Građani Sarajeva su tokom opsade Sarajeva, živeći pod neprestanim terorom, postali riznice savjeta za opstanak u svakodnevnici. U različitim dijelovima grada nastajale su inovacije za bazični opstanak: improvizirane peći za grijanje i kuhanje, inteligentne sprave za stvaranje struje, kolica za transport robe i kanistera, lampe, bašte sa povrćem... Veoma brzo se šire savjeti kako preći opasne raskrsnice i kretati se ulicama. Građani uče od stručnjaka za hortikulturu i povrtlarstvo kako da sami naprave svoje male bašte i posade povrće. Nastaju neobični recepti za pripremu obroka. Opstanak postaje svakodnevni zadatak, kako pojedinca, tako i cijelih porodica.

Gradske pijace su bile jedina mjesta gdje su Sarajlije mogle kupiti neku hranu. Povremeno su radile tokom opsade zavisno od granata i snajpera. Tu su se mogle kupiti neke vrste jestivih i manje jestivih biljaka, kao i domaći čajevi. Tu se prodavala i razmjenjivala humanitarna pomoć, kao npr. “Trumanova jaja” (jaja u prahu koja su bila uskladištena nakon Drugog svjetskog rata), cigarete i humanitarni lanč paketi. Pijace su bile omiljene mete agresora i na njima je ubijen ili ranjen veliki broj Sarajlija. Nije bilo niti jedne pijace u Sarajevu koja nije bila poprište masakra. Krajem ljeta 1995. neki zaklonjeni ulični uglovi pretvoreni su u pijace.

Rastu cijene na pijaci

"Cijene na pijaci su obično rasle kada su svi putevi u Sarajevo bili zatvoreni. I ti trenuci su obično i najteži. Zato što je ionako ponuda na tim pijacama bila mala i nikakva. I svi smo ustvari zavisili od toga, od onog našeg već poznatog tunela. Od te robe koja je stizala u Sarajevo, od humanitarnih konvoja koji su stizali. I obično u momentu kada bi ušao humanitarni konvoj onda bi se pojavila roba, što je začuđujuće. A nama uopšte tada nije ni bilo začuđujuće na pijacama. I tada bi i vrijednost te robe koja bi se našla i... ustvari njihova cijena bi pala i tad je bio za nas spas kad dođe konvoj. Ne samo što bi dobili nešto od te hrane koja nam je upućivana, nego što smo mogli nešto na pijaci za manje, malo manje cijene koje su i onda bile jako velike i astronomske. A ponuda na pijaci nije bila velika." - Borka Cerić, domaćica

Domaćice su izmišljale recepte za pripremu jela od onog što su su imale na raspolaganju. Recepti za jela, za spravljanje cigareta ili napitaka nalik kafi širili su se gradom i razmjenjivali. Čak je emitovana emisija pod nazivom "Mala škola preživljavanja" sa receptima i konkretnim savjetima za svakodnevnicu. Sir napravljen od mlijeka u prahu, šnicle od leće, ratna pizza - samo su neka od improviziranih ratnih jela. Pri tome je važno napomenuti da su postojali periodi gladi tokom opsade Sarajeva u kojima je bilo malo toga za pripremu jela.

Ratni recepti

"Ali sam koristio sve, ljude, žene, ko god je nešto pravio. Pa sam zvao na Dobrinju, pa šta ja znam, na Vojničkom polju. Ko god je imao nekakav zanimljiv recept. Pa sam imao jednog kolegu, Branu Ninkovića, koji je u toj emisiji, kasnije sam to malo objavio i u knjizi, koji je isto davao recepte u emisiji, pa kaže: Da bi se napravila nekakva sarma od nekakvog lišća, kaže... ako nema mesa, može i bez mesa, ako nema bibera može i bez bibera, pa tako da bi ostalo na dva, tri... Ili nekakve torte od mekinja." - Senad Malohodžić, novinar

Savjeti za opstanak

"Mi smo dali veliki broj raznovrsnih recepata za pravljenje kafe. Od već poznate leće, kukuruza, do bagrema. Ali smo isto tako dali i dosta recepata kako da se pravi cigareta kad je nije bilo. Osnovni naš recept je bio podbjel, nana... Isto tako dali smo podosta recepata za alkohol, proizvodnju rakije od jabuke, od kruške do šampanjca, te vina od ovih plodova grmlja." - Besim Avdagić, novinar časopisa "Zadrugar"

Sarajlije su tokom opsade sadili i brali povrće u improviziranim baštama i ponekad ga razmjenjivali za druge potrepštine. Neki su skupljali puževe, a drugi pak pecali ribu. Svako je na svoj način pokušavao da prehrani porodicu, da pomogne komšijama i prijateljima. Improvizacija i inovacije postali su čovjekova snaga.

Ulovio ribu u Dobrinji

"4. maja 1994. godine, ugledao sam ribu u maloj rječici Dobrinji. A ja sam inače ribolovac. Nisam smio da kažem onim svojim ribarima. Jer puno je nas ribara na Dobrinji. Zagrabio sam vodu, da bih odnio da zalijem klozet, za fekalije da imam. I kad sam ugledao pastrmku, otišao sam kući, iako su pucali snajperi odozgo niz samu Dobrinju. Uzeo sam pribor. Nisam imao mamaca drugih, nego sam morao pronaći gujavicu. I na gujavici donio sam ribu. To je bilo veliko veselje. Uhvatio sam je. Poslije mene, mnoge komšije su krenule da love i oni. Posebno ribari. Jer, odmah se pročulo u Dobrinji, znaju svi. I ako nešto napraviš, mi smo bili zatvoreni cijelo vrijeme i svako je znao svakoga, šta radi. Bez razlike da li si bilo gdje krenuo. I cijela je Dobrinja znala da sam ulovio ribu." - Antun Leko, građanin

Savjeti za opstanak

"Koristili smo svaki komad prostora, bio to prozor, balkon, ili neposredno uz kuću. Proizvodili smo rasad u svemu onome što smo mogli naći. Ponekad, to je bilo i sa otpadaka. Različite stare konzerve, kutije od sira, sve smo punili zemljom, sijali smo unutra i tako proizvodili vlastiti rasad koji smo kasnije sadili u onom prostoru koji smo imali." - Smiljka Vukašinović, profesor na Poljoprivrednom fakultetu

Savjet za opstanak

„Biljke koje su otpornije na mraz pokušajte zaštititi, da bi ih duže brali. Prekrijte ih sa plastikom. Iz humanitarne pomoći smo dobili foliju, ona će nam itekako pomoći da duže beremo kupus, da duže beremo salatu, da duže beremo neke druge biljke koje smo posijali ovog ljeta. Pokupite sve ono što se iz bašte pokupiti može. Pokupite sav celer, pokupite peršun. Osušite njegove listove, oni će vam itekako dobro doći u toku zime i narednog proljeća.“ - Ana Mrdović, hortikulturolog

Jedan od osnovnih izvora za pripremu jela bila je humanitarna pomoć koja je tokom opsade Sarajeva različitim kanalima stizala do građana. Domaće i međunarodne humanitarne organizacije iznalaze najčešće veoma rizične načine da dopreme hranu do građana, koji su od sadržaja humanitarnih paketa, često sumnjive kvalitete i roka trajanja, pravili do sada neviđena jela.

Novi krug humanitarne pomoći: 1.250 g graha; 333 g ulja; 300 g šećera; 1 kg brašna

„15. februara 1994. godine, novi krug humanitarne pomoći: imali smo 1250 grama graha, 300 grama šećera, 300 grama ulja i jedan kilogram brašna. Bitno je naglasiti da je svaki put, kad je stizala humanitarna pomoć, stizalo što manje kvalitetnih namirnica, a postojale su na primjer neke namirnice koje su bile pokvarene, da su se maltene morale i baciti.“ - Samija Popara, povjerenik Mjesne zajednice “Babića Bašča”

Nema podataka o kvalitetu i datumu humanitarne pomoći

"Sistem je takav da se organiziraju donatorske konferencije ili da se daje donacija u robi. Cijele ’92. su dolazile donacije koje su oscilirale u kvalitetu, u količini. Ono što je UNHCR pokušavao da uradi je da usmjeri te donacije u skladu sa brojem korisnika. U Sarajevu se ta cifra kretala između 300-350.000. Radilo se o takvim količinama, radilo se o tako hitnim potrebama, da nije nikako bilo mogućnosti da se ta roba uskladišti dovoljno dugo da bi se provjerilo, tačno odakle, tačan datum proizvodnje, tačno mjesto proizvodnje i tačni sastojci. Tako da je, recimo, za “Ikar” konzerve trebalo dvije godine korištenja da ih neko pošalje na pravu kvalitativnu analizu. Dešavalo nam se da nam pošalju krekere koji su bili otprilike iz 1967., ako ne i stariji. Dešavalo se da se šalje roba kojoj je istekao rok trajanja ili je bilo na granici. Pa ako se zadrži u transportu, istekne mu rok trajanja." - Amira Sadiković, UNHCR

Rad humanitarnih organizacija

"Kriteriji su bili zadovoljavanje onog minimuma za preživljavanje. Znači litar ulja, kilogram šećera, pola kilograma soli, mahunarke, nešto malo krompira u vrijeme kad ga je bilo, makarone su uglavnom preovladavale, riža i tako dalje. Međutim, pored one redovne humanitarne pomoći, koja je dolazila na aerodrom avionima i koje je obezbjeđivala međunarodna zajednica, imali smo i vid dopremanja humanitarne pomoći od strane “Caritasa”, “Dobrotvora”, u zadnje vrijeme i “Adre” i “Merhameta”. To je u velikom dijelu pomoglo građane Sarajeva i grada Sarajeva da tu godinu, ’93. godinu koja je bila najteža, da prežive i da uđu u sljedeću godinu." - Džemal Subašić, humanitarni radnik

Možete li opisati “porodični ekonomski lanac”?

Muž je dobivao cigare u vojsci, ja sam radila bez ikakvih primanja (iz ljubavi), dobivali smo humanitarnu pomoć, a od svekrve i majke povrće iz bašte.

godište: 1964.
zanimanje: Novinar
pol: Ženski
kvart: Bistrik

Za vrijeme opsade Sarajeva građani su iznalazili načine kako i čim bi se grijali, kako bi kući na što jednostavniji i sigurniji način donosili vodu u kanisterima ili na dječijim kolicima, kako bi pripremali jela od oskudnih resursa koje su imali ili pravili kandila i improvizovane lampe za osvjetljavanje životnog prostora. Vremenom je nastala cijela kolekcija recepata i savjeta za opstanak koji su se prikupljali i razmjenjivali. O ljudskoj snalažljivosti, inventivnosti i snazi razgovarali smo sa Šemsom Mehmedović.

"Na strah zaista nisam ni mislila"

Šemsa Mehmedović

inžinjer telekomunikacija

Fotografija: Šemsa Mehmedović - Sada (lični arhiv) i nekada (© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.)

FAMA kolekcija, tačnije Govorna historija 1992-1996. sadrži, između ostalog, Vašu video-izjavu o tome kako su se tokom opsade građani Sarajeva grijali, konkretnije kako ste Vi i Vaša porodica smišljali inovativne načine da ugrijete kuću tokom ledenih sarajevskih zima. Da li se možete sjetiti tih trenutaka kada je u nemogućim uslovima tokom opsade Sarajeva bilo neophodno pronaći ogrjev? Kako ste to rješavali?

Šemsa Mehmedović: U nedostatku „pravih“ drva, trebalo je smisliti/prepoznati predmete koji su mogli da gore, da nam ugriju kuću, da se napravi ručak. Nevjerovatno koliko je tu bilo mogućnosti: plastični i gumeni predmeti, komadi odjeće i obuće, komadi tepiha, knjige od kojih smo se mogli rastati. To sa knjigama bilo je posljednje na redu i teška srca, ali sa uvjerenjem da će se, kad prestane rat, knjige ponovo kupovati. Da bi se obezbijedio ogrjev, a već je ponestalo pomenutih predmeta za loženje, ostalo je da se ispila deblo jasena koji je rastao u našoj bašti. Suprug je bio u Armiji BiH, ja sama sa petogodišnjim sinom. Moj osjećaj tada, a i sve vrijeme rata bio je da hoću, mogu i znam sve što je trebalo da se uradi. U šupi sam pronašla staru pilu, ispilala i iscijepala svoje prvo stablo koje nam je, uz racionalnu potrošnju, danima pružalo toplinu.

Danas je kuća opet puna knjiga! I nove stalno dolaze, kupuju se.

Moj osjećaj tada, a i sve vrijeme rata bio je da hoću, mogu i znam sve što je trebalo da se uradi.

Savjet za opstanak

"Sve što je moglo da izgori, dolazilo je u naš šporet. Ja sam u početku imala nekih drva, moja porodica imala je nekih daski, čak nešto malo ćumura. Ali, te su se rezerve jako brzo potrošile. I onda, ostala sam sama sa svojim idejama, kakoda to riješim. Moram da kažem, da sam ja lično sama pilala ta drva, naučila sam to da radim. Pravila sam brikete od ćumurne prašine. To smo radili svi mi po nekim svojim tehnologijama. Svi smo nalazili načina kako da napravimo to što će izgoriti. A šta se još ložilo? Teško je sve nabrojati šta se ložilo. Ložili su se komadi od drvenih predmeta koji nam se nisu činili tako naročito važni. Knjige koje nam se nisu činile tako važne, u tom trenutku. Plastične flaše i sve moguće predmete od plastike. Jer plastika je gorila jako dobro, ali je strašno smrdila. Komadi itisona, ložili smo prostirke. Neki su ljudi morali da lože čak podove gdje su živjeli, svoj namještaj. Ja, hvala Bogu, to nisam morala. Ali sam naložila jednom prilikom komplet Šolohova, sjećam se dobro. “Tihi Don” se zvao komplet. U svakom slučaju, sve to što se ložilo, čak i stara odjeća, jednog dana je i svega toga nestalo. I morali smo da se snalazimo i dalje. To je bila ona, što se tiče ogrijeva, gladna ’95. godina, kad stvarno više... morali smo da ložimo cijelo ljeto, ali nije bilo šta. Ja sam se sjetila da ložim grančice. Male, tanke, suhe, grančice koje same po sebi nisu značile ništa, ali ja sam ih vezala u snopiće... to je bio jedan, čini mi se moj izum. To su bila drva pravljena od grančice, vezana trakicama od starih čarapa. Efekat nije bio bog zna kakav. Da se napravi jedno takvo drvo bilo je potrebno dosta truda, ali je to bio jedan koristan rad. Moj sin i ja smo napravili dosta takvih drva. I tako ona začas izgori kad ga staviš u šporet, ali sam taj trud i sam taj rad bio je koristan ne samo za šporet, nego za moj mozak. Jer sam radeći nešto korisno u ratu, ja sam osjećala se dobro, osjećala sam se normalno. I ovaj, mislim da sam ostala pri pameti, zbog toga što sam puno radila fizički. - Šemsa Mehmedović, inžinjer telekomunikacija

Kako biste, iz današnje perspektive, objasnili snalažljivost građana Sarajeva za vrijeme četverogodišnje opsade?

Šemsa Mehmedović: Agresija na našu državu je bila strašna. To nije bio samo napad na živote i imovinu nego i napad na naše ljudsko dostojanstvo. Opkoliti, ubiti, srušiti sve, potpuno uništiti duh jednog naroda - to je bio cilj agresora. Građani Sarajeva su ostali i opstali pružajući otpor u svim mogućim oblicima i nivoima. Svako kako je znao i umio. Otpor se prije svega ogledao u snazi duha, a snalažljivost i ideje za opstanak rezultat su upravo te zaista nesalomive snage. Važno mi je bilo da svi uvijek budemo uredni i čisti, da kuća blista, a sve uz minimum vode koju sam sama morala donositi. Važno mi je bilo da moj sin ima osjećaj sigurnosti, toplinu kućne atmosfere, da puno razgovaramo i da zajedno smišljamo kako se grijati, šta jesti, a sve bez panike i stresa nego uvijek kroz druženje i igru. Bio je to recept kako ostati zdrave glave.

Važno mi je bilo da moj sin ima osjećaj sigurnosti, toplinu kućne atmosfere, da puno razgovaramo i da zajedno smišljamo kako se grijati, šta jesti, a sve bez panike i stresa nego uvijek kroz druženje i igru. Bio je to recept kako ostati zdrave glave.

Osim ogrjeva, građani Sarajeva su stalno bili u potrazi za hranom i za novim receptima. Izazov je bio kako od ničega napraviti jestiv obrok. Sjećate li se Vi nekog recepta? Na koji način ste koristili bazičnu humanitarnu pomoć? Šta je sve bilo u humanitarnim paketima i da li se sjećate kako su izgledali obroci spravljeni od sastojaka dobivenih u paketima?

Šemsa Mehmedović: Humanitarna pomoć je zaista bila važna osnova za preživljavanje. Imali smo, doduše u prilično ograničenim količinama - brašno, ulje, rižu, grah, leću. A da bi jelo bilo ukusno sve je nedostajalo: začini, šećer, povrće, a o jajima i mesu da i ne govorim. Ponekad smo dobijali „ikar“ konzervu za koju nismo znali je li pametno pojesti ili ne, jer je ukus bio loš, a vjerovatno i kvalitet. Jedno od omiljenih jela (ratni recept) je bila pita od riže. Riža se pomiješa sa malo kvasca i vode i ostavi da fermentira pa to ukusom liči na sir i od toga se pravila pita „sirnica“. Od kuhanog graha i ako se nađe bilo šta od začina, pravili smo odličnu paštetu. To je bilo i ukusno i hranjivo. Pravili smo supu od žare i riže, pitu od žare, nekako sam uspijevala da jedan te isti obrok svaki put izgleda malo drugačije. Pa i te ideje za „raznovrsnu“ ishranu mislim da su također bile vid otpora.

Pravili smo supu od žare i riže, pitu od žare, nekako sam uspijevala da jedan te isti obrok svaki put izgleda malo drugačije. Pa i te ideje za „raznovrsnu“ ishranu mislim da su također bile vid otpora.

Sarajlije pišu dnevnike

"Ja sam pisala dnevnik. Jedna sam od onih koji su pisali dnevnike. Od prvog dana mog izbjeglištva sa Dobrinje, odakle su nas protjerali četnici, ja sam morala da pišem. Ne mogu da objasnim zašto sam to radila, ali jednostavno to mi je bila neka nasušna potreba, kao neko kad pije vodu ili jede, ja sam morala da pišem. Bilo je to mjesto gdje ću se ja izjadati. Nikome drugom nisam pokazivala svoja osjećanja u tom trenutku. Bilo je to mjesto gdje ću ja razmišljati. Bila sam u jako teškoj situaciji, ali ne težoj nego ostali ljudi. Međutim, za mene je bila teška. Moj muž je odlazio stalno od mene, borio se u ratu. I ta užasna praznina od njegovog odlaska morala je nekako da nađe svoje mjesto na papiru. Kad se sjetim nekih stvari, čovjeku dođu suze na oči, a ne zna koji će to momenat biti. Ja sam pisala dnevnik do jednog određenog datuma, do početka ’96. godine kada se rodila moja kćerkica. Čekala sam to dijete sedam godina. Poslije rođenja mog prvog sina i to čudo se dogodilo u ratu, možete misliti. Ljudi su bili očajni, pucalo se, grad je bio granatiran, a ja sam bila najsretnije stvorenje što ću dobiti svoju bebu. Tih dana se moj muž demobilisao nakon 4 godine rovova, blata i straha i vratila se moja majka poslije tri godine i sedam mjeseci iz izbjeglištva iz Njemačke. Pisala sam dnevnik svaki dan, svaki dan sve do tog trenutka. I u tom trenutku ja sam taj dnevnik, tog svog svjedoka, jednostavno uništila. Htjela sam da sve to zaboravim, da to bude iza mene, jer desile su mi se najljepše stvari koje se mogu desiti. Ostali smo bez stana, ostali smo bez nekih materijalnih sredstava, ali meni se rodila kćerka i to je nešto najljepše u tom trenutku. Taj dnevnik bio je spaljen. Jednostavno htjela sam, kao kad brod potone, pa ga prekrije voda i da se više ništa ne pozna u našoj duši. Neka ostanu u sjećanju, ali treba da živimo dalje." - Šemsa Mehmedović, inžinjer telekomunikacija

Uzimajući u obzir da smo Vaš video pronašli u našoj arhivi pod rubrikom "Savjeti za opstanak", možete li nam dati komentar na Vašu video-izjavu koja se odnosi na to da ste tokom opsade pisali dnevnik? Šta je čin zapisivanja misli i strahova tokom opsade značio za Vaše mentalno zdravlje i opstanak?

Šemsa Mehmedović: Dio mog ratnog dnevnog rituala je bio pisanje. Bilježila sam sve: događaje, misli i svakako nadu da će jednom prestati ovaj rat i da ćemo to dočekati živi i zdravi. Strah je bio luksuz koji sebi nisam smjela dozvoliti. Kad je potpisan Dejton, kad je moj suprug demobilisan iz Armije BiH, rodila se naša kćerka. Sin je dobio dugo željenu sestru. Ništa nismo imali, čak ni krevetić za bebu, spavala je u početku na stolu u pozajmljenoj nosiljci. Ali smo bili živi, zdravi i sa tom malom bebom je otpočeo novi život. U miru. Tada sam odlučila uništiti svoj ratni dnevnik i nije mi bilo žao. Sve što je bilo važno da se sačuva je bilo tu!

Ništa nismo imali, čak ni krevetić za bebu, spavala je u početku na stolu u pozajmljenoj nosiljci. Ali smo bili živi, zdravi i sa tom malom bebom je otpočeo novi život. U miru. Tada sam odlučila uništiti svoj ratni dnevnik i nije mi bilo žao. Sve što je bilo važno da se sačuva je bilo tu!

U FAMA kolekciji također imamo i Vašu fotografiju iz vremena opsade. Vi stojite na ulazu kuće, nasmijani, u bijeloj odjeći. Fotografija zrači nevjerovatnim optimizmom. Možete li se sjetiti trenutka kada je nastala ova fotografija? Kako ste se u to vrijeme kretali gradom, znajući da postoji opasnost od ranjavanja i smrti? Kako objašnjavate vašu toliku snagu i nesalomljiv duh.

Šemsa Mehmedović: Toga dana, naoružana optimizmom, sa željom da nabavim nešto hrane, krenula sam na pijacu Markale. U ruksaku sam ponijela neke premete koje sam namjeravala mijenjati za hranu. Svega je bilo tu: neseser, ukrasne šnale, nakit neki (bižuterija), nešto od lične odjeće koja mi nije bila neophodna. Sve sam uspjela zamijeniti za malo mlijeka u prahu i šećera. Bio je to čaroban osjećaj nositi kući te namirnice. Sretna što će moje dijete pojesti nešto ukusno i kvalitetno, na strah zaista nisam ni mislila.

Sretna što će moje dijete pojesti nešto ukusno i kvalitetno, na strah zaista nisam ni mislila.

Kako je izgledao jedan Vaš dan tokom opsade?

Šemsa Mehmedović: Rano se ustajalo. Prvo je bilo donijeti vode, ja sam vodu donosila iz gradske Pivare. Pranje suđa, kupanje, pranje veša – za sve je bila potrebna voda. Metla je zamijenila usisivač, a bila je tu i spravica zvana aspirator za ručno usisavanje. Brisanje prašine i glancanje namještaja kao da je bilo od životne važnosti. To je ustvari bila terapija zvana rad - raditi nešto korisno od jutra do mraka. Zaokupljena poslom nisam imala kad loše se osjećati. Zatim igra sa sinom i kroz kućne poslove, a i onako, smišljajući igre i priče kojih se i danas sjećamo. Znali smo sate provesti maštajući o planinarenju i o tome šta sve treba da se ponese u ruksaku kad se ide na planinu. Pravila sam svijeće od ostataka potrošenih svijeća. Radeći kućne poslove često sam pjevala koliko me grlo nosi. Imala sam kolekciju Politikinog zabavnika i čitala sinu svaki dan, ali pomalo da što duže traje. Najdraži trenutci su bili kada je suprug mogao da noći kod kuće. Pravili bismo čaj od nečega ili kafu ako smo je imali. I pričali sve troje do dugo u noć, a svako u sebi sa zebnjom radi ponovnog rastanka.

To je ustvari bila terapija zvana rad - raditi nešto korisno od jutra do mraka. Zaokupljena poslom nisam imala kad loše se osjećati.