© FAMA Kolekcija; 'Mapa opsade Sarajeva 1992-1996.'

Bolnice

U proljeće 1992. Dom zdravlja u Starom gradu bio je granatiran. U maju 1992. Državna bolnica je intenzivno gađana, na nju je tokom opsade palo oko 200 granata. Žrtve su bili pacijenti. Klinika “Koševo” doživjela je istu sudbinu. Operacione sale i intenzivna njega, takođe su gađani. Bolnice su, uglavnom, gađane pancirnim granatama koje su prolazile kroz nekoliko soba. Bolesnici su premještani, a hirurzi su često operisali bez struje ili vode, koristeći svijeće i petolitarske kanistere vode. Bolnica je dnevno primala stotine građana.

Snajper na krovu bolnice

"Došli su neki čudni ljudi, strani ljudi u uniformama, specijalci neki. Pucali su na grad i svana i iznutra. Blokirali su zgradu, bili smo u nekoj vrsti opsade. Mogli smo izaći, ali uz strogo kontrolisanje, uz pretrese, tako da, praktično, ništa nije moglo da se unese u kuću ni da se iznese iz kuće. Teško je bilo, gledali smo se nekako poprijeko, ja ne znam. Bilo je i nekih naznaka čak i nekih likvidacija unutar bolnice. Kad sam vidio prvu snajpersku pušku kako je vojnik nosi na krov, odmah sam na našem hirurškom odjeljenju, u okviru znači užeg dijela našeg kolektiva hirurgije, reagovao prvi i zatražio sam od našeg načelnika da se oglasimo, da se odredimo prema tome, da naoružanim ljudima nije mjesto na krovu zdravstvene ustanove, kao i da se puca sa krova zdravstvene ustanove. Bilo je to prihvaćeno na našem hirurškom kolektivu, stvarno ne mogu reći ništa. I otišli smo kod direktora, našeg tadašnjeg načelnika, doktora Taušana. Međutim, on je samo rekao: '...ne znate vi ništa, nije to tako, nemojte se vi petljati u to, ostavite to.'" - Raib Salihefendić, Vojna bolnica/kasnije Državna bolnica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Hitna pomoć zatrpana ljekarima i pacijentima

"Tog jutra, prvog dana agresije 5. aprila, naša vozila, naše ekipe Hitne medicinske pomoći, nisu... jedan veći dio osoblja nije mogao doći na posao. Osoblje Kliničkog centra, kompletno, nisu mogli doći na posao i svi su dolazeći kroz neke ulice, kroz neke sokake, kroz neke trgove, preko livada, nekim poprečnim putevima, došli u našu ustanovu, misleći da će tako sa našim vozilima moći da odu i da se prevezu do Hitne medicinske pomoći. Tako da je naš Dispečerski centar i naša ustanova, faktički, bila zatrpana od osoblja koje je uspjelo stići na posao tim, da kažemo, posebnim maršutama. Od osoblja Kliničkog centra, do osoblja koje je tu zatečeno, do pacijenata koji su svi svraćali za hemodijalizu i trebali biti odvezeni na hemodijalizu. Oni su se našli tu u ustanovi Hitne medicinske pomoći. Tek negdje oko 10 sati, na moje insistiranje i traženje telefonskih brojeva nekih kriznih, nekih odbora, glavnog odbora SDS-a, i tražeći tadašnjeg predsjednika Radovana Karadžića, inače svog generacijskog kolegu... Nisam ga našao, našao sam njegovu suprugu Ljilju i molio ih apelom na humanizam, na etiku, na dobro srce, na Hipokrata, na zakletvu, da se dozvoli našim vozilima, odnosno našim pacijentima da mogu da voze i tek da bi negdje oko 11 sati... ja nisam dobio povratnu informaciju, ali su počeli da propuštaju tada naša vozila i tada je uspjelo da ode i naše osoblje, kliničko bolničkog kapaciteta bolnice Koševo. Naravno, tada Karadžića nisam ni dobio, jer on se navodno nalazio u Beogradu. Hitna medicinska pomoć je na početku, odnosno neposredno prije izbijanja, bila na vrhuncu svog ekonomskog i materijalno medicinskog tehničkog potencijala. Mi smo raspolagali sa 37 sanitetskih vozila i to dobro opremeljenih tipa Citroen, a na barikadama dešava se od prvih dana i otimanje, odnosno oduzimanje sanitetskih vozila, tako da je pet sanitetskih vozila već od prvih dana što oduzeto, što tokom aprila uništeno, od rafalom izrešetanih vozila, od posljedica od gelera u izrešetanim vozilima. Tako da već imamo... oduzimaju se naša vozila na Kotorcu, dole kod Kule. Mi smo ostali bili sa svega par vozila, da bi uz neku apel akciju našim građanima, odnosno stručnjacima koji znaju praviti i popravljati, sanirati od tih ostataka vozila, uspjeli smo ponovo osposobiti nekoliko vozila, tako da nam je to omogućilo da funkcionišemo." - Alija Mulaomerović, direktor Hitne pomoći

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Nove vrste povreda

"Povrede su bile šokantne i mislim da takve niti su ranije viđane, niti su u literaturi opisivane. Posebno iz razloga što se takvim oružjima neselektivno djelovalo po ciljevima koji nisu bili vojne prirode. Ono što je karakteristično jesu povrede karlice. One su nanošene i snajperskim projektilima i ciljano. Radilo se odijametralnim povredama karlice kod kojih su bili povrijeđeni veliki krvni sudovi, tanka crijeva, veliki nervi, debelo crijevo, urogenitalni organi. Te povrede su praćene veoma teškim šokom. Zahtijevale su izuzetno iskustvo, izuzetno znanje, izuzetnu umješnost i veliko angažovanje, kako bi se uspjele sanirati. Nažalost, veliki broj takvih povreda na licu mjesta smrtno je završavalo. Jedan broj takvih povreda i pri dolasku u bolnicu, a jedan broj na operacionom stolu i postoperativno." - Abdulah Nakaš, Državna bolnica (bivša Vojna bolnica)

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Gotovo stao rad u bolnicama

"Ja se sjećam, u zimskom periodu ’92-’93. godina, u našim operacionim salama temperatura je bila po minus pet stepeni. E, sad treba zamisliti samo kakvi su to uslovi. A dolazili su pacijenti izmasakrirani, sa brojnim povredama, krvarenjima. Često smo vidjeli da je kompletno... čaršaf i posteljina koju koristimo unutar operacije, da je bila natopljena krvlju. Sad zamislite jednog zdravog čovjeka koji bi go legao na operacioni sto u prostoriji gdje je minus pet stepeni, a još ako leži na mokroj podlozi. Tako da smo mi praktično radili ono što se u medicini zove u jednoj vrsti hibernacije. Moguće je da je i to bio razlog da su ti naši pacijenti podnosili te operativne zahvate koji su bili opsežni i teški. Nije bilo struje, nije bilo grijanja, vodu smo dobivali na različite načine. Konkretno, kod mene na Klinici čija je površina bila 10.000 kvadratnih kilometara, mi smo imali na raspolaganju jedan tank od 6 hiljada litara vode. To znači, trebalo je obezbijediti vodu za čišćenje, za pranje cijele zgrade, za toaletu pacijenata, za sanitarije, za operativne zahvate i, jednostavno, za piće pacijentima i osoblju, trebalo je obezbijediti vode svaki dan." - Faruk Kulenović, Traumatološka klinika

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić)

© FAMA Kolekcija; 'Opstanak', ankete - Opsada Sarajeva 92-96.

Onkološka klinika bez vode, struje, grijanja

"21. januara 1993. Onkološka klinika bila je bez vode, struje. Zima, hladno, pacijentima je bilo jako teško, a i nama osoblju. I njih gledajući i zajedno s njima prolazeći kroz sve to. Peći nismo imali pa smo ih pravili zajedno sa tehničkom službom od bolničkih natkasni, gdje smo drva skupljali svi zajedno, kako ko i na koji način se uspio snaći. Struju nismo imali, svijeća je bilo jako malo. Pravili smo one uljarice i snalazili se kako smo znali i umjeli. Teško je to objasniti onome ko nije bio tu, teško je to ispričati riječima. Samo onaj ko je prošao kroz sve to, može to... ne može to ni ispričati, nego samo doživjeti. A ne ponovilo se. Pacijentima je bilo hladno, pa su spavali ponekad skupa ispod više deka, u kaputima, sa šalovima, kapama na glavama, rukavicama. Jako im je bilo hladno. Oni koji su mogli sjediti i hodati, dolazili su pored peći zajedno s nama sjediti i grijati se, ono što smo imali da naložimo i tako. Vode nije bilo. Jela se riža, pasulj, ono što se dobivalo iz humanitarne. Riža, što kažu, na sto načina." - Mirsada Sinanović, Onkološka klinika

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Zbrinjavanje pacijenata se često radilo u polumraku, pod svijećama... © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.

Gotovo stao rad u bolnicama

"Nema normalnog funkcioniranja, ni dijagnostike, niti terapije, dakle ni operativnih zahvata bez električne energije. Ta električna energija je prestala, kao što znate, u toku ’92, a bolnica je imala instalirane snage nešto oko 5 megavata. To je jako velika količina električne energije koja je potrebna bolnici. U periodima najvećih restrikcija električne energije, kad je ipak malo električne energije ulazilo u grad, bolnica je dobivala nešto oko 300 kilovata. I velika je umjetnost bila unutar bolničkog kruga rasporediti tu malu količinu energije da svi dobiju u onoj mjeri koliko im je neophodno." - Faruk Konjhodžić, Bolnica "Koševo"

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Bosnalijek proizveo infuzione otopine

"Mi smo morali da se odlučimo na taj korak da proizvedemo te infuzije. U bolnici su postojale tri kategorije ljudi, vizavi tog problema. Moram reći da je to jedino mjesto u Bosni i Hercegovini gdje su infuzije uspjele da se proizvedu. Prva kategorija ljudi je bila koja je rekla – to je nemoguće. Sa takvim nismo kontaktirali, takve smo odmah izbacili iz igre... Druga je kategorija bila rekla, uradićemo to, ali nisu ništa uradili. Na svu sreću našli smo treću kategoriju i dogovorili. Proizvedite mi jedan mililitar te infuzije, a ko proizvede mililitar, u stanju je kasnije da proizvede i hiljadu litara. I zaista smo naporima pojedinaca, ogromnim naporima, ne možete zamisliti dimenziju tih napora, koliko je ona bila značajna, uspjeli da proizvedemo 70 hiljada litara infuzionih otopina, fiziološkog rastvora, glukoze, koncentrovanih rastvora glukoze, destilovane vode, infuzionih otopina za endoskopske, urološke operacije i rastvora kalijuma i mnogih drugih neophodnih za medicinski rad. U uslovima maksimalne tegobe pri kojoj nismo imali ni vodu, ni struju, ni reprodukcione materijale, uspjeli smo to da uradimo." - Abdulah Nakaš, Državna bolnica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Napravljen fiksator za sedam dana

"Bili su nam potrebni spoljni fiksatori koje nismo imali. A spoljni fiksatori su metoda izbora u liječenju ratnih povreda, ratnih preloma. Jer ne možete vi drugačije nikako liječiti, osim spoljnim fiksatorom. Može gipsom, pa to su patnje. To su mjeseci i mjeseci liječenja. Ali vi na takvu ranu ne smijete staviti nikakav, osim sanitetski materijal, pločice, šarafe, to je zabranjeno. Znači, jedino su bili spoljni fiksatori. Mi smo imali 4-5 komada. To smo prvi dan potrošili i prisiljeni smo bili kasnije da sami nešto uradimo. Problem je bio veliki. Ranjenici su počeli pristizati, krvi mnogo. I onda smo kolega Đozic i ja... uhvatili se za glavu, kako ćemo? Šta ćemo? Nas dvojica smo bili jedini ortopedi tu u bolnici. I na sreću imali smo sa sobom svoju saradnicu, očnog ljekara Jožicu Baralić. Njen muž je Enes Baralić, inžinjer, diplomirani inžinjer mašinstva. A ona je nama tih dana pomagala u previjanju rana. Dok smo mi u sali, dok operišemo ili pregledamo nešto, onda je ona previjala te rane, jer je bilo tog previjanja. To su bila soba, pa k’o vekne složeni pacijenti. Svih uzrasta i izmiješano. Vidjela je ona. Mi smo ovako diskutovali, nas dvojica, pa kaže ona: 'Hajde, možda vam ja mogu pomoći. Moj suprug je inžinjer, bavi se tim, pa svašta zna, svašta umije.' Došao je inžinjer, mi smo njemu otprilike rekli šta nama treba, nacrtali mu i u roku 3-4 dana on je donio prvi fiksator koji je ugrađen u Sarajevu, u našoj bolnici. Od tada, od tog dana... Taj raspon sedam dana, to je bio kraj maja, odmah prvi dani juna. To je tih sedam dana. Jer za takvu jednu inovaciju, za takav jedan stari ali novi proizvod, potrebne su godine i godine rada, ispitivanja, testiranja, atesta, kliničkog ispitivanja. Kod nas od ideje do realizacije nije prošlo ni sedam dana." - Raib Salihefendić, Vojna bolnica/kasnije Državna bolnica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

"Vodila nas je odluka da nema odustajanja"

Dr. Bakir Nakaš

specijalista infektolog, bivši direktor Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš"

Fotografija: Bakir Nakaš - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96, lični arhiv, Milomir Kovačević) i sada (© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.)

U različitim medijskim izvorima o zdravstvu tokom opsade Sarajeva često se spominje da je veliki broj zdravstvenih radnika odmah na početku opsade napustio bolnice, napustilo grad. U takvoj situaciji jedan broj ljekara i drugog bolničkog osoblja donosi odluku da svoj rad moraju nastaviti, ne razmišljajući u kakvim uslovima će obavljati svoj posao. Kako su za Vas izgledali prvi dani opsade, posebno taj prelomni trenutak kada donosite odluku da ostanete u bolnici i da zajedno sa svojim saradnicima i kolegama, ponesete sav teret liječenja, operacija, hirurških zahvata, rehabilitacije pacijenata tokom opsade?

Bakir Nakaš: Prvi dani opsade grada zatekli su me na poziciji načelnika Odjeljenja za zarazne bolesti u bivšoj Vojnoj bolnici u Sarajevu. Situacija je bila konfuzna, nije bilo dovoljno valjanih informacija o tome sta se dešava u i oko grada. Nismo mogli napuštati zgradu bolnice. U njoj su pored uposlenika, pacijenata i ranjenika bile prisutne i naoružane formacije tadašnje JNA. Bio je obustavljen prijem pacijenata. Pojavile su se i podjele među uposlenicima zbog različitih stavova o aktuelnim dešavanjima.

Kada je počela artiljerijska paljba po gradu, odlučio sam da zajedno sa nekoliko kolega napustim bolnicu. Kada je 10. maja JNA napustila bolnicu s njima je otišla i većina uposlenika, pripadnika bivše JNA, ali i civilnih lica na službi u JNA. Od više od 600 uposlenika i vojnika bivše JNA u bolnici je tada ostalo tridesetak ljekara, medicinskih sestara i tehničara i nemedicinskog osoblja koji su brinuli o pedesetak bolesnika i ranjenika. To je bio prelomni trenutak kada smo ja i moje kolege, oko stotinjak bivših uposlenika svih profila, koji su ranije ili svojevoljno napustili ili su bili prisiljeni da napuste bolnicu odlučili da se vrate na svoja radna mjesta i ponovo uspostave sistem i stave bolnicu u funkciju.

Nagon za održanjem, vjera da radimo ispravne stvari, entuzijazam i spremnost i odlučnost svih da rade zajedno na osiguranju zdravstvene zaštite u opkoljenom Sarajeva bili su odlučujući. Rađale su se nove ideje i rješenja za bezizlazne situacije u kojima smo se nalazili.

Kako se uloga ljekara mijenjala tokom četiri godine opsade? U čemu ste nalazili motivaciju da radite nekada i po 24 sata, pa i po nekoliko dana zaredom, u jednoj smjeni? Kako su ostale kolege ljekari doživljavali novonastalu situaciju i skoro nemoguće uslove rada?

Bakir Nakaš: Nakon prvog šoka i nevjerice zbog svega sto se dešava, ljekari i svi ostali koji su bili uključeni u pružanje zdravstvene zaštite, opredijelili su se da pomažu bolesnim i ranjenim pacijentima i ulagali su ogromne napore. Oni koji su ostali u opkoljenom Sarajevu prihvatili su nemoguće uvjete rada uz svijest da nema sigurnog mjesta i da mogu u svakom trenutku biti ranjeni ili ubijeni. Postojao je nevjerovatan entuzijazam, posvećenost i požrtvovanost. Zahvaljujući tome je zdravstveni sistem u opkoljenom Sarajevu građanima i borcima davao osjećaj sigurnosti da će u slučaju potrebe dobiti potrebnu pomoć. U bezbroj slučajeva i građani su se i sami na razne načine uključivali u pružanje pomoći kroz volonterski rad ili doniranjem hrane, ogrijeva i sl. radi osiguranja boljih uvjeta za rad zdravstvenih ustanova.

U FAMA kolekciji pohranjena je Vaša video-izjava u kojoj govorite na koji način se vršila sterilizacije medicinskih instrumenata. U jednom trenutku govorite kako ljekari više nisu bili ljudi u bijelom, već ljudi u crvenom zbog količine krvi kojom su njihovi mantili bili natopljeni. Možete li opisati šta su ljekari sve postizali u nemogućim uslovima rada? Kako ste se nosili sa nedostatkom struje, vode, lijekova, anestezije, sredstava za sterilizaciju instrumenata, grijanja?

Bakir Nakaš: Zbog broja povrijeđenih i obima i težine povreda moglo se zaista reći da ljekari više nisu bili ljudi u bijelom, već ljudi u crvenom zbog količine krvi kojom su njihovi mantili bili natopljeni. Postojao je ogroman nesrazmjer između uslova, bolje rečeno neuslova u kojima se odvijao rad medicinskog i nemedicinskog osoblja u zdravstvenim ustanovama i van njih i uspješnih rezultata rada.

Ako me danas pitate kako smo se u tim uvjetima nosili sa nedostatkom električne energije, vode, grijanja, adekvatnih prostora i medicinske opreme, lijekova, sredstava za anesteziju, sterilizaciju, moj odgovor bi jednostavno bio „ne znam“. Nagon za održanjem, vjera da radimo ispravne stvari, entuzijazam i spremnost i odlučnost svih da rade zajedno na osiguranju zdravstvene zaštite u opkoljenom Sarajeva bili su odlučujući. Rađale su se nove ideje i rješenja za bezizlazne situacije u kojima smo se nalazili.

Sterilizacija instrumenata na pećima na drva

"Obezbijediti rad zdravstvene ustanove je neophodno, pa po cijenu bilo kakvih drugih rizika. Iz toga razloga ponovo se vraćamo 18. vijeku. 18. vijek, koji nam omogućava da i u tim uslovimaobezbijedimo neophodne mjere sterilizacije i zaštite sepse, antisepse za naše ranjenike. Jedna činjenica, kojoj slobodno možemo pogledati u oči, jeste ta da u proteklom periodu naši zdravstveni radnici su bili na ispitu i na postdiplomskom studiju iz klasične medicine. Bez ikakvih dijagnostičkih sredstava, bez ikakvih pomoćnih sredstava koja su dostojna 20. vijeka i početka 21. vijeka." - Bakir Nakaš, Državna bolnica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Kako biste opisali međuljudske odnose tokom opsade u bolnicama? Da li je bilo prostora, vremena i snage da ljekari pacijentima i budu i psihološka podrška? Da li su ljekari davali jedni drugima snagu u teškim trenucima kojih je bilo svakodnevno?

Bakir Nakaš: Međuljudski odnosi tokom opsade u bolnicama su bili mnogo bolji nego danas. U savladavanju najtežih prepreka pomagao je timski rad, uzajamno povjerenje, kolegijalnost, inventivnost i odluka da nema odustajanja. Odnos ljekara i pacijenata, povjerenje građana u zdravstvene radnike, briga o ljudima, međusobna podrška su bili na mnogo većem nivou.

Koji radni dan Vam je posebno ostao u sjećanju?

Bakir Nakaš: Masakr u Ferhadiji 27. maja 1992. godine ostao mi je posebno u sjećanju. Prvih dana opsade Sarajeva tadašnja Vojna bolnica nije bila u funkciji pružanja prve pomoći i liječenja bolesnih i ranjenih građana Sarajeva. Sve do napuštanja Vojne bolnice od strane pripadnika JNA, 10. maja 1992. godine, građani Sarajeva su upućivani u Klinički Centar Koševo.

Nakon odlaska pripadnika JNA građani Sarajeva su i dalje zbog nepovjerenja izbjegavali odlazak i liječenje u bivšoj Vojnoj bolnici sve do prvog masakra 27. maja u ulici Ferhadija. Veliki broj ranjenih je upućivan u Klinički Centar Koševo, a ne i u našu bolnicu što me potaknulo da kolima hitne pomoći odemo do Klinike za Ortopediju i traumatologiju i preuzmemo jedan broj ranjenih koji su čekali na liječenje i obradu. Taj momenat je bio znak za bolesne i ranjene građane da da je liječenje moguće i bezbjedno i u bivšoj Vojnoj bolnici što je smanjilo priljev pacijenata prema Kliničkom Centru Koševo.

Na šta ste, iz današnje perspektive, posebno ponosni kao ljekar?

Bakir Nakaš: Iz današnje perspektive posebno sam ponosan i kao ljekar i kao rukovodilac na sve kolege i uposlenike koji su svojim angažmanom omogućili da i pored užasnih razaranja i nedostatka elementarnih uslova za rad bolnica pruži svu potrebnu medicinsku njegu ranjenim i oboljelim, ali i da obezbijedi uslove za dolazak na ovaj svijet novih stanovnika Sarajeva.

Oni koji su ostali u opkoljenom Sarajevu prihvatili su nemoguće uvjete rada uz svijest da nema sigurnog mjesta i da mogu u svakom trenutku biti ranjeni ili ubijeni. Postojao je nevjerovatan entuzijazam, posvećenost i požrtvovanost. Zahvaljujući tome je zdravstveni sistem u opkoljenom Sarajevu građanima i borcima davao osjećaj sigurnosti da će u slučaju potrebe dobiti potrebnu pomoć.

Bilo je mnogo novih metoda i izuma u liječenju i operativnim zahvatima, kažite nam nešto o tome?

Bakir Nakaš: Zbog nedostatka standardne opreme i neadekvatnih uslova bili smo prinuđeni na adaptacije i improvizacije, ali i na izradu originalnih pomagala. Sigurno da je kreiranje i izrada sarajevskog ratnog fiksatora „SARAFIKS-a“ bila jedna od inovacija koja je spasila mnoge ranjene od amputacija i sačuvala njihove ekstremitete. Naši ljekari Dr. Šukrija Đozić i Dr. Raib Salihefendić uz pomoć inženjera Enesa Baralića kreirali su i proizveli više vanjskih fiksatora za kojima je bila velika potreba zbog brojnih povreda ekstremiteta. Zahvaljujući ovom izumu spašeno je nekoliko hiljada pacijenta ne samo u Sarajevu nego i drugim dijelovima BiH. Ništa manje značajna nije bila ni proizvodnja infuzionih otopina bez kojih bi sigurno bio puno veći broj smrtnih slučajeva ranjenih i oboljelih pacijenata.

Da li postoji nešto iz perioda opsade Sarajeva što biste danas uradilli drugačije?

Bakir Nakaš: Malo toga bih danas uradio drugačije od onoga što sam uradio u tom periodu. Bez lažne skromnosti, mislim da smo uradili više nego što se moglo očekivati u datim uslovima.

Kako ste provodili vrijeme kada niste bili u bolnici, ako je takvog vremena uopće bilo?

Bakir Nakaš: Opkoljeno Sarajevo tokom agresije branilo se i raznim kulturnim dešavanjima koja su omogućavala da lakše preživimo ratne dane. Kad god sam imao priliku posjećivao sam Narodno pozorište, Kamerni teatar, SARTR. Meni su u trajnom sjećanju ostale baletske predstave „Bolero“, ne samo u Narodnom pozorištu, nego i na otvorenoj sceni na Skenderiji. Trudili smo se da i naši pacijenti ne ostanu uskraćeni za kulturna dešavanja, tako da su u bolnici održavane predstave, performansi u kojima su učestvovali brojni kulturni radnici. Neki od njih su u to vrijeme bili u bolnici kao pacijenti.

"Ovo je bio moj izbor, ostati i raditi što volim"

Prim. dr. sci. med. Vesna Čengić

anesteziolog

Fotografija: Vesna Čengić - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96, lični arhiv) i sada (lični arhiv)

U različitim medijskim izvorima o zdravstvu tokom opsade Sarajeva često se spominje da je veliki broj zdravstvenih radnika odmah na početku opsade napustio bolnice, napustilo grad. U takvoj situaciji jedan broj ljekara i drugog bolničkog osoblja donosi odluku da svoj rad moraju nastaviti, ne razmišljajući u kakvim uslovima će obavljati svoj posao. Kako su za Vas izgledali prvi dani opsade, posebno taj prelomni trenutak kada donosite odluku da ostanete u bolnici i da zajedno sa svojim saradnicima i kolegama, ponesete sav teret liječenja, operacija, hirurških zahvata, rehabilitacije pacijenata tokom opsade?

Vesna Čengić: Život u miru prekinut je odjednom, od danas do sutra, potpuno nadrealno stanje. Nije postojala dilema u mojoj glavi, ostati ili otići, nije postojalo ni razmišljanje o tome, sve do momenta ponude organizovanog i sigurnog napuštanja grada za moju porodicu. Sjedeći za stolom, sa mislima o toj mogućnosti, moj mlađi brat je rekao, ja sam muškarac, ja ne mogu ići. Ja sam rekla, ja sam ljekar, ja ne mogu ići, a moja majka je rekla, ja sam vaša mama… To nikad neću zaboraviti. I nikada kasnije, tokom cijelog perioda opsade, razmišljanja o napuštanju grada nije bilo.

Bilo nas je malo, ali smo bili dobar tim, voljeli smo se, dijelili sve, čuvali jedni druge, brinuli se hoćemo li se ponovo vidjeti u sljedećoj smjeni, hoćemo li ostati živi na putu do kuće ili do bolnice.

Kako se uloga ljekara mijenjala tokom četiri godine opsade? U čemu ste nalazili motivaciju da radite nekada i po 24 sata, pa i po nekoliko dana zaredom, u jednoj smjeni? Kako su ostale kolege ljekari doživljavali novonastalu situaciju i skoro nemoguće uslove rada?

Vesna Čengić: Duge su četiri godine, bilo je sve teže i teže podnositi takav teror, toliko boli i krvi. Često sam razgovarala sa novinarima, naročito u početku opsade. Mislila sam da je to jako važno da svijet sazna šta se događa u Sarajevu, baš zato što je bilo teško povjerovati u tu strašnu istinu, koja se događa u srcu Evrope. Plakala sam pred novinarskim kamerama, svih velikih svjetskih TV kuća, svjedočeći o teškim povredama ogromnog broja ljudi, ali nije bilo reakcije u koju sam naivno vjerovala i tada sam bila ljuta i na njih. Moram reći da sam ipak, među stranim novinarima stekla nekoliko prijatelja. U jednoj situaciji, koje se dobro sjećam, pozvala sam ih i oni su svojom pričom u medijima, o teško ranjenoj djevojčici Irmi, pomogli da se realizira njena evakuacija u Englesku.

U FAMA kolekciji pohranjena je vaša video-izjava u kojoj govorite o enormnom psihološkom pritisku kojem su ljekari i medicinski radnici svakodnevno bili izloženi. Možete li opisati na koji način su savladavali emocionalni i psihološki pritisak i strah? Možete li opisati šta su ljekari sve postizali u nemogućim uslovima rada? Kako ste se nosili sa nedostatkom struje, vode, lijekova, anestezije, sredstava za sterilizaciju instrumenata, grijanja?

Vesna Čengić: Ja sam anesteziolog, borba protiv bolesti je moja misija, a nisam nikada mogla pomisliti da ću se boriti za život protiv sile i zla koje dolazi od ljudi. Možda je to bila moja motivacija i snaga, vjerujem i svih mojih kolega, moramo učiniti sve da ih spasimo.

Svaki dan više od 15 ranjenih, od kojih mnogi umiru

"Ja se sjećam januara ’94. godine, da mi se činilo da se rat nikada neće završiti. Da jednostavno... pod tom tenzijom psihološkog i emocionalnog opterećenja... jer profesionalni dio mi smo obavljali bez ikakvih problema. Već smo bili na to potpuno adaptirani. Ali činjenica da nam svaki dan dolaze naši prijatelji, naše komšije,sugrađani, koje smo poznavali ili ne, to je bilo previše. Ja se samo sjećam svoje snažne emocije, kada jednostavno više ne mogu da izdržim da gledam ranjene i umrle ljude koji nam dolaze u velikom broju svakog dana. Kad to kažem, onda mislim na masakre koji su tih dana u januaru bili veoma česti. To znači, svaki dan smo primali sigurno preko petnaest povrijeđenih, od kojh su mnogobrojni umirali, jer su to bile izuzetno teške povrede koje su bile prouzrokovane najčešće gelerima granata." - Vesna Čengić, Državna bolnica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Kako biste opisali međuljudske odnose tokom opsade u bolnicama? Da li je bilo prostora, vremena i snage da ljekari pacijentima i budu i psihološka podrška? Da li su ljekari davali jedni drugima snagu u teškim trenucima kojih je bilo svakodnevno?

Vesna Čengić: Nije postojalo radno vrijeme, ostajali smo u bolnici koliko je trebalo, nekada neprestano dva ili više dana, ali moram reći da se nikad nismo žalili da smo umorni. Bilo nas je malo, ali smo bili dobar tim, voljeli smo se, dijelili sve, čuvali jedni druge, brinuli se hoćemo li se ponovo vidjeti u sljedećoj smjeni, hoćemo li ostati živi na putu do kuće ili do bolnice. Radovali smo se uspjesima, spašenim životima i zajedno tugovali za onima kojima nismo mogli pomoći, dijeleći bol sa njihovim familijama. Bilo je najteže doživjeti da među ranjenicima ugledate nekog svog iz familije ili bliskog prijatelja.

Koji radni dan Vam je posebno ostao u sjećanju?

Vesna Čengić: Ne mogu da objasnim zašto se tako loše sjećam događaja, tako teškog, nadrealnog i bolno dugog perioda opsade, provodeći najveći dio tog vremena u bolnici. Mislim da to nije svjesno, mozak je to sam odlučio, postoji samo snažna emocija i slike, najmanje je priča.

U jednom ljetnom danu zabilježena je jedna takva slika. Na ulazu prijemne ambulante, u prizemlju dvorišta bolnice, donekle zaštićenom, tu smo uvijek dežurali, čuli smo zvuk nekog vozila. Istrčali smo i vidjeli da je to otvoreni kamion na kojem su bila samo ljudske tijela u krvi, jedno na drugom, teško ranjeni u masakru u gradu, živi i mrtvi.

Unijeli smo sva tijela, neke na ležajeve, neki su bili na podu, pregledali smo ih, provjeravali znake života, vrstu i težinu povrede, kome prvo možemo i moramo pomoći. Brzo je trebalo reagovati, brzo odlučiti o prioritetu zbrinjavanja, biti pribran i profesionalan, a srce ti se cijepa. Ja sam prišla djevojčici koja je ležala na podu, imala je 3 ili 4 godine, bila je bez svijesti, imala je malu ranu u predjelu grudnog koša. Započela sam vanjsku masažu srca, masirala sam joj grudni koš, nisam je napuštala pokušavajući da joj vratim život i nisam odustajala. Prišao mi je dr. Nakaš, naš šef hirurgije, prepoznao je da nisam svjesna situacije, ni svojih radnji, da nisam razumna, da ne prihvatam da je djevojčica smrtno ranjena dovezena, bez znakova života, pa me je nježno, ali odlučno odvojio od nje. To se ne zaboravlja.

Na šta ste, iz današnje perspektive, posebno ponosni kao ljekar?

Vesna Čengić: Kako sam izdržala živjeti u ovako nadrealnim okolnostima? Gledala sam djecu u našim dvorištima između zgrada na Marindvoru, oni su se igrali i smijali i radovali se, jer to je njihov život koji im pripada, baš takav, bez obzira na okolnosti, to pripada njihovom djetinjstvu i mladosti. Isto tako sam i ja živjela, to je bio moj život u tom vremenu, ne biramo uvijek, ali ovo je bio moj izbor, ostati i raditi što volim, što znam i što je moja obaveza sad, i radovati se što mogu pomoći, spasiti živote od nasilnog uništavanja. Toliko je radosti bilo u tome, smjenjivala se nesreća sa srećom i nikada nisam gubila nadu, budućnost je sigurno bolja…

Sjećam se jednog pacijenta kome je trebalo amputirati nogu, u drugom aktu, jer smo tokom operacije, nakon povrede pokušali spasiti nogu, i to smo uvijek činili. Došla sam da razgovaram s njim, da mu objasnim neophodnost takve odluke i pripremim ga na to. Dok sam razgovarala s njim, potekle su mi suze, a on, Mujo se zvao, on me zagrlio i tješio da se ne brinem jer on je jak! Takvih i sličnih situacija, je bilo mnogo, Zijo, Nermin, Dražen... Huso je imao jako tešku povredu trbuha i grudi, na samom početku opsade, bio je u intenzivnoj njezi, ali je u jednom trenutku, dok sam bila pored njega, doživio srčani zastoj, moje ruke su ga spasile, vanjskom masažom srca ponovo se pokrenulo, a Huso je nakon mjesec dana prohodao i otišao svojoj kući. Moji pacijenti još uvijek prolaze gradom i pozdravljaju me, eto na to sam ponosna!

Naše iskustvo je dragocjeno za cijelo ljudsko društvo, odnosno, strukovna udruženja, i mi smo ih prenosili na internacionalnim kongresima svojim kolegama iz drugih zemalja.

Bilo je mnogo novih metoda i izuma u liječenju i operativnim zahvatima, kažite nam nešto o tome?

Vesna Čengić: Povrede sa kojim smo se susretali i koje smo morali zbrinjavati, nikada prije nismo vidjeli. Nismo znali kakve teške povrede unutrašnjih organa može izazvati mali geler granate ili snajperski rotirajući metak. A i kako bismo znali, na ispitu iz ratne hirurgije, učili smo, naravno, teoretski, koji su principi zbrinjavanja ratne rane, ali za ovo iskustvo, nismo bili spremni. Torakoabdominalne teške povrede od samo jednog ili više malih gelera granate, to nikad nismo vidjeli. Kako liječiti pacijenta koji je iskrvario zbog multiplih povreda kostiju, mekih tkiva ili povreda velikih krvnih sudova, i kako se boriti protiv infekcije ratne rane, to je veliki zahtjev i pitanje za anesteziologe. Problem kako pokrenuti anesteziološki aparat, bez kojeg ne možemo uvesti pacijenta u opštu anesteziju, kad nema struje niti kisika, u našoj bolnici smo riješili inovacijom, adaptirajući domicilni koncentrator kiseonika u izvor kisika za potrebe anestezije. Naše iskustvo je dragocjeno za cijelo ljudsko društvo, odnosno, strukovna udruženja, i mi smo ih prenosili na internacionalnim kongresima svojim kolegama iz drugih zemalja. Moram reći da smo redovno dobivali komplimente za kvalitetu primarnog zbrinjavanja najtežih ratnih povreda pacijenata koji su bili evakuirani u druge zemlje. Svakako, treba naglasiti i naš izum, Sarafix, vanjski fiksator kojim se zbrinjavaju otvoreni lomovi dugih kostiju, što je primarna ratna doktrina, a koji je proizveden u Sarajevu u toku opsade. Mi smo se vrlo brzo, kao timovi, adaptirali nehumanim, gotovo nemogućim uslovima rada, u zbrinjavanju teških ratnih povreda, svojim znanjem, voljom, borbenošću, kreativnošću i inteligencijom, koja je po definiciji sposobnost adaptiranja na nove okolnosti, i tu smo bili najjači!

Da li postoji nešto iz perioda opsade Sarajeva što biste danas uradili drugačije?

Vesna Čengić: Ne, ja ne bih uradila ništa drugačije.

Kako ste provodili vrijeme kada niste bili u bolnici, ako je takvog vremena uopće bilo?

Vesna Čengić: Kad nisam bila u bolnici, provodila sam najviše vremena u komšiluku, to jest u svom haustoru, to je bio naš mali svijet, i kad mislim o tome, sjećam ga se sa sjetom, jer to su bile neizbrisivo lijepe emocije među nama.

Izlazak iz kuće je bio samo odlazak na predstave. Haris Pašović je došao u grad, to je bilo ohrabrujuće, kao da će nas spasiti! Jednog dana, u jesen 1993. godine, u bivšem kinu Radnik, počeo je i festival filma, Sarajevo film festival, u opsadi grada, kakva radost! Brat i ja smo krenuli tamo, kroz dvorište Crvenog krsta smo izašli na ''otvorenu'' Alipašinu ulicu, i rizikujući život pretrčali je, kao i svi drugi koji su krenuli na isto mjesto. Baš mi je drago da sam preživjela tu opasnost od snajperskog metka, ulazak u punu kino salu više je ličio na neki film, jer bilo je nestvarno, i bila sam ushićena.