Biti žena tokom opsade Sarajeva nosilo je posebnu težinu i odgovornost. Požrtvovane, hrabre, dostojanstvene. Žene, kćerke, supruge, majke. Doktorice, glumice, domaćice, krojačice, radnice, prodavačice. One su stajale uspravno, trčale odvažno, govorile glasno. Pretrčavale opasne raskrsnice noseći torbe, pune kese, kanistere, djecu. Plakale su, smijale se, liječile, tješile, grlile i voljele. Bile voljene. I čekale. Dugo čekale i osluškivale. Brojale granate i snajperske hice. Brojale dane do sljedećeg susreta. Brojale korake. Svoje i tuđe. Brinule za svakoga i o svakome. Žene su bile okosnica opstanka grada.

Ruže na Tršćanskoj

"11. septembar 1994. godine. Snajperi ponovo pucaju po Tršćanskoj ulici, kao što pucaju svaki dan. To je bilo jedino svjetlo u mraku koje nas je ovjetljavalo, znači par sekundi dok proleti svjetleći metak, osvijetli se prostorija i mi vidimo šta se dešava unutra. Septembar je jedan od najljepših mjeseci u Sarajevu, zna da bude jako lijep. Sivilo je okolo, grad je razrušen, sve je izgorilo. Unisove zgrade su već gorile, jako ružno izgleda. Odjednom u tom sivilu, preko Tršćanske ulice, ispred Unisovih zgrada, ja vidim prekrasne ruže. Ruže koje je neko sadio dok je još bio mir i dok je to trebalo da izgleda tako. Te ruže su malo podivljale u tom ratu. Nije ih niko sjeckao, zalijevao i tako. Međutim, to je u svom tom sivilu. Znači, kad niko nije mogao da očisti tu Tršćansku ulicu. Kad niko nije smio da izađe slučajno sa nekom metlom da skloni one ostatke stakla, odjednom iz svega toga niču neke ruže. Moje osjećanje je bilo... ma, ne može se opisati ta ljepota, ta sreća koju sam ja osjećala tada. Ja sam se spremila i otišla sam preko te Tršćanske ulice, čovjek stisne zube i pretrčiš koliko može... jer je bio bistar dan... koliko može brže i ponijela sam neke makazice i onda sam nasjekla te ruže i donijela sam ih u svoju sobu. Kasnije, kad su me pitali ljudi odakle ti ruže, kažem ja: 'Ispred Unisovih zgrada.' Kaže: 'To je nemoguće, nisi valjda zbog ruža prešla Tršćansku ulicu?' Kažem: 'Jesam.'" - Amina Begović, glumica

Tokom opsade Sarajeva žene su nastavljale da se svakodnevno bave svojim profesijama, odgovorno i hrabro. Smišljale su nove načine kako da u bazičnim uslovima i pod konstantnim rizikom od ranjavanja ili smrti pređu nekada i velike udaljenosti do svojih ureda, škola, bolnica, mjesta za dodjelu humanitarne pomoći, te kako da efikasno organizuju i realizuju dnevne zadatke. Istovremeno su brinule za sigurnost članova svojih obitelji i svojih kolega i prijatelja. Rizikovale su svoje živote kako život u Sarajevu ne bi stao. One su bile učiteljice, odgajateljice, medicinske sestre, doktorice, novinarke, radnice u Velepekari, prodavačice, službenice. Neke od njih su bile donosioci važnih odluka u gradskoj administraciji u oblastima saobraćaja, kulture, komunalija.

Ni dana pauze u dječijem vrtiću

"Sve igraone u početku, znači ’92., su radile po dva sata i to je bio period od 10 do 12, pa je onda bio po 3 sata, pa po 4 sata, pa se povećavao.... zavisno od potreba djece. Zimski period je naravno bio najteži, jer nije bilo grijanja. Međutim, vaspitno osoblje, znači vaspitači su dolazili i zimi. Svaki dan, bez dana pauze. A ako nije bilo djece predškolskog uzrasta, onda su tu bila djeca školskog uzrasta. Znači, mi smo okupljali svu djecu od 3 do 14 godina." - Murisa Džanko, Dječiji vrtić "Sunce"

Čim ste se bavili u vrijeme opsade?

Radila sam u školi, bilo je hladno i neuslovno, ali djeca su ipak dolazila u školu... Kretala sam se zbog posla, zbog nabavke vode ili bih čak prošetala kada je miran dan... Pošto sam pušač, vrlo često sam ulje ili neku drugu namirnicu mijenjala za cigarete, tako je bilo čitav rat... Pravila sam najrazličitije svjetiljke da bih noću mogla u slučaju granatiranja da se snađem u stanu...

godište: 1942.
zanimanje: Profesorica
pol: Ženski
kvart: Marijin Dvor

Tramvaj će raditi od 7 do 18 sati

"Imali smo svakodnevne sastanke oko bezbjednosne situacije. Na tim sastancima su sudjelovali predstavnici Armije, predstavnici UNPROFOR-a, tada i predstavnici policije, kako bi analizirali ukupnu situaciju tog dana i odredili se u kom vidu će javni prevoz raditi. Da li će to biti samo autobusi ratnim putem, ili će tramvaj raditi i to na kojoj relaciji. Da li na onoj najkraćoj od Alipašinog Polja do Čengić Vile ili će se produžiti do Skenderije ili možda samo od Skenderije do Baščaršije. Ali smo insistirali svaki dan da se što više redovnog života odvija, kako bi ljudi ipak osjećali da žive, a ne da su zatvoreni u jednom kavezu." - Mirjana Stanić, gradski

Žene pokrenule magazin za žene

"Negdje u februaru ’94, zajedno sa mojim bivšim kolegicama i kolegama sa kojima sam radila prije rata u ženskom listu 'Una', sjeli smo i počeli razmišljati o osnivanju jedne ženske novine, jer je bila velika potreba. Gledajući kako svi željno grabe novine i čitaju, i prodaju i kupuju one neke stare listove od prije desetak godina. Sjeli smo i napravili koncept. I razmišljali šta da uradimo, bez papira, bez ikakvog novca. Jednog dana, došla je jedna Njemica, koja se zove Angela Kening, koja je rekla: 'A zašto vi ne pokušate da izdate tu novinu?' Rekli smo nemamo sredstava, kaže: 'Vi napravite koncept, možda ćemo vam pomoći.' Ona je otišla. Mi smo napravili novinu i pripremili materijal. Čekali da nam neko pomogne i ne znajući da li će se ona ikad više vratiti. Ona je došla i donijela nam prve novce za prvih šest brojeva. Mi smo bili sretni što smo mogli da ponudimo tu novinu. Jednu novu novinu koja je počela da izlazi u junu ’94. Bio je to glavni projekat Humanitarnog udruženja građana 'Žena 21' koje su osnovale 55 žena, intelektualki svih zanimanja, iz Sarajeva. Koje su htjele na svoj način da daju doprinos u borbi protiv rata i da istaknu ženu kao jednog od heroja tog rata." - Dika Kapić, novinar

Čime ste se bavili u vrijeme opsade?

Posao koji sam radila nije bio nimalo lak. Radila sam kao medicinski tehničar na odjeljenju hirurgije (opšta hirurgija), poluintenzivna njega, intenzivna njega, hitna pomoć, pedijatrija, bilo je teško, ali isto tako bila sam sretna što nekom mogu da pomognem – što nisam beskorisna... U “slobodnom” vremenu sam spavala (naravno, ako nije bilo žešće granatiranje). Mnogo sam radila, bila sam umorna i fizički i psihički – tako da mi je san bio najbolji lijek...

godište: 1971.
zanimanje: Medicinski tehničar
pol: Ženski
kvart: Dobrinja

Tokom opsade Sarajeva žene su ostavile snažan trag u kulturnom životu grada, stvarajući i u najtežim okolnostima. Muzičarke, pjesnikinje, glumice, slikarke, kiparke i dizajnerice nisu prestajale stvarati – njihova umjetnost bila je oblik otpora i način da se sačuva duh grada. U podrumima, stanovima, galerijama, improvizovanim scenama i radionicama, nastajala su djela koja su svjedočila snazi i prkosu. Kultura je za njih bila oružje protiv straha, tiha pobuna protiv nevidljivog neprijatelja koji je Sarajevo pokušavao ugasiti.

Opišite svoj dan i posao.

Sastanci i učestvovanje u događajima iz kulture, organizovanje izložbi, u potrazi za faxom i novinarima-nosiocima poruka.

Sarajevo?

Zamka za one koji ga vole.

- Azra Begić, likovna kritičarka

All I need is love

"Napravila sam ženski akt s burekom i baklavom. Natjerala sam majku da ih napravi za izložbu iako je to tada bio čisti luksuz. Izložiti burek i baklavu, a ne pojesti ih!" - Amra Zulfikarpašić, dizajner, rad "All I need is love"

Flamenko

"Stala sam na pozornicu i pjevala smrznutoj, gladnoj i žednoj publici kojoj je ovaj dolazak bio važan kao sve druge njihove osnovne potrebe. Oči u oči s gledalištem koje se nalazi u istoj životnoj opasnosti kad dolazi na koncert ili predstavu i kad s predstave odlazi svojim kućama. Na neki način, svi smo mi jednostavno bili osuđenici: i mi koji smo morali doći da sviramo, pjevamo ili igramo predstavu i publika koja je došla da je gleda. Mi smo zajednički igrali Sarajevski rulet, Dance Macabre, taj ples sa smrću." - Dragana Ilić, pjevačica

Zemaljski muzej na prvoj liniji opsade

"Strateški položaj Zemaljskog muzeja je bio jako značajan i za branioce grada. Dakle, za odbranu i za napadača. Vi znate kako je bilo teško dok kasarna nije napuštena, Muzej je bio napadan sa svih strana. Kasarna, sa ove strane je bila Vojna bolnica sa koje se također pucalo, pa čak i onaj veliki neboder, sa njegovih spratova znalo se pucati. Tako da je on bio sa svih strana zapravo opkoljen i pucano je. Vrlo, vrlo, vrlo je teško bilo prići Zemaljskom muzeju. Ja se sjećam da sam u maju mjesecu htjela prići Zemaljskom muzeju, jer stanujem preko puta u onaj žutoj zgradi, ako znate gdje je bila nekada Američka čitaonica i ja sam pokušala da priđem Muzeju. Odmah su me vojnici prvih dana maja... kad su se još vodile one ulične borbe, znate oko Filozofskog fakulteta ili je na to barem to ličilo meni kada sam prilazila. I pokušavala sam da priđem i odnesem nešto hrane radnicima u Muzeju i zaustavila me policija, kaže pa vi ne možete. Ja sam rekla ja ću naći prolaz, ja sam zaista došla u Muzej. I kad sam došla, ispričala sam kuda sam prošla, oni su rekli, pa najgorim mogućim putem, ali eto živa sam došla. Na Zemaljski muzej palo je 500 do 550 granata, na čitav kompleks Zemaljskog muzeja. A kompleks muzeja sa botaničkim vrtom iznosi 20 hiljada kvadratnih metara. Dakle, na botanički vrt otpada 14 hiljada kvadratnih metara. Na fasadu i na krov palo je, naši su prebrojali, prilikom prvih sanacionih radova, bilo su 172 pogotka, što granatom, što iz nekog drugog teškog naoružanja." - Dženana Buturović, direktor Zemaljskog muzeja

Premijera "U zemlji posljednjih stvari"

"Predstava je napravljena po istoimenom romanu Paula Austera, 'U zemlji posljednjih stvari'. Predstavu smo radili u jednom vrlo teškom periodu za Sarajevo, ’94. godine, kada je Svrzina kuća u tom trenutku... je bila onako za nas kao jedna mala oaza. Zato što smo mogli tu da radimo neometano, da se odmaramo. Jer je bilo čudno, stvarno. U centru grada biti u jednoj kući, koja kao da je bila zaštićena od rata i od svega što se dešavalo okolo. Igrali smo dvije predstave. Dvije verzije predstave. Jedna je bila na engleskom, jedna je bila na bosanskom. Na engleskom smo igrali sa gostom, glumicom Vanessom Redgrave, i to je bilo 21. augusta 1994., a 23. augusta smo igrali na bosanskom jeziku." - Lejla Pašović, Međunarodni teatarski i filmski festival MES

Opišite svoj dan i posao.

Ubičajeni kućanski poslovi, probe, čitanje i učenje engleskog.

Sarajevo?

Kolijevka hrabrosti, inata, umjetnosti, života i smrti.

Kako ste preživjeli?

Radeći, i profesionalne obaveze.

Kako je izgledala ’92, kako ’93, kako ’94?

Euforična, spoznaja, rezigniranost.

Kako biste nazvali ovaj period svog života?

Tužan.

Vaša poruka s kraja svijeta, iz zemlje posljednjih stvari?

Nije li vrijeme da se probudite?

- Irena Mulamuhić, glumica

Suada Kapić, Survival Art Museum (Bosanska kuća) ispred Narodnog pozorišta, 1994. © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.

Tokom opsade Sarajeva, žene su, uz svoje redovne poslove, svakodnevno preuzimale teret preživljavanja za cijelu porodicu i zajednicu. Donosile su vodu u kanisterima, tražile hranu, brinule o djeci, starima i bolesnima, uzgajale povrće u improviziranim baštama oko zgrada, šile i plele odjeću koju nije bilo moguće kupiti. Njihova snalažljivost i briga nisu bile ograničene samo na vlastiti dom – pomagale su komšijama, dijelile, hrabrile i održavale duh solidarnosti. U ratu, bez predaha, one su bile tihi stubovi opstanka.

Savjeti za opstanak

"Ako se moglo negdje zaraditi privatno, moglo se i kupiti. A ako nije, nije se moglo kupiti. Ko nije mogao zaraditi nije se moglo ni kupiti. Voća ko je imao u bašći, da je neko smio ubrati pa donijeti na pijacu i to se moglo kupiti, ali jako je skupo bilo. Ja vam ne bih znala cijene reći, radi toga što ja to nisam kupila. Ja nisam bila u mogućnosti da kupim. Moglo se kupiti lišća od kupusa, što se moglo sa rižom da se napravi. E, to nam je bila poslastica. Zelen, ko je imao, mrkve da iznese iz bašće ko je mogao donijeti, bilo je 5 maraka, 7 maraka, 6 maraka i to mala sveza zeleni, kako se moglo, ko je mogao kupiti. Ja nisam mogla. Luk je strašno skup bio, 30-40 maraka kila. Za bijeli nisam smjela pitati, jer je isto to jako skupo bilo. Za vegetu, vegeta je strašno skupa bila... ja nisam vegetu, samo sam je mogla gledati, nisam mogla je kupiti. Ono jest da smo je dobivali u toj humanitarnoj, ali je bilo strašno skupo. Bilo je podvale, nisam smjela ni kupiti brašno. Bilo je podvale. Gips su stavljali." - Arifa Ćosić, domaćica

Kandilo od viklera

"Mnogo stvari sam izmislila, ali ipak mislim da je najinteresantnije kandilo. Za to kandilo je bila potrebna humanitarna konzerva od Ikara ili bilo koja druga, ali najbolja je bila od Ikara. Jedan metalni vikler, pamučna krpica i ostatak od svijeća. U konzervu se ubaci vikler u koji se prethodno stavi pamučna krpa. Parafin se rastopi i nalije u konzervu, to se ohladi i upali se kad zatreba."

Savjeti za opstanak

"Sama, lično, donosila sam po 30 litara vode. Uzbrdo, gdje stanujem, tako da je to bilo na rubu skore egzistencije stvarno. E onda, sa tom vodom trebalo je racionalno raspolagati. To su bile ipak minimalne količine koliko je potrebno za domaćinstvo. Što se tiče svjetla, to je padalo najteže, čini mi se. Svjetlo ni danju ni noću skoro. Danju, zatvoreni prozori sa najlonskim folijama, jer su prozori svi otišli, polupani. Noć tamna kao što... trebalo je provesti hiljadu i ne znam koliko noći u mraku. I tu smo se snalazili na jedan prilično pametan način. Nije bilo ni svijeća, nije bilo ni lampi. Onda smo uzimali od količine one ulja što smo imali za hranu i to smo morali u one male lončiće stavljati i praviti lampice i koje su se sastojale iz ulja, i onog plutanog čepa kroz koji je prolazio jedan pamučni konac i tako smo pravili sebi lampice i osvjetljavali sebi stan. Većina dana naročito od ’92. do ’94. godine morali smo često ići u skloništa. Tako da je tamo bio veliki mrak i vlaga, onda dođeš i u stan nemaš svjetla. Prema tome, to je bio stvarno jedan od važnih faktora. Dolazila je zima. To je prva ratna zima. Nismo imali ni ogrijeva, imali smo svi komforne stanove, plin, električno grijanje i tako. Međutim, trebalo se sad naviknuti na to. Odakle drva kad drva nema nigdje. Onda smo počeli da siječemo u dvorištu. Ja to nisam dozvolila. Pošto sam ja inače agronom, ja nisam dozvolila da se siječe drveće. Tako da je to sačuvano. I onda smo brali po dvorištu drvcad, onda čekamo kad će vjetar puhnuti da obori koju suhu granu. I iz kuće, što smo imali papire, staru odjeću, obuću, to smo ložili. U početku, na otvorenom, u stepeništu ili vani na dvorištu. Dok nismo nabavili sebi pećice, neke limene male... i tako, koje su pomalo zagrijavale. To je što se tiče grijanja. Obukli smo se ’92. godine u zimsku odjeću i tu nismo skidali cijelu zimu. Tako smo i spavali jer je noću pucalo. Morali smo noću ustajati i ići u podrume. Tako da se uopšte nismo ni skidali iz džempera, kaputa..." - Ziba Hadžihalilović, građanin

Singerica

"Spasila nas je singer-mašina. Ništa joj nije trebalo, ni struja, ni nafta, samo ja i moja snaga da šijem za komšije i to sam razmjenjivala za humanitarnu pomoć.:

Opstanak – kako ste dolazili do vode, struje, cigareta...

Opstala sam snalazeći se na sve moguće načine. Po vodu išla na Pivaru. Struju smo krali od komšija. Drva skupljala na Darivi.

godište: 1964.
zanimanje: Novinar
pol: Ženski
kvart: Bistrik

Rukavice

"Trampa je bila način opstanka. Plela sam rukavice od ostataka raznobojne vune i mijenjala ih za hranu ili cigarete."

Opstanak – kako ste dolazili do vode, struje, cigareta...

Opstala sam samo nagonski. Struje nisam imala uopšte, sve dok mi muž nije bio ranjen, tek kada je on izašao iz bolnice dobila sam prioritetnu struju. Što se tiče cigareta, pa, vjerujte, konstantno sam mijenjala hranu za cigarete, i sad se sjećam da je 4 kg brašna – jedna kutija cigareta.

godište: 1955.
zanimanje: Komercijalista
pol: Ženski
kvart: Dobrinja

Žene su tokom opsade Sarajeva bile pokretačka snaga opstanka. Između svega ostalog, bile su hrabre kćerke, sestre, majke. Neke od njih su tokom opsade rađale djecu. Kako su se odlučivale na hrabri podvig rađanja u porodilištu koje nije imalo ni struje ni vode? Iz čega su crpile snagu da prehrane novorođenčad, te da se ujedno brinu o svojim porodicama? O simbolici rađanja novog života usred rušenja postojećeg svijeta razgovarali smo sa Majom Tulić.

"Žene su u opsadi postale najveći improvizatori normalnog života"

Maja Tulić

građanka

Fotografija: Maja Tulić - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96) i sada (lični arhiv)

U FAMA Kolekciji u Govornoj historiji 'Opsada Sarajeva 1992-1996.', imamo Vašu video-izjavu u kojoj govorite o svom porođaju za vrijeme opsade Sarajeva. Da li možete da opišete Vaša osjećanja tokom trudnoće u nemogućim uslovima? Tokom neprestane destrukcije grada, Vi se radujete novom životu - možete li se sjetiti događaja tokom trudnoće koji su Vam posebno ostali u sjećanju? U kojim uslovima je protekao porođaj? Kako biste objasnili simboliku rađanja novog života usred rušenja postojećeg svijeta?

Maja Tulić: 02.05.1992. - U rat sam ušla u 6. mjesecu trudnoće sa suprugom i kćerkom Srnom koja je imala 10 mjeseci. Od tog dana smo živjeli u pripravnosti i spremnom torbom za odlazak u podrum tako da ja nisam ni razmišljala puno o trudnoći jer je to dio mene, a tu je beba od nepune godine, kojoj treba obezbijediti hranu, vodu i siguran kutak.

Već u drugom mjesecu rata 10.06.1992. godine moj suprug biva ranjen agresorskom granatom i ostaje bez obje noge. Od tog dana i sljedećih 6 mjeseci moj suprug je u bolnici, a ja sam u 7. mjesecu trudnoće i sa Srnom kojoj je tada falilo 17 dana do prvog rođendana. Mi smo taj period preživjeli uz veliku pomoć komšija, prijatelja, porodice i puno ljudi koje sam tek tada upoznala.

Tri mjeseca ratne trudnoće su tako protekla u svakodnevnoj borbi za opstanak. Preglede sam obavljala usput kad uspijem doći do bolnice da posjetim supruga, tako smo proveli i prvi Srnin rođendan: obišli smo tatu i obavili pregled.

Došao je i dan kad je bio termin za rođenje bebe 11.08.1992. godine. Ujutro, uz pomoć moje dvije drugarice koje su sa komšilukom donijele bure vode, počela sam se spremati za bolnicu. Moja mama je sa Srnom ostala sama u kući. Tako spremna, prvo sam zamolila komšije da sa zadnjeg sprata osmotre situaciju jer se vidi Vojna bolnica u kojoj su organizovali mali dio za porod. To je bila prostorija sva u betonu i najsigurnija, u kojoj su bila četiri kreveta, četiri korpe za bebe i sto za porode. Jedan paravan bio je pregradni zid, jer u toj prostoriji se sve odvijalo, od poroda do izlaska iz bolnice. Porod je protekao vrlo lako i brzo uz divne i stručne ljekari. Moram ih spomenuti dr. Jasna Gutić i dr. Mirsad Puzić koji su svaki dan radili 24 sata.

I tako je rođena moja druga kćerka Emina. U tom neizvjesnom i teškom vremenu meni je najvažnije bilo osigurati sigurnost mojih kćerki i sačuvati ta dva mala bića.

Napad na porodilište

"I sam porod je obavljen, u bivšoj Vojnoj bolnici, koja prije nije imala porodilište, niti se bavila tim stvarima. Tako da su oni od starog rentgena, jedan bunker betonski napravili kao improvizirano jedno porodilište gdje su bila četiri kreveta, četiri male korpice i krevet za babicu. Tako da smo svi unutra, i krevet na kome se porađa. Kad sam ja popodne porodila svoju drugu djevojčicu, u noći jedna žena je došla da se porodi. Međutim, bilo je isto posla u operacionoj sali tako da su babicu kao sestru poveli tamo. Ljekar je porodio ženu, ali nema niko da asistira. Pošto sam se ja odmah digla, tako poslije svog poroda, zovnuo je mene da polijevam tu malu bebu novu, s tim što sam ja rekla, ja nisam nikad vidjela ni svoju jednu, to mi je već druga beba... ni jednu, u prvom momentu nisam be-bu nikad vidjela. Nema veze, nema veze, uzmi tu vodu. To je tada bila neka specijalna... pošto nije bilo prave vode bilo prave vode... dezinfekcija neka za bebu i porodilju, tako da sam asistirala tom porodu. Kad sam izašla iz bolnice, peti, šesti dan sam uplovila u normalan sarajevski život. Borba za vodu, borba za opstanak." - Maja Tulić, građanin

Kako je proticala svakodnevnica u Vašoj kući sa novim članom porodice? Na koji način se svakodnevnica promijenila? Šta je iz perspektive žene/majke/supruge značila svakodnevna briga za novorođenče, briga za nabavku hrane, vode, struje, ogrijeva za cijelu porodicu? Čega se posebno sjećate?

Maja Tulić: Svakodnevnica u našoj kući nakon izlaska iz bolnice se nastavila odmah kako je bila već uhodana. Beba je postala dio te mašinerije za koju je trebalo, kao i za sve ostale članove porodice, donijeti i njen dio vode, mlijeka i pelena. Moja mama i ja nismo mogle same donijeti količinu vode koja je bila potrebna, ali puno komšija je kad su išli po svoju vodu uvijek donosili i koji naš kanister. Naravno ni to ne bi moglo oprati silne pelene od dvije bebe, ali tu je uskočio divni prijatelj naše porodice Mirsad Ibrić, koji je svaku noć poslije policijskog sata donosio bure od 50 litara vode. Prvih 5-6 mjeseci mi u zgradi smo kuhali u podrumu na improviziranom ognjištu, a kako su jesen i zima pristizali pojavile su se i peći sandukarne koje su se palile. Tad je i moj suprug izašao sa obje amputirane noge nakon 6 mjeseci iz bolnice. Te prve zime smo kasno dobili prva drva pa smo naložili dosta knjiga, kaseta, ploča, ćilima..

Došao je i dan kad je bio termin za rođenje bebe 11.08.1992. godine. Ujutro, uz pomoć moje dvije drugarice koje su sa komšilukom donijele bure vode, počela sam se spremati za bolnicu. Moja mama je sa Srnom ostala sama u kući. Tako spremna, prvo sam zamolila komšije da sa zadnjeg sprata osmotre situaciju jer se vidi Vojna bolnica u kojoj su organizovali mali dio za porod.

Kako biste opisali svoju ulogu majke i supruge u toku opsade Sarajeva?

Maja Tulić: Ja sam u opsadi vjerovatno zbog specifičnosti situacije u našoj kući jako očeličila i jednostavno sam počela živjeti sa stavom "Ma mogu ja sve to sama".

Žene su za vrijeme opsade Sarajeva bile suočene sa brojnim izazovima, teškoćama i patnjama, te su preuzele ključnu ulogu u održavanju porodice i zajednice, pružanju pomoći, ali i odbrani grada. Žene su bile majke, supruge, sestre. Žene su se nastavile baviti svojim profesijama, ukoliko je to bilo moguće i nosile veliki teret opstanka porodice, uzimajući u obzir da su mnogi muškarci bili na linijama odbrane grada, bili ranjeni ili su smrtno stradali. Kako biste, iz vlastitog iskustva i iz današnje perspektive, opisali svakodnevnicu žene u opsadi Sarajeva? Kako biste objasnili, iz današnje perspektive snagu, izdržljivost, neustrašivost i bunt žene u opsadi?

Maja Tulić: Žene u ratu osim što su bile majke, supruge, radile su i svoj posao, ako je to bilo moguće. Žene su u opsadi postale najveći improvizatori normalnog života, jer od ničega su stvarale svašta.

Da li se sjećate još neke situacije iz Vašeg života ili života Vaših sugrađanki koja Vam je posebno ostala u sjećanju i koja također nedvojbeno pokazuje hrabrost žena?

Maja Tulić: Inače, pred kraj rata, ja sam drugi put postala majka i 26.08.1994. rodila treću kćerku Esme. Mislim da je to bila moja najhrabrija odluka jer je to već druga godina rata, a kraj se u to doba uopšte nije nazirao.

Masakr kod Pivare u redu za vodu

"16. januara krenula sam s prijateljicom na Pivaru, kao i svaki, svaki drugi dan da natočim vodu za porodicu. Bio je jako lijep dan i vedar, tako da me je moja prijateljica na pola puta pitala: 'Zašto nisi stavila svoje sunčane naočale, tako ti lijepo stoje?' Kad smo bili kod Doma zdravlja Stari grad, pogledala sam prema Trebeviću, jer je bio jedan procjep... ima između kuća otvoreno skroz prema Trebeviću. I pitala sam sama sebe kako ovako vedro kad ja dobro vidim svaku jelku, kako li oni mene vide? Došli smo na prvu česmu koja je 15-tak, 20 me-tara udaljena od česme na kojoj je nastradalo... šest, sedam naših sugrađana je taj dan poginulo. Taman sam došla ja na red na vodu, podmetnula moj kanister od 20 litara i u tom trenu fijuk. Ja sam vidjela tu granatu, ona je kao auto išla niz ulicu, tu strmu, usku ulicu. Prošlo mi je kroz glavu, treba leći, treba se sageti. Međutim, ja to ništa nisam uspjela učiniti. Granata je udarila u zgradu. Svijet je popadao. Svi su mahinalno bježali u jednu veliku zgradu kod Doma zdravlja, betonsku. Jedino sam se ja odvojila i pobjegla u jednu malu bosansku kuću čija je kapija sa halkama bila zatvorena i zaključana. Tako sam lupala, lupala tom halkom. Jedna stara nana otvara i vodi me u svoju magazu, gdje je ona sa svojim unučetom, jer njen sin je na liniji trenutno, snaha je na poslu i ona i unuče su u toj magazi. I tako sam s njima još u magazi sjedila jedno 15-20 minuta kad je druga granata negdje isto u blizini pala. Samo sam čula moju prijateljicu koja viče: 'Majo, gdje si?' Međutim, i ona se zove Maja, tako da sam ja iz ove avlije odgovarala i derala se: 'Majo, gdje si ti?' Kad sam izašla, jao, kako je ulica strma, leda je bilo, voda curi niz tu ulicu... tako je samo nosila tu krv. Već su kola došla, intervenisala, odveli su te poginule, ranjene. Znam samo da se nisam smjela više vratiti ni po moja kolica, ni po moje kanistere. To je sve obavila moja prijateljica. Ja sam trčala, trčala, bez ikakvog razloga. Pale su granate, sve se završilo, nema više potrebe za trkom, šta će biti biće. Trčala sam, trčala i ušla u kuću, samo sam utrčala i više četiri mjeseca poslije toga nisam izašla, ni ispred svog haustora. U ta četiri mjeseca mi se često dešavalo da sanjam taj zvuk, tu granatu, međutim na raznim drugim lokacijama Sarajeva. Tako sam jednom prilikom sanjala da ja i moje dvoje djece i suprug idemo kolima od Robne kuće prema našoj kući, pošto je u to vrijeme Titova bila dvosmjerna ulica i isti taj zvuk, ista ta granata udara u 'Gradinu'. I tako često mi se to dešavalo... ovaj... dugo, dugo poslije da taj zvuk sanjam. Taj narod, tu krv, ulicu. I dan danas nisam nikad prošla tom ulicom." - Maja Tulić, građanin

U FAMA Kolekciji u Govornoj historiji 'Opsada Sarajeva 1992-1996.' arhivirana je još jedna vaša izjava u kojoj opisujete trenutak kada ste se zadesili na ulici dok ste išli po vodu i kada je počelo granatiranje. Govorite kako su Vas nakon tog iskustva, u kojem ste izbjegli smrt, proganjale slike ubijanja i u snu. Kako iz današnje perspektive objašnjavate mentalnu snagu Sarajlija i Sarajki da i nakon takvih iskustava nastave svoju svakodnevnicu i borbu za opstanak, te da po završetku opsade počnu graditi svoje živote iz temelja?

Maja Tulić: Nakon masakra kod Sarajevske pivare gdje smo odlazili po vodu, svako ko je preživio je slučajno preživio. Dugo i poslije rata me je znao probuditi zvuk te granate jer je nekako taj zvuk bio za mene "poseban" iako sam čula na hiljade granata. Vjerovatno jer sam prvi put bila na otvorenom i toliko blizu smrti. Taj zvuk je uvijek bio isti, ali lokacije su bile druge.

Žene u ratu osim što su bile majke, supruge, radile su i svoj posao, ako je to bilo moguće. Žene su u opsadi postale najveći improvizatori normalnog života, jer od ničega su stvarale svašta.

Opišite nam svoj dan za vrijeme opsade grada?

Maja Tulić: Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana i svaki dan se za većinu građana pa tako i za mene proticao je u znaku obezbjeđivanja vode, vatre i hrane. Ipak u iznimno teškom ratnom vremenu dešavalo se puno lijepih trenutaka i nastajala su neka nova prijateljstva koja su ostala za cijeli život.