Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Nastaviti normalan život, uprkos permanentnom teroru i destrukciji, raditi i stvarati u limitiranim okolnostima, za sve građane Sarajeva pod opsadom bilo je podjednako važno kao voda, hljeb ili lijekovi. Pozorišni profesionalci, reditelji, glumci, scenografi i kostimografi bez osnovnih sredstava za rad stvaraju kulturno čudo. U svijet se iz Sarajeva šire vijesti da tokom opsade pozorište nije zamrlo. Štaviše, pozorišna scena iznjedrila je svoj jedinstven i neponovljiv izričaj, nastao u beznadežnim uslovima.

Premijera „Skloništa“

„Predstava je postigla ono što mi nismo mogli očekivati u tom trenutku, a to je, sublimirano u rečenicu jedne Sarajke koja je predstavu gledala čak 10 puta i u jednoj našoj knjizi utisaka napisala: 'Hvala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo.' Naime, prvi put sam kao čovjek koji se dosta dugo bavi teatrom, već nekoliko decenija, shvatio da teatar uistinu može da bude ono što se u psihijatriji označava kao psiho-drama, kao metod dijagnosticiranja i liječenja. Mi smo se, naravno, razriješili jedne etičke dileme koju smo kao stvaraoci te predstave imali, a ta dilema je bila: Da li uopće i koliko je sa etičkog stanovništa uopće uputno praviti teatar u trenucima kada okolo ljudi pate i ginu? Bili smo, naravno, samo jedno vrijeme u dilemi. Dok nismo shvatili da taj teatar i ono što je on poslije inicirao, čitavu jednu ogromnu produkciju teatarsku, je učinio za Sarajlije iznimno mnogo, kako sa stanovišta upravo te nekakve da tako kažem terapijske funkcije, tako i sa stanovišta afirmacije naše borbe, da tako kažem. Našeg otpora u Sarajevu, jer je predstava vrlo brzo došla na stranice svjetske štampe, u medije u svijetu. I to je tada tretirano kao nekakvo kulturno čudo, odnosno tad započinje to što su oni označavali kao kulturno čudo.“ - Safet Plakalo, pisac

Destrukcija

Sarajevo pod opsadom se branilo i kulturom i tako doprinosilo mentalnom opstanku. U situaciji totalne destrukcije, bez struje, bez vode, bez osnovnih sredstava za rad, pozorište opstaje. Pozorišne predstave, koje svoje premijere izvode tokom opsade, nastaju na ruševinama i pepelu jednog grada i spašavaju jedan svijet od potpunog uništenja. Ova djela postaju relikt jednog bezprostornog vremena i, kao takve, izvedbe ovih predstava ostaju neponovljive.

Premijera „Skloništa“

„Došli su neki ljudi koji su možda i prvi put bili u pozorištu, ali koji su bili komandanti odbrane Sarajeva. Zvrljale su motorole od komandanata koje su pozivali po onoj vojničkoj potrebi, a glumci su igrali svoju, valjda, životnu predstavu. Ja ne znam koliko je brojčano tog dana palo granata na Sarajevo, jer ja nisam statističar, ali detonacije su se u toku predstave čule. Ne jedna ili dvije, nego brojne i u neposrednoj blizini. Vrhunac je bio što je gladan, žedan čovjek u tim trenucima doživljavao jedno veliko zadovoljstvo što glumci imaju snage da ispričaju priču o ratnom Sarajevu.“ - Zoran Bečić, glumac

Mapiranje opsade Sarajeva

Narodno pozorište - Neo-renesansna zgrada podignuta 1898. nalazi se u blizini Poštanskog mosta koji je opasna snajperska zona. Bez obzira na stalnu opasnost od snajpera i granata, u pozorištu su davane predstave koje su punile hladno gledalište koje se godinama nije grijalo. Na repertoaru su bile sve vrste djela, od grčkih tragedija do savremenih drama ili japanskog No teatra.

Adaptacija

Preživljavanje kroz rad i stvaranje postaje osnovno pravilo svakog pojedinca tokom opsade grada. Pozorišni glumci i reditelji su tokom opsade Sarajeva sve vrijeme radili, dolazili su u teatarske prostorije, vježbali tekstove, te na taj način učestvovali u jednom kolektivnom kreativnom ritualu, pružajući na taj način otpor uništenju civilizacijskih vrijednosti. Među teatarskim produkcijama koje su nastale tokom rata ubrajaju se predstave „Sklonište“, „U zemlji posljednjih stvari“, „Čekajući Godoa“, „Alkestis“, „Kosa“, „No teatar“ i mnoge druge. Posebnu ulogu u stvaranju predstava, festivala i teatarskih događanja, imao je Međunarodni teatarski filmski festival nekadašnji MES. Osim toga, najmlađa teatarska kuća u Sarajevu, Sarajevski ratni teatar SARTR, osnovana je 1992. godine tokom opsade Sarajeva. U periodu od 1992. do 1995. godine na scenama sarajevskih teatarskih kuća odigrano je oko 2.000 predstava.

Susan Sontag u Sarajevu

„U Sarajevu su već u ljeto ’92. godine neki ljudi pokušali… profesionalni umjetnici, pokušali da urade određene projekte koji su značili nastavak života u gradu, nastavak kreativnosti. Nešto što je nama u to vrijeme, mislim građanima Sarajeva, sve vrijeme opsade bilo značajno, kao hljeb, ili kao lijekovi, kao voda, ili kao ostale neophodne, minimalne ljudske potrebe. Tako je FAMA već u ljeto ’92. godine počela projekat 'Opstanak'. Zatim, 'Sklonište', predstava koja je izašla u septembru ’92. godine. Poslije toga je 'Kosa' napravljena, negdje u zimu ’92. godine. I kada sam ja došao u Sarajevo, mi smo tada pokrenuli Međunarodni teatarski filmski festival nekadašnji MES, a jedna od prvih predstava je bila 'Alkestis', u augustu ’93. godine. A u to vrijeme, negdje ’93. u zimu, bio je snijeg. Sad da li je to bio april, da li je to bilo nešto prije toga, u Sarajevo je došla Susan Sontag. Mi smo se tada dogovorili, da ona dođe ponovo u ljeto ’93. godine i da radi predstavu 'Čekajući Godoa'. Predstava je imala svoju premijeru negdje sredinom augusta ’93. godine i imala je vrlo značajan odjek kako u gradu Sarajevu, tako i izvan Sarajeva. Prvi put je kultura u Sarajevu došla na naslovnu stranicu Washington Posta i prvi put je jedna informacija da se u ovom gradu osim smrti dešava još nešto izašla iz Sarajeva.“ - Haris Pašović, reditelj

Program Međunarodnog pozorišnog i filmskog festivala Sarajevo MES

Samuel Beckett: ČEKAJUĆI GODOA (17.8.1993.)
Izvršni producent: Hariš Pašović
Reditelj: Susan Sontag

“’Djelo je moglo biti napisano za Sarajevo', rekla je američka književnica Susan Sontag o predstavi 'Čekajući Godoa', koju režira u opkoljenom gradu.

Probe u Pozorištu mladih su slika života pod opsadom. Nema struje. Glumci čitaju svoje tekstove na svjetlosti dvije svijeće i lampe koju je donirala Soros Fondacija. Probe su zaustavljene kada su glumci čuli da je jednog od najpoznatijih sarajevskih glumaca tog dana ubila granata ispaljena na tržnicu. Svi glumci su gladni. 'Sjede kad ne glume jer su slabi', rekla je Sontag.“

Izvor: The Independent, 1. august 1993., „A long wait for Godot“, Marcus Tanner

https://www.independent.co.uk/news/a-long-wait-for-godot-1458649.html

FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (MES "No Teatar", Ines Fančović)

Glumac gubi dva kilograma po predstavi

„Danas izgubiti dva kilograma i otići poslije predstave negdje i nadoknaditi odmah ta dva kilograma je sasvim lagano i jednostavno. Ali, kad izgubiš dva kilograma na deset koje si prethodno izgubio, onda ta dva kilograma su kao danas valjda deset, nemam pojma. Međutim, evo živ sam. Pa to je nekakvo… kako bih rekao, romantično osjećanje sa drugačijim predznakom. Otprilike kao kad hoćeš da povedeš neku dragu osobu na večeru i upališ svijeće da bi ti bilo ljepše. Ja danas kad vidim svijeće, mogu ih samo pojesti, a nikako upaliti i prirediti neko veselo večer, raspoloženje i ne znam kako. Ali, to je tad imalo neku svoju draž. Jednostavno, igrati pod svijećama, a imati preko puta sebe publiku koja te prati, kao da si osvijetljen sa hiljadama kilovata, je osjećaj koji vjerovatno više nikada kao glumac neću imati.“ - Admir Glamočak, glumac

Održana premijera „Čekajući Godoa“

„17. augusta ’93. u dva sata, bila je prva premijera predstave 'Čekajući Godoa', a poslijepodne, u 18 sati, druga. Poslije mjesec dana rada konačno smo vidjeli šta smo napravili. Ja sam u predstavi bila scenograf i kostimograf. I poslije mjesec dana rada, pod svim okolnostima u kojima smo radili tu predstavu, činilo nam se, bili smo zadovoljni, napravili smo dobru stvar. Predstava 'Čekajući Godoa' počinje replikom 'ništa se ne može učiniti', međutim, mi smo ipak uspjeli uprkos svim okolnostima… nešto ipak učiniti. Imali smo samo svijeće na raspolaganju, a ja sam cijelu scenografiju koncipirala upravo na tom odnosu svjetla i sjene. Radili smo sa 12 svijeća i sa folijom onom već svima nama znanom, UNHCR-ovom i sa improviziranim nekakvim drvetom jer je to ono što u predstavi jeste bitan element drvo, stablo. Za tu predstavu je trebalo dosta sitnih nekih rekvizita i bio je problem kako to naći… koji su bili jako bitni u predstavi. Od recimo korbača, do recimo čibuka i jednostavno tako sitne stvari predstavljale su nam velike probleme. Do zadnje nedjelje praktično nismo mogli doći do nekih stvari, do neke korpe za piknik u koju je trebalo da se stavi šargarepa i ne znam još nekakvih… kokoš nekakva, i tako da je Susan Sontag bila već očajna. Jer ta… upravo ta sitna rekvizita do zadnje nedjelje nije stizala. I sve je… tako… čak i njoj izgledalo tako beznadno, međutim, u posljednju nedjelju sve se nekako razriješilo, namjestilo.“ - Ognjenka Finci, arhitektica i dizajnerica

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Improvizacija, izumi i reciklaža postaju alati za preživljavanje i za rad. U nedostatku rekvizita i osnovnih sredstava za rad, pozorišni reditelji i glumci nalaze alternativne metode kreiranja pozorišne iluzije na scenama. Koriste se stari pozorišni kostimi, prepravljaju se, donose se korišteni odjevni predmeti, kućanski predmeti, a UNHCR-ova zaštitna folija za prozore i ovdje dobiva sasvim novu namjenu.

Glad u Sarajevu

„I kada smo išli da biramo kostim, pošto naravno iz fundusa smo uzimali i nije bilo mogućnosti da se pravi novi kostim… Ja sam obukla, bili smo svi u toj garderobi našoj, u šnajderaju zapravo, i ja sam probala kostim i bila sam okrenuta samo jednom stranom prema ogledalu i Kaća je rekla: 'O, izvrsno, izvrsno, ostavit ćemo taj kostim.' On je imao sa jedne strane rukav. Kad sam se okrenula na drugu stranu, to je bilo onako asimetrična da kažem haljina, ja sam pitala: 'A šta ćemo sa ovim detaljem iz Biafre'? Ma koliko to jako, jako paradoksalno zvučalo, rat je jedan od najljepših perioda mog života. Grozno je bilo biti suočen sa… svaki čas sa smrću, sa tragedijama, sa ranjavanjima. Međutim, ona druga strana, to je čistoća emocija koje smo mi razmjenjivali jedni sa drugima. Sve je bilo jasno, sve je bilo pojednostavljeno do čovječnosti, do humanosti i to je bilo divno. Čovjeka kad je bilo strah, govorio je da ga je strah, kad je nekog volio, odmah je rekao, pokazivao je to. Ako smo željeli jedni drugima da pomognemo, to smo radili. Dakle, sve ono koliko smo mogli uslijed objektivnih okolnosti.“ - Minka Muftić, glumica

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, bavili se sportom, odlazili na koncerte, teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Koje su vaše izgubljene iluzije?

"Bolji poredak stvari, u kome je glumac centralna ličnost predstave."

Opišite svoj dan i posao.

"Probe, predstave, razmišljanje, učenje tekstova."

Čega se plašite?

"Nerada, duhovne praznine."

- Vladimir Jokanović, glumac

Hvala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo.

- Sarajevski ratni teatar SARTR, knjiga utisaka

Apel umjetnicima svijeta

„Nastojali smo da svakodnevno dolazimo. Ja sam bila jedna od onih koja je sa velikom željom i sa velikim… velikom potrebom i sa jednom određenom vrstom inata, svakodnevno dolazila u Kamerni teatar 55. Znate, ima jedna stvar koja je bila mislim kao ideja, kao način na koji su oni sa brda nas pokušali da unište, a to da nam sruše ljudsko dostojanstvo. Upravo borba teatarskih ljudi je bila borba za ljudsko dostojanstvo. Da smo se organizovali u smislu neigranja, u smislu te vrste otpora, mislim da bi to ljudsko dostojanstvo bilo još dodatno ugroženo. Imali smo pravo, to je bila jedna oaza iluzije u teatru, iluzije da postoji neki normalan život. Kažem iluzija, zbog toga što je to trajalo dva sata.“ - Jasna Diklić, glumica

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi sačuvali mentalno zdravlje, građani opkoljenog Sarajeva nastojali su sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Premijera „Alkestis“

„Teško je dobaciti do tog osjećanja, šta je to antička tragedija, i šta je tragedija uopšte. Ali tragedija se dešavala oko nas, mi smo bili dio tragedije. Tako da je bilo jednostavno dokučiti smisao života i smrti, a u 'Alkestis' se baš radi o tome, dokučiti šta je to smrt. Ja sam igrala jednu od Alkestis, pošto je to bila jedna varijanta gdje je bilo puno tih žena. To je žena koja se žrtvuje, koja pristaje da umre umjesto svog muža. Svi smo mi bili u nekim tim situacijama. Hoću li ja pristati ovaj put, da ja odem po vodu pa će moj muž ostati kod kuće, ili moja djeca, nije važno. Svi smo mi na neki način se žrtvovali za nekoga, tako da je to bilo jedno osjećanje koje je nama bilo blisko. Smrt nije više bio pojam koji je dalek.“ - Amina Begović, glumica

Sada...

Sva nagrada je bila duhovna

„Tačno 30 godina od predstave 'Alkestis'. 1994. godina, ljeto. Haris Pašović u Pozorištu mladih postavlja predstavu 'Alkestis'. Tada sam pričala o toj predstavi. Šta je nama značilo uopšte otići u pozorište i raditi predstavu? Jedina nagrada je bila to da radimo i da igramo. Znači, nije bilo nikakve materijalne nagrade. Sva nagrada je bila duhovna. Tad sam govorila da je predstava 'Alkestis' pitanje žrtve. Ko je za koga spreman preuzeti tu žrtvu da ode uz smrt? Alkestis je bila ta koja je odlučila da će to uraditi za svog muža. I tad mi naumpadne, ustvari sada, u ovom vremenu, kad sam ja došla u te godine, naumpadne mi moj svekar, koga svi zovemo deda Suljo, koji je početkom rata stavio pred sebe svog sina i svog zeta, jer svi smo živjeli u istom stanu, nas desetero, od toga četvero male djece. On ih je stavio pred sebe i rekao: 'Ja sam već proživio svoj život.' Pri tome moram da naglasim da je on tada imao godina koliko ja sad. 'I ja idem po vodu, ja nabavljam drva i ja idem u potragu za hranom. Ako se meni nešto dogodi, vi preuzimate brigu o svojim ženama, o mojoj ženi i o svojoj djeci. Jer, važnije je da su majke te koje ostaju da njeguju djecu do kraja.' U to vrijeme naravno nije mi bilo jasna koliko danas ta činjenica da je čovjek bio spreman da žrtvuje sebe da bi svoje potomstvo ostavio na sigurnom. Hvala Bogu, igrali smo pozorište, uživali smo u tome, a niko nije morao da se žrtvuje na kraju ni za koga. I to je suština.“ - Amina Begović, glumica