© FAMA Kolekcija; 'Mapa opsade Sarajeva 1992-1996.'

Vijećnica

Gradska Vijećnica sagrađena je u periodu austrougarske vladavine, 1894. godine. Građena je u pseudo-maurskom stilu, s mnogo ukrasnih elemenata na fasadi, glavnom holu, stepeništu i u svečanoj dvorani. Godine 1945. postala je Nacionalna biblioteka s više od milion knjiga, velikim brojem domaćih i stranih periodičnih izdanja i rijetkih knjiga. 25. augusta 1992. tačno sto godina nakon što je počela njena izgradnja, počelo je granatiranje Vijećnice s Trebevića i obližnjih planina. Pogođena s 50 granata počela je gorjeti, kratko vrijeme iza ponoći. Nesavladiva vatra uništila je cijelu zgradu i dva miliona knjiga, koje su predstavljale nacionalno blago Bosne i Hercegovine.

Izgorjela Vijećnica

„Ja sam izašla na naše dvorište koje je jednim dijelom u betonu, jer je garaža, pa je to sve nešto sivo. Tamo iza je zelenilo i onda po tom betonu su se vidjeli crni veliki komadi izgorjelih papira. To je zaista bilo jezivo. Shvatila sam u trenutku da gori Vijećnica. A papiri su bili, ja ne znam sad objasniti od čega, veliki ovako komadi papira... a na njima crnog izgorjelog... a na njima se vide slova. Vjerovatno od te velike temperature. To je bilo strašno. Kad sam ušla u kuću svima sam to rekla, a ja sam lično za Vijećnicu kao svi mi vezana, jer ona se nalazi na transverzali, na jednoj zaobilaznici... gdje god da krenete u Sarajevu i gdje god da se krećete vi morate dnevno dva puta proći pored te Vijećnice. Pored jedne lijepe, divne zgrade, koja je zaista simbol grada, nešto što te vezuje, a iskreno govoreći meni tad i nije bilo... jeste meni bilo žao zgrade, ali je, činilo mi se da je to konac. Da smo, da zaista... jer tada smo se naj-više ustvari mi bojali, žao nam je bilo našeg grada, svega, ali života… Mislili smo evo, to je to, to je kraj, približava se. Doći će. A iznad moje kuće s druge strane bilo je jedno brdo, čistina. Iza tog brda su se nalazili oni i uvijek sam zamišljala da će oni kao Indijanci s tog brda sletjeti, kao iz vestern filmova. To je eto meni lično interesantno. Da će se jednostavno spuštati tako u nekim količinama, puno ljudi silazi niz to brdo i doći će do nas.“ - Zlata Huseinčehajić, vlasnica butika

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Sarajlije pišu dnevnike

„A jedan detalj koji me je ponukao na to je djevojčica jedna koja je rekla meni: 'Teta, znate šta, pa i naš haustor miriše na našu školu.' I onda da ne bih to zaboravila, ja sam počela da pišem dnevnik. Da imam te uspomene i te detalje, nakon pet, deset, petnaest godina, ako ostanem živa. U tom momentu bilo mi je važno da neko od mojih može čitati šta sam ja radila i s tom djecom šta sam prošla i preživjela.“ - Faiza Kapetanović, učiteljica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Jelena Oksenfeld)

© FAMA Kolekcija; 'Opstanak', ankete - Opsada Sarajeva 92-96.

Izašao „Ratni dnevnik“

„9. mart ’93. sreo me, sjećam se kao da je jutros bilo, ispred Katedrale u Sarajevu, jedan francuski novinar. Znam da je bio televizijski novinar i da su ga tretirali kao veliku zvijezdu. Zaustavio me na ulici i dao mi moju knjigu koja je izašla u Francuskoj i koja se zvala “Ratni dnevnik”. Ja nisam imao pojma da je ta knjiga u Francuskoj izašla. Oni su nekako došli do tekstova koje sam ja prvih 150 dana rata svakodnevno slao 'Slobodnoj Dalmaciji' iz Sarajeva. Skupili su ih i preveli i napravili od toga knjigu. Naravno da mi je bilo beskrajno drago. Kazali su mi da je to prva knjiga koja je izašla o Sarajevu, napisana od nekoga u Sarajevu. Ta je knjiga kasnije doživljavala veliku promociju u svijetu.“ - Zlatko Dizdarević, novinar

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Apel: „Čuvajte knjige od nastupajuće zime“

„Poznato je da je Nacionalna univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine bila razorena artiljerijskim bombardovanjem 25. augusta ’92. godine i time je naša briga bila veća da se preostali dio tog naslijeđa sačuva. Naime, u uvjetima opsade Sarajeva koja je možda bila među najvećim opsadama u povijesti čovječanstva, ljudi su, da bi preživjeli, morali da lože sve što im je bilo pri ruci, uključujući i knjige. Da bismo to na neki način spriječili, mi smo skrenuli pažnju da su knjige čuvari pamćenja i da ih treba čuvati i da su to prijatelji koji ne traže protuuslugu. Naravno, mi ne možemo ocijeniti na kakav je odjek naišao naš apel, ali on je sigurno bio dio nastojanja da Sarajevo duhovno preživi, u uvjetima u kojima je svaki dan ljudski život bio u opasnosti. Knjige su predstavljale veliku potporu svima nama u Sarajevu, u opsjednutom Sarajevu. I naša saznanja su bila da su ljudi čitali mnogo više nego u mirnodopskim uvjetima, jer su na neki način mogli da se ograde od surove stvarnosti, u kojoj su preživljavali čitajući neki roman ili pjesmu ili sjećanja drugih ljudi na druge ratove i sjećanje na prošlost, jer je u knjigama trebalo tražiti odgovore na situaciju u kojoj smo se našli. Ja se nadam da je praktički dio našeg apela barem bio uslišan i da je imao pozitivan efekat na očuvanje književnog blaga grada Sarajeva.“ - Enes Kujundžić, direktor Nacionalne i univerzitetske biblioteke

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Cijena enciklopedije jedno jaje

„1994. godine sve se svodilo na razmjenu. Sve što se radilo, bila je uglavnom razmjena i bilo je mnoštvo tih slučajeva. Ali dobro mi je ostalo u sjećanju, kada sam dao rječnik engleskog za kilogram graha i to onoga crnog koji se nikada nije mogao ni skuhati. Najupečatljivija mi je ostala u sjećanju Nova godina 1993. Upravo na taj dan, jedna starija gospođa donijela mi je pola litre konjaka za 'Nostradamusova proročanstva'. Pravo sam se obradovao toj razmjeni. Smatrao sam da sam jako dobro prošao.“ - Mehmed-Meša Kerken, vlasnik antikvarnice

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Čitam sve što sam propustila

„Dakle, moja mašina koja ne treba ni plin ni vodu, ni struju, treba samo moje prste, bili oni promrzli ili ne. Moja želja, vruća želja, me je branila od tih strašnih zvukova koji će vjerovatno, bar mi se sad čini, preostati kao najdublja i najtrajnija ratna trauma. Ja baš rat i nisam doživjela u podrumu. U jednoj mojoj priči se pominje podrum i to je zaista jedan jedini put da sam sišla u podrum. I tad je moj sin rekao: 'Mama, ja sam žedan' i mi smo krenuli da utolimo tu žeđ. Ja se više nikad nisam spustila u podrum. Jedna od stvari koje sam najčešće činila, dok su se drugi spuštali u podrum u toj strašno opasnoj zoni u kojoj ja inače živim, živim između dvije bivše snajper ulice, nadomak Jevrejskog groblja, ja sam čitala. Ja sam intenzivno čitala. I moram priznati, možda zvuči perverzno, čudno, bizarno. Ja sam rat u tom smislu doživjela kao jedan, još jedan, dugi, dugi raspust u kojem mogu da pročitam sve ono što sam propustila. A budući sam u godinama kad se vraćam lektirama svojim, u tim godinama već imaš svoje lektire. Ja sam koristila vrijeme da čitam ponovo. Zaista sam imala koncentraciju.“ - Alma Lazarevska, spisateljica

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

© FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)

Opišite svoj dan i posao.

"Ustajanje, kafa, pokušaj pisanja, ako ne slikam, noću čitam." - Nedžad Ibrišimović, pisac

Savjeti za opstanak

„Postojala je jedna terasa prilično dobro zaklonjena od putanja snajperskih hitaca i nasumice ispaljenih rafala. Kad god bi bilo sunce, a u septembru ga je tad čini mi se bilo dosta, sjedio sam na jednom kamenom bloku, ispred mene je bila jedna dopola spaljena kuća. Kroz ruševine te kuće, mimo nje, iznad nje, vidjelo se nebo, ponekad bi se vidio čini mi se neki avion NATO-a, vidjelo se sasvim dole, negdje u magli, Sarajevo, dio Trebevića, iako nikada nisam zapravo bio siguran da li je to dio Trebevića ili nečeg drugog. Tu sam imao jedan vrlo neobičan mir i mogućnost da pišem. Na toj terasi nastao je veći dio moje prve knjige “Konačari”. Nastala su neka meni vrlo draga i jako važna pisma, za koja ja ne znam još uvijek da li su sva stigla. Jer sam izgubio evidenciju o tome koliko sam ih tad poslao. Od tada pa evo do danas više nisam uspio da nađem takav neobičan i čudan mir i takvu koncentraciju kao što sam je nalazio na tom brdu iznad Sarajeva 21. septembra ’93.“ - Nenad Veličković, književnik

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Kao da nas je taj končić civilizacije držao u nadi i životu

Ferida Duraković

spisateljica

Fotografija: Ferida Duraković - Nekada (Opsada Sarajeva 1992-96, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)) i sada (lični arhiv, © Imrana Kapetanović)...

Mnoge Sarajlije koje su preživjele opsadu se danas prisjećaju dugih noći kada su pod svjetlom svijeće čitali knjige. Čitali da bi bar na kratko skrenuli svoje misli sa zvuka granatiranja. Mnogi su neke knjige čitali više puta, jer su im bile utjeha ili nisu imali druge. Knjige su se prodavale i kupovale na ulicama i pijacama. Šta je knjiga značila Sarajlijama tokom opsade? Šta ste Vi tada čitali? Da li postoji knjiga koja Vam je u tim teškim danima i noćima na neki način „pomogla“?

Ferida Duraković: Nevjerovatne su te uspomene na postapokaliptički užas iz 1990-ih godina u opkoljenom Sarajevu! Nakon 30 godine čini mi se da vidim nekog drugog kako sve to prolazi i onda plačem...

Prvih nekoliko mjeseci hodali smo gradom kao zombiji, sve čekajući da se „to“ završi, pa da nastavimo život od prije, da se vratimo svojim pojedinačnim svakodnevicama i običnim ljudskim problemima... Jer svi mi koji smo ostali u gradu vjerovali smo da „to neće dugo“, da JNA (Jugoslovenska narodna armija, „ponosna, čelična, zbita“ iz školskih čitanki, ona koja je širila „slobodu, bratstvo i mir“, jer je „armija Tita!“) zna kuda gazi, zašto i koga gazi, pa da ćemo već na u julu svi na Jadran i buć u more. Ali Pjesnik, koji nasluti ono što sam ne zna, nego mu se samo napiše (B. Miljković) veli da „najlepše pevaju zablude“...

Eh, onda smo krenuli da se resetujemo, da se dohavizavamo... Prvo starci, posebno oni koji su doživjeli i preživjeli Drugi svjetski rat: moj otac počeo je za ono malo novca što nam se u kući našlo kupovati brašno i so, mama je u špajzu prebrojavala ima li šećera, riže i makarona – jer starci su znali: kad ratni povodanj krene, taj odnese i ljude i mostove i kuće, životinje i život sam, zajedno sa idealima iz mladosti i smiješnim komunizmom bivše države. Majka, sa četiri srca u grudima za četvero djece, to je posebna priča o hrabrosti i snazi.

Kako se neslućeni užas zahuktavao, tako smo morali naći smisao u dugim, predugim noćima pod policijskim satom, pod granatama i snajperima, u podrumima i na prvim linijama fronta... I tako smo SVI počeli čitati. Razmjenjivati knjige: profesori/ce, učitelji/ca, krojači/ce, radnici/e, vojnici/kinje, komšinice i susjedi, svi! Svi smo svakodnevno stajali u redu za vodu ili hljeb i pričali o knjigama, kao da nas je taj končić civilizacije držao u nadi i životu.

Oni koji su se „ispalili“ iz grada javljali su se dok su telefoni radili; kukali su kako im je teško bez nas i kako su nesretni i tamo gdje su došli. Mi smo iz ljubavi prema njima u vezi sa svojim mukama još bili tihi i sleđeni na misli o budućnosti. Zato smo u knjigama tražili potvrdu svoje sudbine, kao nekakav čvrst dokaz da ćemo – ako nas nestane – potvrditi svoju sudbinu opisanu u nekom romanu ili pjesmi koji liče na naš život... Meni su, na primjer, tada zauvijek na stoto mjesto „pale“ knjige kao Smrt u Veneciji Thomasa Manna i sve drugo što je odjednom ličilo na zaludno intelektualiziranje i pisanje u dokolici, a uzdigle su se knjige koje su govorile o našim strahovima od smrti, gladi, bolesti, zaborava od ostatka svijeta i nedostatka dostojanstva – tada sam u dva navrata „progutala“ Kugu Alberta Camusa (jer šta je rat nego kuga?), koja je postala knjiga mog života. A da bih razumjela sudbinu svojih rođaka i prijatelja u izbjeglištvu, čitala sam Roman o Londonu Miloša Crnjanskog. Plakala sam uz poeziju Gottfrieda Benna, uz vapaje u stihovima nesretnika Georga Trakla...

Zato smo u knjigama tražili potvrdu svoje sudbine, kao nekakav čvrst dokaz da ćemo – ako nas nestane – potvrditi svoju sudbinu opisanu u nekom romanu ili pjesmi koji liče na naš život...

Osim čitanja knjiga, građani su vodili dnevnike ili bilježili svakodnevne crtice o dešavanjima, pisali pjesme ili kratke priče. Tokom opsade autori pišu, pa čak i objavljuju romane i zbirke poezije. U Francuskoj su objavljeni dnevnici novinara Zlatka Dizdarevića i djevojčice Zlate Filipović. Književnost živi. Pisana riječ živi. Šta je tada pisanje značilo građanima Sarajeva, a šta piscima?

Ferida Duraković: Svaki pisani, a pogotovo negdje izvan BiH objavljen tekst vezan za naš život i patnju u opkoljenom gradu, i za nasilno ubijenu Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, pružao nam je nadu da će NEKO, nekad i negdje poslije nas, naići na trag naše nesreće, da će pročitati ko smo bili, šta smo doživljavali, kako smo živjeli i umirali, ili bolje ginuli mi, oni bez oružja, civilna kolateralna šteta svih ratova. Jer pisana riječ zaista živi. Posebno ako je istinita pošto je ponavljaju hiljade civila sapatnika. Naše riječi, ispisane i poslane u svijet zajedno sa novinarskim izvještajima i fotografijama, bile su neporecivi svjedoci zločina nad civilima. Tu je važnu i veliku ulogu imao Međunarodni centar za mir Sarajevo, kroz koji su prošle hiljade stranaca svih vrsta koje je na ovaj ili onaj način zanimala Bosna. Tu su pisci imali mogućnost da donesu i ostave nekom stranom novinaru/ki ili humanitarcu/ki svoj tekst u vezi s ratom, ili pismo za najdraže negdje u dalekom svijetu, a mnogi od njih bi se potrudili da ta privatna i javna pisma dostave tamo gdje treba, a tekstove pošalju tamo gdje bi imali odjeka naši apeli. Tu se 1993. godine našla i školska sveska – dnevnik djevojčice Zlate Filipović, razmišljanja jednog djeteta zarobljenog pod granatama u Sarajevu. Dobila sam zadatak da od petka do ponedjeljka prevedem tih dvadesetak strana na engleski jezik, bio je to loš prevod, ali tako potreban – i odmah je otišao u svijet. Dnevnik je kasnije objavljen na mnogo jezika i u mnogo izdanja, mnogo deblji od originala, ali ja s tim više nisam imala veze.

Objavljen dnevnik Zlate Filipović

„Ja sam dobila od Centra za mir jed-nu sveščicu, školsku, od dvadesetak stranica da ih prevedem za jednu ili dvije noći. Uspjela sam da to nekako uradim. Naravno, sa vrlo lošim prevodom, to moram da kažem, zato što se žurilo, što se pucalo, što se nije imalo vremena za reviziju prevoda i tako dalje. Ali ja kao pisac, shvatila sam da bi moglo biti zanimljivo da se to prevede na engleski i da se strancima distribuira. Odnosno, mislim da je čak objavljena knjiga. Ta knjižica prva, taj mali dnevničić. U obliku školske teke, i uz pomoć UNICEF-a.” - Ferida Duraković, generalni sekretar P.E.N. centra BiH

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Jer pisana riječ zaista živi. Posebno ako je istinita pošto je ponavljaju hiljade civila sapatnika. Naše riječi, ispisane i poslane u svijet zajedno sa novinarskim izvještajima i fotografijama, bile su neporecivi svjedoci zločina nad civilima.

Kako bi ste opisali vlastiti proces pisanja tokom opsade? Na koji način su uslovi života pod opsadom i svakodnevni rizik i strah utjecali na Vaše pisanje? Kako je Vaše iskustvo opsade utjecalo na Vaše stvaralaštvo u periodu nakon opsade i da li utječe i danas?

Ferida Duraković: Prvu godinu rata gotovo svi smo proveli u pokušaju da se snađemo i shvatimo šta nam se dešava, zašto baš nama u Sarajevu i BiH, i kako vlastitim životom ne platiti tuđi izbor da se ratuje – pogotovo ako predsjednik tvoje nove-stare domovine rezolutno izjavi: „Spavajte mirno, rata neće biti“, dok u Skupštini jedan zločinac (pjesnik, zamislite!) prijeti „auto-stradom pakla i stradanja koja će Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak“. Nismo spavali mirno. Rata je bilo. Bosna i Hercegovina je tuđom odlukom kročila u pakao. Predsjednik je slagao. Ginuli su civili (žene, djeca, starci, nemoćni, ranjeni, gladni) na hiljade, ranjavano je na desetine hiljada, ubijeno stotine i stotine djece samo u Gradu. O Bosni i Hercegovini ne smijem ni misliti, ni danas.

Nisam pisala prvih mjeseci rata: naša porodična kuća je izgorjela do temelja u granatiranju zajedno sa svim što smo imali, a ni to nije bilo mnogo. Valjalo je osigurati hranu i vodu, „izmisliti“ novac za preskupe so, šećer, brašno, gladan preživjeti do prvih grama humanitarne pomoći... Radila sam kao fikser i prevodilac, živjeli smo po tuđim stanovima u Sarajevu, patili i voljeli se mnogo više nego i prije i poslije rata.... U septembru 1992. objavila sam prvi tekst o ratu – neku vrstu dnevnika, „Svaka je majka čudo od djeteta“. I bila je moja majke, kao i sve majke u ratu, čudo od djeteta.

Nisam pisala prvih mjeseci rata: naša porodična kuća je izgorjela do temelja u granatiranju zajedno sa svim što smo imali, a ni to nije bilo mnogo. Valjalo je osigurati hranu i vodu, „izmisliti“ novac za preskupe so, šećer, brašno, gladan preživjeti do prvih grama humanitarne pomoći... Radila sam kao fikser i prevodilac, živjeli smo po tuđim stanovima u Sarajevu, patili i voljeli se mnogo više nego i prije i poslije rata...

U anketama i video intervjuima (Govorna historija) koje smo sa građanima Sarajeva obavili tokom i neposredno nakon opsade grada veoma često nailazimo na izjavu građana da su spas nalazili u knjizi. U našim materijalima o školovanju i djetinjstvu tokom opsade sagovornici spominju kako su djeca tada mnogo čitala knjige, ne samo za školu, već u slobodno vrijeme. Razvijali su maštu, učili i stasali u pametne, pismene i uspješne generacije. Kako danas, u vremenu savremenih medija i društvenih mreža, motivirati djecu i mlade da čitaju? Da li se danas dovoljno radi na stvaranju nove čitalačke publike?

Ferida Duraković: Mislim da bez razloga izražavamo brigu da djeca ne čitaju ili neće čitati. Nove generacije, ona djeca koja su rođena u ratu ili nakon rata, djeca su nove tehnološke ere. Ako su zakinuta od vlastite države za normalan život, barem nisu zakinuta za napredak u svijetu, naprotiv. To su već formirane i suverene osobe, obrazovaniji su od svojih roditelja (kako je jedino ispravno) i imaju vlastite načine da nas iznenade na svaki način. Knjige mogu promijeniti izgled, djeca ih čitaju tehnički na drugi način, ali čitaju, ali sadržaj velike književnosti i starinske poruke o dobru i zlu nikada iz njih neće nestati, niti će nestati iz života djece koja kulturu čitanja nose iz doma i škole. Uostalom, svijet koji naša djeca i unuci nasljeđuju od nas – neka nam oproste što smo ima takav svijet ostavili! – nije čemu, pa šta god da ta djeca urade, neka ga urede za sebe, a ne za nas, logično – mi smo, sudionici li ne u (geo)političkim lomovima svijeta, taj isti svijet upropastili i bezvoljno predali grabežljivcima i dementorima prije nego što smo postali svjesni da se ratovi vode ne za boljitak svih nas nego za moć bezdušnih. Mi to znamo, trideset godina nakon „naših“ ratova, a danas pred našim očima palestinska djeca, žene i starci umiru od gladi i rana voljom tih istih grabežljivaca i dementora. Strašno je što djeci ne ostavljamo ništa osim kapitalističkog čudovišta, nedostatka solidarnosti, komšijske podrške i nježnosti koje smo u ratu tako duboko proživjeli.

Današnja djeca, pouzdano znam, čitaju, na druge formativne načine, ali ne trebamo im mi određivati šta da čitaju, kako da se obrazuju, oni stječu znanje ili ovdje ili po bijelom svijetu... mada im nacionalistički književni i kulturni kanoni sijeku krila da ne bi odletjeli daleko od onih koji hoće da upravljaju njihovim životom. Umjesto da im daju vjetar u leđa kako bi nam se djeca, obrazovana i željna uređenog doma, vratila i oprostila za nesnalaženje u savremenom svijetu koji nas plaši.

Današnja djeca, pouzdano znam, čitaju, na druge formativne načine, ali ne trebamo im mi određivati šta da čitaju, kako da se obrazuju, oni stječu znanje ili ovdje ili po bijelom svijetu... mada im nacionalistički književni i kulturni kanoni sijeku krila da ne bi odletjeli daleko od onih koji hoće da upravljaju njihovim životom.

Prva nevladina organizacija u BiH registrovana u opkoljenom Sarajevu bio je P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, koji je osnovan 1992. godine. O tome govorite u video izjavi u našoj Govornoj historiji (FAMA Kolekcija). Šta je tada značilo osnivanje centra i na koji način ste komunicirali sa međunarodnom P.E.N. organizacijom? Da li je bilo moguće ostvariti kontakt i saradnju sa autorima izvan Bosne i Hercegovine? Kako je izgledala saradnja s njima, ako je bilo?

Ferida Duraković: P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, koji smo osnovali 31. oktobra 1992. godine, nastao je na inicijativu prof. Zdenka Lešića i prof. Muhameda Filipovića, uz veliku pomoć pjesnika Gorana Simića. 

Nakon vijesti o formiranju „samozvanog multietničkog P.E.N. centra“, koju su strani novinari prisutni u Sarajevu poslali u svijet, u septembru 1993. na kongresu u Santiago de Composteli (Španija) naš je centar aklamacijom i aplauzom primljen kao punopravni član svjetske udruge. Mi na tom kongresu nismo bili jer nismo mogli izaći iz opsjednutog grada, ali su za nas to prijateljski i bratski uradile kolege iz Slovenačkog P.E.N. Centra na čelu sa sjajnim književnikom Borisom A. Novakom, koji je osnovao Komitet za pomoć Sarajevu. A 1994. godine, uz pomoć UNESCO-a, otputovali smo u Prag na Kongres P.E.N International, kad smo i zvanično postali član svjetske porodice pisaca, pjesnika, urednika, prozaika i drugih intelektualaca. 

P.E.N Centar je postao mjesto susreta i okupljanja tokom cijeloga rata. Brojni umjetnici, glumci, pisci i spisateljice, angažovani intelektualci i zagovarači mira (jednako kao i avanturisti i hvatači magle raznih usmjerenja i namjera) dolazili su nam u posjete. Ne mogu se sjetiti svih, ali u mojoj uspomeni zauvijek ostaju Susan Sontag, Juan Goytisolo, Vanessa Redgrave, Maruša Krese, Annie Leibovitz, Nedim Gürsel, Predrag Matvejević, Christopher Merrill, Drago Jančar, Joan Baez, Bruce Dickinson, grupa Laibach, Boris A. Novak, Zubin Mehta, David Wilde, Phil Alden Robinson, Bibi Anderson, Bernard-Henry Lévy… O stotinama novinara, ratnih izvještača i političara raznih profila da ne govorim. Ironično, sjećam se supruge francuskog predsjednika Mitteranda, koja je za vrijeme susreta sa članovima Akademije nauka i umjetnosti BiH malo dremnula, a u susretu sa sarajevskim umjetnicima na Likovnoj akademiji, na moje pitanje da li će pri odlasku iz Sarajeva povesti koje ranjeno dijete, odgovorila: „Takav zahtjev nisam dobila“, a potom nestala u magli opšteg beščašća zajedno sa svojim pretencioznim suprugom, kojeg su Sarajlije s nadom pozdravljale na ulicama misleći da je na njihovoj strani.

Ipak, u posebnoj uspomeni ne samo nas umjetnika/ca nego i sarajevskih građana i građanki ostala je Susan Sontag, koja je u Pozorištu mladih sa domaćim snagama i u oskudnim tehničkim uslovima režirala (baš) predstavu „Čekajući Godota“ Samuela Becketta, kako bi ostatku svijeta skrenula na čudesni grad koji u srcu Evrope umire pred očima zapadnog svijeta, čekajući... Godota. Premijera je održana 17. augusta 1993. godine. Nastranu poštovanje koje je imala za sve nas, nastranu svi darovi koje je sakupljala i donosila u Sarajevo i po cijenu hapšenja na Palama, jedna činjenica je sve iz ratnog Sarajeva oborila s nogu: drugog dana boravka u Sarajevu skinula je pancirni prsluk uz riječi: „Ne mogu ja pored svih vas koji uz mene hodate bez pancira ja nositi pancir. Neka mi bude što bude i vama“.

Bosanski P.E.N. primljen u svjetski P.E.N.

„Vijest da je formiran bosanskohercegovački P.E.N. stigla je do Londona. Ta vijest je stigla i na kongres u Španiji. Mi smo trebali da budemo delegati tamo, ali nije bilo načina da izađemo iz Sarajeva. Bilo je užasno teško napustiti Sarajevo. Tako da smo mi tek naknadno saznali o čemu se tu radilo. Slovenački P.E.N. sa gospodinom Borisom Novakom, predsjednikom njihovim, odlučio je da zastupa bosanskohercegovački P.E.N. i da traži prijem bh. P.E.N.-a u svjetsku porodicu spisateljskih organizacija. I desila se zaista jedna prekrasna stvar tog 21. septembra. Aklamacijom je bosansko-hercegovački P.E.N. primljen u Inter-nacionalni P.E.N.“ - Ferida Duraković, generalni sekretar P.E.N. centra BiH

© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'

Svaki pisani, a pogotovo negdje izvan BiH objavljen tekst vezan za naš život i patnju u opkoljenom gradu, i za nasilno ubijenu Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, pružao nam je nadu da će NEKO, nekad i negdje poslije nas, naići na trag naše nesreće, da će pročitati ko smo bili, šta smo doživljavali, kako smo živjeli i umirali, ili bolje ginuli mi, oni bez oružja, civilna kolateralna šteta svih ratova.

Kako je izgledao jedan Vaš dan tokom opsade?

Ferida Duraković: Umjesto zaludne ponovljene priče o tome kako je bilo, o tome svi govore u svojim ratnim zapisima raznih vrsta, nudim čitetlji(ca)ma pjesmu u prozi/prozu u pjesmi, svojevrstan dnevnik ratnog događanja iz 1992. godine.

Svaka je majka čudo od djeteta

Kad smo u hitnji odlazili iz svoje kuće na ulazu u grad,
zauvijek, ja sam nosila nekoliko dragih knjiga, damski
neseser i rublje. Ona je nosila dvije kese hrane. Pitam,
Šta si ponijela, mama? Ono što svima treba, kaže.
Poslije je kroz granate i snajpere išla do naše bašte i
donosila unucima salatu, luk, mrkvu. Je li te strah,
pitam je. Nije, sine, kaže ona. Ja samo pomislim na
svoju djecu i Bog mi odmah otvori put. ETO.

***

Kad su moga brata poslali na položaj, tamo, kod one
naše kućice, ona se lijepo spremi i ode tamo. Kud ćeš,
mama, pobogu, pitam očajna. Odoh da mu pomognem,
da mu bude lakše, kaže. Brat jedva živu glavu izvuče
izvlačeći je iz obruča. Nemoj, kaže, mama, boga ti, više
da mi pomažeš. Sad po čitav dan sjedi na balkonu,
gleda i osluškuje: Je li živ? Možda na goloj zemlji leži?
Ima li šta da jede?... Sjećate se one blesave majke
Nikoletine Bursaća? E, isto to. Samo malo drukčije.
ETO.

***

Kad sam ih smjestila, poslije boravka na petnaestom,
na deveti sprat, kod prijatelja, kaže mi, kao da je nešto
kriva: Znaš, sine, ja moram u ovoj kuhinji da napravim
nekakav svoj red. Al ja sam sve zapamtila gdje šta stoji,
pa kad pođemo kući (!), ako Bog da, ja ću sve vratiti
gdje je i bilo. ETO.

***

Kad sam se neki dan vraćala sa svog „obašašća“ po
gradu, bazam uz one neboderske stepenice po mraku
kao da, ne daj Bože, idem kroz kakav dugačak grob,
i brojim: prvi, treći, peti, sedmi, deveti sprat, kad
na gelenderu napipam nekakav konop. Ona otvara,
pitam, Šta je ovo, mama? Kaže, Ja svezala da znaš
kad dođeš pred naša vrata. Rano popodne upali uljanicu
i ostavi je na stepeništu, da narod vidi kud udara. Ostavi
otvorena vrata stana, da komšije lakše bazaju po onom mraku.
Ostavlja šibice pored mog kreveta, po policama, po
stolovima. Ustaje noću i ponovo pali uljanicu u
hodniku: zna da se bojim mraka, pa da mi se svjetlo
nađe pri ruci. Ne spava nikako, nego po svu noć svojim
ludim majčinskim, duševnim uhom, osluškuje preko
čitavog grada, na četiri strane, dišemo li, jesmo li
ušuškani, sanjamo li ružno, boli li nas šta... ETO.

***

Po čitav dan, devet spratova gore i devet dolje, donosi
vodu. Prije rata nije mogla da pređe ni devet stepenica.
Sad je, kao, ništa ne boli. Samo što se smanjila za dva
broja. Sad, kaže, ne smije ništa da me boli, sad je rat.
Poslije ću biti bolesna koliko me volja. Prije neki dan
pita me jedan poznanik: Kako uspijevaš biti tako
čista i bijela kad nema ni vode ni struje? To je ona
kriva, kažem. Ode «na vodu», opere sve moje bijele
košulje, otkuha pantalone i patike, osuši. Onda izmoli
od dragog Boga malo struje, pa hitro-hitro sve opegla i
objesi u ormar. Ne smiješ ti, kaže, da izgledaš kao
izbjeglica, iz inata anamo onima što nas otjeraše od
kuće. ETO.

***

Kad pripuca oko nebodera, svađamo se. Neću, kažem,
na stubište, ni u podrum, bolje se osjećam kad čitam dok
padaju granate. Dobro onda, kaže ona, i ja ostajem s
tobom. I sjedi pored mene, a znam da umire od straha.
Sjedi sve dok me toliko ne naljuti da i ja izađem na
stubište ili u podrum. Tvrdoglavije ništa u životu nisam
vidjela. Smjestiće me na sigurno ili je neće biti. ETO.

***

Negdje na početku rata nađem je ispod kuće, sjedi na
vreći pijeska i plače. Šta je, pitam. Ma 'nako, kaže. Kako
'nako, pitam. Ma, veli, stid me što sam vas rodila. Pa što,
majko, nismo mi tako grozni, šalim se ja. Ama nije to,
ozbiljno će ona, nego me stid što sam vas na ovakav
svijet rodila. Kad bih, veli, znala da baš ja treba da
umrem da bi se rat završio, bih Boga mi legla i umrla.
Samo da moja djeca i unuci požive. ETO.

***

Ja s Bogom imam onaj bezbožnički, račundžijski odnos.
Ona ne. Od svih računica ona samo moli boga da nas
opet, jednom, sve sabere oko sebe, žive i zdrave, u
svojoj kućici na ulazu u grad(!), i da nam iznese onu
svoju, maminsku sirnicu, od koje smo se subotama
razvaljivali, a poslije ostavljali njoj da pere suđe i skuplja
skršene i razbacane stvari koje unuci samo u njenoj kući
mogu da krše i razbacuju. ETO.

***

Ruži me svaki dan, te da ne znam da se snađem u
životu, te da ne znam da iskoristim situaciju, te da sam
naivna... ja ne znam šta da joj odgovorim, pa samo
kažem: Ma znaš, mama, ja sam ti pjesnik, to je zato.
Ma, ti si mamino govno, kaže ona, i ljubi me opet
onako, maminski coktavo, do nebesa. ETO.

***

I stalno, uporno, nepogrešivo sanja isti san: Kao, vratila
se ona kući, a kuća cijela-cjelcata, cvijeće njeno okolo,
mačak spava na staroj fotelji na verandi, ona iz kuće
izlazi vedra, okupana, subota je i mi dolazimo na ručak
pa predveče na roštilj, i ona nikako ne može sve da
ispostigne, i hvata je, i guši, Bože moj, nekakva
tjeskoba, i budi se – u luđački ratni avgustovski dan,
oznojena i prestravljena, u tuđoj kući, na tuđoj postelji,
a tamo, preko nebodera, gruhaju granate i ruše komad
po komad njenoga starog srca.

***

Da mi te Bog još dugo poživi, starice moja. Izdrži ti, pa
ću i ja. Jer samo s tobom ovaj će rat, kao neka duga i
teška bolest, prestati: ti ćeš na njega priviti onaj svoj
tajni melem od mudre glave i ljekovite trave. I od tvojih
starinskih, narodnih priča u kojima – treba li reći –
uvijek pobijedi onaj koji nikome niti zlo čini niti zlo
misli.