Opsada Sarajeva trajala je 1.425 dana. “Biti pod opsadom” značilo je prihvatiti činjenicu da je nestao nekadašnji način življenja i da nenormalno postaje normalno. Građani Sarajeva su vremenom otkrili metode preživljavanja kroz inovacije i kreacije, opstajući uprkos permanentnom teroru i destrukciji. Nastaviti normalan život, raditi i u limitiranim okolnostima, za sve građane Sarajeva pod opsadom bilo je podjednako važno kao voda, hljeb ili lijekovi. Kreativci stvaraju u nemogućim uslovima. Njihova mentalna i egzistencijalna potreba da stvaraju nadjačala je strah i osjećaj nemoći. Kreacija „nešto iz ništa“ postaje veliki izazov, ali upravo ovi nemogući uslovi, u gradu koji se ruši, bude kreativnu moć otpora.

Postavljanje bicikliste

„Imali smo jedne molerske lotre i kada smo palili tog biciklistu i tog letača i tog skakača, koji je bio obložen papirom... i dobio sam jednu masu, napalm masu, koju smo premazali preko tog papira da to bolje bukne. I kolege koje su mi pomagali, to je Karić Šefik, to je Boro Žuža, koji je sad trenutno negdje na drugom mjestu. Te lotre su ustvari podigle... podigle tog biciklistu, tu... tu vatru. Vatra i voda su se je sjedinile i taj... i taj vazduh. Neka tri... tri čudna svijeta. A mi smo ustvari ostali na ovom... na ovom svom svijetu.“ - Enes Sivac, skulptor

Destrukcija

Sarajevo pod opsadom se branilo i kulturom življenja i tako doprinosilo mentalnom opstanku. Grupe i pojedinci stvaraju i rade u nemogućim uslovima, bez struje, bez vode, uz ograničeno kretanje. Svojim djelima i izumima stvaraju ono što će se kasnije zvati vidom duhovnog i kulturnog otpora. Umjetnička djela koja nastaju tokom opsade nastaju na ruševinama i pepelu jednog grada i spašavaju jedan svijet od potpune destrukcije. Ova djela postaju svojevrsna memorija za budućnost, uspostavljanje kulture življenja nove normalnosti.

Reinkarnacija izgorjelih zgrada

„S obzirom da nisam posjedovao ništa od slikarskog materijala, ja sam bio prisiljen da hodam po građevinama, po ruševinama, po institucijama koje su značile nešto u mirno doba u Sarajevu, a sada u vrijeme rata to je apsolutno prešlo u neki drugi plan. A imperativ postoji, kažem, kod umjetnika da mora da stvara, da radi, da potvrđuje vrijeme u kojem živi i u prostoru u kojem se dešavalo sve to. I sebe, naravno, u njemu. Tako sam pronalazio po srušenim zgradama, kao što su Muzej XIV Zimskih olimpijskih igara, 'Oslobođenje', privatne zgrade, Orijentalni institut, Crkva Svetog Josipa, pa sam čak bio prisiljen da gulim negdje tapete, plakate, pa da pravim kolaže, pa onda neke izgorene grede, pa staklene vune kao izolaciju, da bih napravio aplikacije po lesonitu koji pokušavam da nađem negdje po Sarajevu, po zgarištima.“ - Affan Ramić, slikar

Mapiranje opsade Sarajeva

Kentauri - Tokom opsade, u vrijeme akcije “Krug za Sarajevo”, neki evropski gradovi su prodavali karte gradskog prevoza za fond obnove sarajevskog gradskog prevoza. Za dio prezentacije te akcije, u Sarajevu je bila predstavljena i skulptura Kentauri u borbi, postavljena na granatiranom uništenom tramvaju. Bilo je predviđeno da se ta skulptura-tramvaj kreće tramvajskim šinama. Međutim, UNPROFOR nije mogao garantovati bezbjednost te instalacije u vožnji, pa su je sklonili na sigurnije mjesto, poslije jednog premijernog kruga vožnje po gradu.
Autorica: Alma Suljević (In memoriam 1963. - 2024.)

Adaptacija

Preživljavanje kroz rad i stvaranje postaje osnovno pravilo svakog pojedinca tokom opsade grada. Građani Sarajeva uče nove vještine i stječu nova znanja. Kreativci iznalaze načine stvaranja u gradu koji se ruši i sluti da nestane. Adaptiraju se na nove uslove života i rada. Nastavljajući stvarati čuvali su sebe i druge od ekstremnog mentalnog stresa pod stalnim granatiranjem i snajperskom paljbom. Svojim kreacijama i izumima su pomogli Sarajlijama da opstanu i mentalno i egzistencijalno.

Gradnja „Kentaura“

„Zapravo negdje cijelo ljeto ’94. ja sam se bavila idejom. Susretala sam se sa ljudima koji su sa Grbavice prelazili na našu stranu i kada bismo ih mi pitali šta najviše živcira četnike, oni su govorili: tramvaj. Jao, ja sam razmišljala u tom momentu, Bože, da mi je da ja uzmem jedan tramvaj i da ga ja vozim. Razmišljala sam o toj ideji, kako bi to bilo u tom pustom gradu u kojem više nema ni psa na ulici, biti vozač tramvaja. Ja koja ne znam ni biciklo da vozim. Zahvaljujući nekim prijateljskim vezama i zahvaljujući vjerovatno tome što su imali povjerenja u mene takvu kakva sam tada bila, dobila sam tramvaj. Onaj koji je izgorio kod Predsjedništva onog 18. maja, kada je naš predsjednik bio uhapšen u Lukavici. I vi se sjećate da je on tako ostao do ’94. kada su prvi put raščistili sve šine po Sarajevu, iako je trava rasla i taj korov koji je bio oko šina bio je jedna čista likovnost i prolazeći preko onog mosta kuda su prolazili rijetki prolaznici, nekako sam s čežnjom gledala u taj tramvaj. Ja sam ga dobila onako velikodušno. Rekli su: 'Evo, izaberi koji hoćeš.' I zato što mi je tehnološki bilo najlakše od takvog tramvaja napraviti skulpturu, ja sam se ipak opredijelila za taj. Mi smo prve dane koristili tako što smo na kamionima UNPROFOR-a imali rotacione aparate za varenje, dizalice, pa smo taj tramvaj dizali sa tim kamionima.“ - Alma Suljević, kiparka

Kulturni opstanak

Kad je FAMA 1994. odštampala prvi newsletter, niko „spolja“ nije mogao vjerovati da je vijest iz Sarajeva: kulturni opstanak. A onda su vremenom naučili da ljudi prave izložbe, predstave, priređuju koncerte, prave modne kolekcije, da bi slobodom stvaranja pobijedili permanentni stres i strah od smrti. Kultura življenja je bila bazična potreba, kao hljeb ili voda.

Survival Art Museum ‘94. Izložba - ‘All I need is Love’ (autor: Amra Zulfikarpašić) - © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Drago Resner)

Savjeti za opstanak

„Mi smo pripremali neku vrstu poruke iz Sarajeva svijetu, odnosno tom vanjskom svijetu. I pripremali smo preko razglednica malu umjetnost. Razglednicu po razglednicu, poruku po poruku, koju smo željeli da pošaljemo tom vanjskom svijetu, koristeći svjetski poznate simbole kao što je Coca-Cola, Hollywood, Čovjek na mjesecu, Merlinka, simbole koji dobro svjetski komuniciraju, koji su u drugom kontekstu, a mi smo ih stavili u kontekst Sarajeva. Željeli smo poslati poruke našim prijateljima. I to je bilo nekih tridesetak-četrdeset poruka koje smo mi uradili onako u jednom dahu u sedam dana. I onda smo napravili izložbu na desetogodišnjicu Olimpijade. Ta izložba se sastojala od tih 40 poruka napravljenih kao veliki plakati i to je bila velika muka da se ti plakati naprave. Od toga da više nije bilo tempere, morali smo tražiti od nekih klinaca. Prošlo je već više od godinu dana rata, bilo je užasno hladno u Collegiumu Artisticumu, gdje smo sve to radili. Čak smo na razglednicama stavili malu poruku da je taj dokument štampan u ratu, odnosno u ratnim uslovima, pa smo napisali: 'Bez elektrike, bez struje, bez vode, bez plina. Samo uz dobru volju. Just good will.' To nam je bio dokument da ostane s druge strane te umjetnosti. Također, pripreme da bi se, recimo, odštampala mala serija, od po par stotina komada, trajale su nekad po dva-tri mjeseca. Nekad smo morali mijenjati cigarete za, recimo, papir ili kupovati... dizajnirati nešto da bi dobili boju, pa čekati sa štamparijom kad će biti vode da bi oni mogli oprati, kad će snimiti i tako dalje. Stalno se imao utisak da čak pet-šest ljudi rizikuje život da bi... da bi odštampali neki set razglednica koji si ti imao želju da ostane nekakav pečat tog trenutka. Otvorenje je bilo na desetogodišnjicu Olimpijade. Skupilo se nekih stotinjak ljudi i morali su preći most da bi došli do Skenderije i mi smo napravili jednu veliku instalaciju od Coca-Cole, od sto praznih gajbi Coca-Cole, koje su podsjećale na taj naš 'Enjoy Sarajevo'. Na poruku da, kako god okreneš, mi i dalje uživamo u Sarajevu, u našem gradu.“ - Bojan Hadžihalilović, dizajner

Biti umjetnik znači vjerovati u život.

- Henry Moore

Survival Art Museum ‘94. Izložba - ‘All I need is Love’ (autor: Mustafa Skopljak) - © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Drago Resner)

Izlazak iz Sarajeva

„Pa negdje u junu 1994. godine, u okviru projekta 'Svjedoci posto-janja', prvi put sam izašao iz Sarajeva u Švicarsku, grad Bil pored Berna i to je bio moj prvi izlazak. Izašlo je nas jedno pet, šest umjetnika, sa organi-zatorima te izložbe. I, naravno, to je bio šok. Izaći iz Sarajeva, opsjednutog grada pod granatama, doći u grad gdje je normalan mirnodopski život, gdje ljudi navečer šetaju normalno ulicama grada iza devet. To je nama malo bio šok, malo... i to je nezaboravno. Ali, kako jest prokletstvo naših Sarajlija, čovjek se ni tamo nije osjećao dobro. Jedva je čekao da se vrati u Sarajevo, kao što je i iz Sarajeva jedva čekao da negdje ode i da malo predahne. Ja neću nikada zaboraviti otvaranje izložbe u Švicarskoj. Dolazi jedna imućna žena, Švicarkinja, u bundi. Njegovana, dotjerana, vidi se – bogata žena. I gleda našu izložbu i mi se sve šalimo, smijemo nešto, odjednom, žena počinje plakati gledajući te naše eksponate. Kroz plač te žene, ja sam shvatio u čemu se mi nalazimo. Nikada o tome nisam razmišljao. Već gledajući nju kao sebe što sam bio prije rata, posjetilac neke izložbe, kad bi došao u neki užas i vidio neku strašnu, ekspresivnu, potresnu izložbu, normalno, zaplakao bih. Ne, ja sam se smijao kao svjedok toga, a ona je kao posjetilac osjetila tu dramu i počela plakati. Tad sam postao svjestan u čemu smo mi u Sarajevu.“ - Edo Numankadić, slikar

Reciklaža

Građani Sarajeva uvidjeli su da sami moraju kreirati alternativni način življenja da bi opstali. Jedna od važnih metoda tog novog načina življenja bila je promjena namjene predmetima kako bi nadomjestili sve ono čega tokom opsade nije bilo. Improvizacija, izumi i reciklaža postaju alati za preživljavanje. Materijali sa razrušenih zgrada i kuća, komadi spaljenih tramvaja i autobusa - ostaci starih života - postaju materijali koje koriste kreativci u svom stvaralačkom radu u gradu pod opsadom.

"Kentauri u borbi"

„Tehnološki, od tramvaja je bilo najlakše napraviti skulpturu. Mi smo one prve dane koristili tako što smo na kamionima UNPROFOR-a imali rotacione aparate za varenje i dizalice, pa smo taj tramvaj dizali pomoću tih kamiona.“ - Alma Suljević, kiparka

Nova normalnost

Opsada Sarajeva pokazala je da čovjek može preživjeti katastrofu i ostati ljudsko biće. Sarajevo je usvojilo kulturu u svakom segmentu življenja kao svoje oružje odbrane protiv terora. Građani su hodali ulicama pod udarima granata i snajpera da bi obavljali svoje dnevne zadatke preživljavanja, bavili se sportom, odlazili na koncerte, teatarske predstave i izložbe kao način ličnog otpora i odbrane ljudske civilizacije. Nastupila je nova normalnost. Jedna civilizacija je nestala, a na njenim tragovima se istovremeno uspostavila neka potpuno nova.

Kako ste zabavljali svoju djecu?

Djecu sam organizovala i pravili smo izložbe, učila sam ih slikati.

godište: 1937.
zanimanje: umjetnica - slikarka
pol: ženski
kvart: Koševsko Brdo

Opišite svoj dan i posao.

Sam sam, ustajem, pravim kafu, idem na Akademiju da radim sa studentima, da sretnem kolege i razgovaramo o grafikama “Sarajevo ’94”. Idem u atelje i pokušavam uraditi nešto prije nego što padne mrak. Ponekad idem u kafanu, duga je noć, čitam, slušam radio, kuham i ponekad zaspim.

Možete li nam dati recept za mentalno zdravlje?

Ljubav i rad.

- Salim Obralić, slikar

Opišite svoj dan i posao.

Jutarnja kafa sa prijateljima; rad sa studentima ako nema granatiranja; popodne slikam ili radim na skulpturama kada ima struje; uvečer skitam sa prijateljima ako ih nađem; spavam u dugim i mračnim sarajevskim noćima, slušajući pucanje s brda.

- Mustafa Skopljak, slikar

Percepcija

Spontano se pojavila potreba da se uspostavi neka vrsta balansa usred haosa. Da bi sačuvali mentalno zdravlje, građani opkoljenog Sarajeva nastojali su sebe držati u ravnoteži uvodeći svoj stari način života u sada promijenjene uslove.

Nekada...

Savjeti za opstanak

„Rad nam je svima bio na neki način mentalna vježba ili ustvari način kako da opstanemo mentalno. I interesantna je stvar da u ratu... ako ste sreli nekad pet ljudi i pitali šta rade, svaki od tih pet ljudi je imao svoj nekakav vlastiti projekat. Zbog toga što nikad vam niko nije mogao da da ili da vam nađe neki posao. Posao ste morali sami sebi da smisli-te. Ja sam u ratu puno radila i to mi je bilo nekako pitanje života. Poslovi, koji nisu bili toliko možda bitni sada, gledajući ih sa neke druge tačke gledišta... meni su u tom momentu ratnom izgledali najvažniji na svijetu, čak važniji od mog vlastitog života. Tako da sam ja izlazila da radim ljudima zaštitne znakove, da im dizajniram njihove projekte, jer mi je to bilo užasno važno. I nikad ni-sam mislila da mi se može desiti da zbog nečijeg projekta, na primjer poginem. A u vrijeme kada nije bilo uopšte struje, nije bilo naravno ničega. Nije bilo vode, nije bilo ničega. Za dizajnere je bio težak posao, zbog toga što je svaki moj rad i njegova realizacija na kraju, koja je bila najteža u ratu, zavisila od struje. Odnosno, morala sam negdje uključiti kompjuter, tako da se ja te godi-ne sjećam da sam ’92. i ’93. bila pravi nomad. Ja sam se doslovce svaki mjesec, sa svojim mašinama, kompjuterima, selila po nekim podrumima, separeima kafana, štabovima, gdje sam svaki put molila ljude da mi dozvole da negdje sjednem i da radim. Da samo malo struje mi daju da ja uključim svoj kompjuter.“ - Amra Zulfikarpašić, dizajnerica

Sada...

Dizajn, način preživljavanja

„Sarajevo je prije rata imalo dosta jaku likovnu scenu. Sarajevo je prije rata imalo Collegium Artisticum koji je bio najveća galerija na području bivše Jugoslavije i hvala Bogu još je i sada. Sarajevo je imalo najveću izložbu koja se odigrala na tlu Jugoslavije, a to su bila „Jugoslovenska dokumenta“. Tako da smo mi sa jednim fantastičnim backgroundom ušli u ovaj rat. Mnogi umjetnici su napustili Sarajevo, neki su i ostali, ali i oni koji su napustili, oni su bili kao pupčanom vrpcom vezani za Sarajevo. Radili su izložbe vani koje su se ticale Sarajeva, neki su radili izložbe i u Sarajevu, neki su dolazili, neki su slali svoje radove. Uglavnom, likovna scena u Sarajevu, kao što je i pozorišna i muzička scena, bila je jako živa. Mi smo se svakodnevno bavili svojim poslom. Naša je baza bila Akademija likovnih umjetnosti i Collegium Artisticum. Ja sam u toku rata imala par zajedničkih izložbi, ali imala sam i jednu samostalnu izložbu koju sam radila na temu „Dizajn, način preživljavanja“. Jer sam prije rata radila izložbu „Dizajn, način života“. Radeći to u prostoru Skenderije, jedna moja prijateljica mi je pomagala i nas dvije smo našle mali prostor u zgradi Skenderije, u zgradi Doma mladih. Tu nije bilo ništa, sve je bilo golo. I sve su prozori bili porazbijanji. Nije postojao nijedan. Bila je jedna mala prostorija u sredini i nama je direktor Skenderije dao da mi možemo tu da radimo. Ja sam ležala na podu bez odjeće, samo u donjem vešu i moja drugarica Sanela je mene obcrtavala na foliji koja se stavljala na prozore. U tom momentu su se otvorila vrata i ušao je jedan francuski vojnik pa za njim drugi i treći, jer su oni radili na obezbjeđenju Skenderije. Mi smo njih istjerali, oni su otišli potpuno šokirani obzirom da nisu očekivali da kad otvore neka vrata da će ih iza tih vrata zateći takav prizor. Uglavnom, izložba je bila uspješna kao i sve izložbe u Sarajevu u to vrijeme. Bila je izuzetno posjećena, bez obzira na to što nije bilo struje i što je moj sin cijelu noć držao šalter uključen u zid.“ - Amra Zulfikarpašić, dizajnerica