek od nekih 80 kg, 186... vozi dječije biciklo. I sad vozi ti biciklo u apsolutnom mraku noću, u gradu punom rupa i svega bez diname. BMX, naravno, kao traktorčić ima gume ali nema dinamu, jer ne može. E sad to je doživljaj, voziti biciklo noću u gradu punom rupa, sa istim takvim protivnicima s druge strane koji se voze isto tako neosvijetljeni. I ako se često krećete na dionicama, upoznate ih tako dobro da već znate u mraku gdje trebate skrenuti, gdje su baš one najgore rupe koje treba zaobići. Biciklo nikad nije izdalo, makar ne bilo ni guma." - Mustafa Imširević, borac

Golf - vozilo sezone

„Golf se nije mogao održavati u to vrijeme ratno. Jer nije bilo tih majstora da to održavaju. Ko je znao nešto je popravio i tako. Ali nije imao potrebe da ga popravlja pošto je išao na sve moguće stvari, na...samo što nije išao na vodu. Još ga nisu usavršili, a išao je na ulje, jestivo ulje smo nalazili i sipali. Ulje prerađenih motora. Samo ga malo pogurate, upalite i on ide. Ja mislim da je taj Golf spasio grad Sarajevo. Sve ustanove, i hitne sve... sve je to bilo što se tiče Volkswagena, stvarno je na sve išao. I na ulje i na lož ulje, ma eto nema na šta nije išao. I nikad se nije kvario. Skakao u zrak, išao nizbrdo, uzbrdo, auto koje je spasilo grad.“ - Borislav Kanlić, vozač

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Izumi i reciklaža postaju alat za preživljavanje. Na ulicama građani Sarajeva iznalaze načine da upozoravaju, ali i da zaštite pješake od neprestane opasnosti od snajpera.

Zaštita od snajpera

U najopasnijim gradskim zonama, građani su bili zaštićeni od snajpera pomoću brodskih kontejnera, uništenih automobila, kamiona, autobusa, cementnih blokova i čuvenim UN transporterima. 1994. u vrijeme prestanka vatre, bilo je odlučeno da se zaštite sklone. U to vrijeme je sklonjena i betonska ploča iz Kulovića ulice, na kojoj su Sarajlije ispisale “Pink Floyd”. Kad su snajperi ponovo počeli gađati, voljena betonska ploča nije stavljena natrag. Pojavila se zamjena: plava zavjesa, koja se koristila u sportskoj dvorani “Zetra”, 1984., u vrijeme XIV Zimskih Olimpijskih igara. Postavljena je između dvije zgrade da bi prolaznike učinila nevidljivim.

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi išli u ratno kino i obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, odlazili na teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Teatar je život

“Uprkos opasnosti od granatiranja i metaka, trčala sam do teatra, gdje sam imala probe cijeli dan i zaboravljala stravu u kojoj živimo.” - Ines Fančović, glumica

Snajperi u gradu – kakvo je vaše iskustvo?

Jednom me snajperista gađao na mostu kod Skenderije, tako da sam stajala iza stuba kod Doma sindikata punih pola sata. Nisam se mogla pomaći od silnog straha.

godište: 1947.
zanimanje: Farmaceut
pol: Ženski
kvart: Ciglane

Kulturni opstanak

„Bila mi je velika želja da trkači (građani koji pretrčavaju mostove pod snajperima) ugledaju u zraku mog Letača. Dok sam postavljao Biciklistu između dvije obale, bio sam pod neprestanim udarom snajpera.“ - Enes Sivac, skulptor

Ratne 1994. godine sarajevski skulptor Enes Sivac postavio je nad Miljackom kompoziciju „Ekvilibristi“ u okviru Festivala „Baby Universe“

Kako ste se kretali po gradu?

Transport – uzdaj se u se i u svoje noge (pješke) uvijek. Kretala sam se zbog studiranja i polaganja ispita, provlačeći se kroz barikade, ploče i ostalu psihičku sigurnost. Tek sada vidim da je to bila samo “psihička sigurnost”.

godište: 1971.
zanimanje: Nastavnik
pol: Ženski
kvart: Alipašino Polje

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi održao mentalno zdravlje, svaki građanin opkoljenog Sarajeva nastojao je sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Ruže na Tršćanskoj

„11. septembar 1994. godine. Snajperi ponovo pucaju po Tršćanskoj ulici, kao što pucaju svaki dan. To je bilo jedino svjetlo u mraku koje nas je osvjetljavalo, znači par sekundi dok proleti svjetleći metak, osvijetli se prostorija i mi vidimo šta se dešava unutra. Septembar je jedan od najljepših mjeseci u Sarajevu, zna da bude jako lijep. Sivilo je okolo, grad je razrušen, sve je izgorilo. UNIS-ove zgrade su već gorile, jako ružno izgleda. Odjednom u tom sivilu, preko Tršćanske ulice, ispred UNIS-ovih zgrada, ja vidim prekrasne ruže. Ruže koje je neko sadio dok je još bio mir i dok je to trebalo da izgleda tako. Te ruže su malo podivljale u tom ratu. Nije ih niko... ono... sjeckao, zalijevao i tako. Međutim, to je u svom tom sivilu. Znači, kad niko nije mogao da očisti tu Tršćansku ulicu. Kad niko nije smio da izađe slučajno sa nekom metlom da skloni one ostatke stakla, odjednom iz svega toga niču neke ruže. Moje osjećanje je bilo... ma, ne može se opisati ta ljepota, ta sreća koju sam ja osjećala tada. Ja sam se spremila i otišla sam preko te Tršćanske ulice, čovjek stisne zube i pretrčiš koliko može... jer je bio bistar dan... koliko može brže i ponijela sam neke makazice i onda sam nasjekla te ruže i donijela sam ih u svoju sobu. Kasnije, kad su me pitali ljudi odakle ti ruže, kažem ja: “Ispred UNIS-ovih zgrada.” Kaže: “To je nemoguće, nisi valjda zbog ruža prešla Tršćansku ulicu?” Kažem: “Jesam.“ - Amina Begović, glumica (septembar 1994.)

Sada...

„Ovo ovdje što vidite to su UNIS-ovi neboderi ili UNITIC, kako ga danas zovu. Danas ispred nema ruža. Ima neko drugo cvijeće. Ruže su bile posađene za vrijeme Tita, valjda ih zato više nema. S jedne strane ove ulice nalazi se velika raskrsnica, a tamo preko mosta, na Jevrejskom groblju, nalazio se je nevidljivi, ali sveprisutni neprijatelj, agresor na ovu državu i ovaj grad. S druge strane je škola, Vojna bolnica, danas Opća bolnica - sva mjesta na koje je agresor volio da udara. A ovo ovdje sam ja. Trideset godina poslije. Jedan rat, dvije korone, dva kancera - i živa! Onda sam pretrčala ulicu, preko koje je pucao snajper, da uberem ruže. Je li to bila hrabrost ili ludost? Nemam pojma. Ne znam šta bi me sada natjeralo da pretrčim, ali znam da u to vrijeme sačuvati živu glavu nije bilo do nas. Bilo je do Boga, više sile, sudbine ili kako ko to zove. Znamo da su ljudi ginuli na najsigurnijim mjestima. Znači, bilo je pitanje jesi li pogođen ili promašen. Ja sam, srećom, bila promašena. Bilo je važno sačuvati duh. Tu nije bilo pomoći. Nisi ga mogao sačuvati sjedeći u podrumu. Morao si da radiš ono što voliš najviše i morao si da se trudiš da uneseš boje u svoj život. Na bilo koji način. Ja sam ih unosila, eto, i tim ružama, između ostalog.“ - Amina Begović, glumica (april 2024.)