Prof. Daniel Serwer

TRANSKRIPT:

• Molim Vas da pojasnite svoju povezanost i ekspertizu u vezi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom.

"Moje ime je Daniel Serwer. Sada sam profesor na Univerzitetu Johns Hopkins, Školi za napredne međunarodne studije i viši saradnik na Institutu za vanjsku politiku. Ali 1994. godine bio sam službenik State Departmenta kojeg je unajmio Dick Holbrooke da pomogne u konsolidaciji bosanske Federacije, hrvatsko-bošnjačke federacije, koja je formirana u januaru, februaru 1994. godine. I došao sam u novembru te godine, zapravo u oktobru te godine, da radim na njenom jačanju. Holbrooke je bio uvjeren da je to jedina dobra stvar koju smo učinili u Bosni i Hercegovini od početka rata i želio je da je vidi jačom."

• Trebamo li Dejtonski mirovni sporazum posmatrati kao kontinuum, pri čemu se njegovi pozitivni i negativni aspekti mijenjaju ovisno o kontekstu? Kako pomiriti ovu napetost između uspjeha i neuspjeha kada razgovaramo o njegovoj budućnosti i njegovom naslijeđu?

"Moje mišljenje je da je to bio kratkoročan uspjeh. To je okončalo rat. Dugoročno je to bio neuspjeh jer se nije bavio osnovnim sukobima i zato što je održao na vlasti, ne samo da je održao na vlasti, već osnažio zaraćene strane koje su vodile rat. Tako su nastavili da se bore, ali političkim i ekonomskim sredstvima, a ne vojnim sredstvima, koje su prilično iscrpili. Dakle, poslijeratni period je bio zahvaćen dominacijom etnonacionalista koji su dominirali i tokom rata."

• Kako možemo posmatrati Dejtonski pregovarački model: Kao naslijeđe vješte diplomatije koja je okončala rat i održala mir 29 godina ili kao nacrt budućeg rješavanja sukoba?

"Moramo biti veoma oprezni, čini mi se. Prvi način na koji moramo biti oprezni je prepoznati kontekst u kojem se to dogodilo. To se dogodilo tokom onoga što u Americi smatramo unipolarnim momentom. Sovjetski Savez se raspao. Rusija je bila na konopcu. Kina se još nije pojavila. A Evropa zapravo još nije bila unija i možda još uvijek nije unija, ali je bila još slabija kao unija 1995. godine. Dakle, Amerikanci su mogli da urade skoro sve što su zaista željeli bilo gdje na zemlji. A taj kontekst ne postoji danas i vjerovatno neće postojati za vrijeme mog života, ili možda čak ni za Vašeg života. Dakle, to je prva zadrška koju imam prema korištenju dejtonskog modela, da tako kažem. Druga zadrška koju imam je da moramo razumjeti kakav je bio ishod ovih pregovora. Ishod je bila podjela zemlje. Neću reći razdor, nego podjela zemlje, koja je nagradila agresiju koju je Beograd počinio, pa čak i nagradila u mnogo čemu, agresiju Hrvatske. Ruka koja je bila zavrnuta u Dejtonu nije bila Miloševićeva. Otišao je u Dejton tražeći mir. Izetbegović je taj koji je osjetio da mu je ruka zavrnuta u Dejtonu. I to je vrlo jasno rekao na potpisivanju sporazuma."

• Koji elementi iz Dejtonskog pregovaračkog procesa mogu nadići vrijeme i kontekst i primijeniti se na procese medijacije u budućim sukobima? Koje su najvažnije lekcije za pregovarače?

"Glavna lekcija s moje tačke gledišta je da će im, barem ako govorite o Amerikancima kao medijatorima, biti lakše da zavrnu ruku svom prijatelju nego neprijatelju. Dakle, ako odvuku prijatelje i neprijatelje negdje da sklope mirovni sporazum, bilo bi bolje da prijatelji budu sigurni da će dobiti dobar deal. Izetbegović je dobio dobar deal u smislu da je dobio naoružavanje Oružanih snaga Federacije. To mu je bila kompenzacija za loš dogovor za pregovaračkim stolom sa Srbima koji je trebalo da otkupe Amerikanci. U mnogim aspektima najvažniji dio pregovora nije bio između Srba i sarajevske vlade. Bilo je između Srba i Amerikanaca i između Amerikanaca i sarajevske vlade. Upoznao sam bosanske Srbe u Dejtonu. Nisu bili ni izbliza uključeni u pregovore. Milošević je imao njihovu punomoć, I on se bavio Holbrookeom. Izetbegovićem se nije mnogo bavio. Imao je posla sa Holbrookeom. I sve dok je dobio svojih 49%, bio je uredu. Jer ono s čim se suočio, ukoliko ne bude mira u Daytonu, bila je mogućnost pobjede snaga Federacije i odlaska 600.000 bosanskih Srba iz Republike Srpske. 200.000, kažu, 180.000, 200.000 hrvatskih Srba napustilo je Hrvatsku samo nekoliko mjeseci ranije. Tražili su već Miloševićevu glavu. Ali njih je bilo samo 180.000, a 600.000 onih koji bi možda napustili Bosnu, za Miloševića bi bio mnogo veći problem da preživi. Bio je zabrinut za svoju vlast. I sve dok je dobio 49% i nije dozvolio da Srbi odu iz Bosne, smatrao je da može da se izbori sa posljedicama sporazuma koji treba potpisati. Kod Izetbegovića, kao što sam spomenuo, ključan je bio program opremanja i obuke Oružanih snaga Federacije. To ga je uvjerilo da prihvati sporazum za koji je mislio da je potpuno nepravedan."

• Ako posmatramo aktuelna globalna zbivanja, mislite li da je međunarodni konsenzus da se okonča rat danas slabiji nego 1995. godine? Bi li Dejtonski mirovni sporazum danas bio uspješno ispregovaran i potpisan?

"To je hipotetički, malo mi je teško odgovoriti. Dozvolite mi da kažem ovo, znamo šta se dogodilo u Rambujeu. Nije uspjelo. Mislim da postoje pouke iz Dejtona kako bi se analizirao taj neuspjeh. Jedna lekcija je da Rambuje nije bio pravilno izolovan. Izolacija je bila važna u Dejtonu. Još jedna lekcija, mislim, je da morate biti sigurni da su na stranke izvršeni pravi pritisci. A u Rambujeu, Beograd nije osećao veliki pritisak. Čak je i prijetnja bombardovanjem bila... Kosovski Srbi bi možda i otišli sa Kosova, ali ih je bilo vrlo malo. I mislim da se Milošević nije plašio da će ga srušiti. Plašio se da će ga, ako se odrekne Kosova, to srušiti. Dakle, mislim da ima paralela čak sa trenutnim pregovorima na Balkanu, jer je tzv. dijalog Beograda i Prištine zapravo dijalog između EU i SAD s jedne i Beograda s druge strane, i između EU i SAD s jedne i Prištine s druge strane. Interakcija između te dvije strane je zaista... Glavna radnja je u tome da se medijatori posebno bave strankama. Može li se ovako nešto uraditi za Ukrajinu? Mislim da ne može. Mislim da Putin ne ide na neko izolovano mjesto, ne znam gde bi bilo to mjesto dovoljno neutralno za ovu temu, da se obračuna sa Zelenskim. Mislim da se ovo neće tako završiti. Ovo je geopolitički svijet. Svijet 1990-ih nije bio. Mislim, bio je geopolitički u smislu da su Amerikanci bili hegemonisti, ali nije bilo suprotstavljenih geopolitičkih sila ili geoekonomskih sila. I tako mislim da nije pametno previše razmišljati o Dejtonu kao modelu. Mislim da to ne bi upalilo sa Sadamom Huseinom. Mislim da to ne bi upalilo kod Bašara al-Asada. Ne, mi smo u drugoj eri."

• Na kraju, šta smatrate ključnim izazovima za budućnost medijacije u sukobima?

"Pa, ključni izazov je upravo ono što sam rekao, da su sukobljene snage danas mnogo, mnogo jače nego što su sukobljene snage bile 1990-ih. Mislim, bosanska vojska je imala tačno jedan tenk, ako se dobro sjećam. Držao se u tunelu u Sarajevu i povremeno izvlačio, pucalo se bum, bum, pa se tenk vraćao nazad u tunel. Govorimo o ratu u Ukrajini u kojem su Rusi izgubili stotine i stotine tenkova i druge teške opreme. Ovo je sasvim drugačija vrsta rata. Postoje neke sličnosti u etničkom čišćenju. Mislim, Rusi očigledno pokušavaju da se otarase svih koji sebe smatraju Ukrajincima i da izgrade ruske institucije unutar Ukrajine, okupiranih dijelova Ukrajine. Dakle, to je paralela, ali nivo sile koja se koristi je, znate, hiljadu, 10.000 puta veći. Isto između Izraela i Palestine. Ako ikada izbije rat zbog Tajvana, to će biti ista stvar. Sposobnost medijatora da dovedu ljude za pregovarački sto i oblikuju ne ishod u kojem svi dobijaju, već da pređu iz obostrano štetnog zastoja do obostrano primamljive prilike, postaje mnogo, mnogo teža nakon tri godine nasilja na razinama koje su veće od razine nasilja korištene u Drugom svjetskom ratu u nekim aspektima. Ne mislim da će budućnost medijacije biti kao prošlost medijacije. Ono što smo htjeli uraditi u Dejtonu bilo je da napravimo bolnu pat poziciju za obje strane. To tada nije bila bolna pat pozicija za obje strane. Snage Federacije su napredovale vrlo, vrlo brzo. Srbi su bili pred porazom, a mi smo ih spasili poraza zaustavivši snage Federacije prije nego što su stigli do Banja Luke. Bili su dan-dva udaljeni od Banja Luke. Možete zamisliti da to radite sa Bosnom i Hercegovinom, ali je vrlo teško zamisliti da to radite s Ukrajinom ili s ratom oko Tajvana ili sa Izraelom, Palestinom. Mislim, sposobnost Sjedinjenih Država, čak i da je predsjednik Biden rekao da nema više oružja za Izrael, što bi bio način da se dođe do obostrano bolne pat pozicije, čak i da je to rekao, možda bi prošli mjeseci, prošle bi godine prije nego što bi Izraelci ostali bez oružja, kompleta, kako oni to zovu. Ovo je rat na sasvim drugom nivou. Način da se nosi sa ovom vrstom rata je da se rat spriječi."