Prof. Bruce R. Hitchner

KLJUČNE IZJAVE:

Kraj rata se mora smatrati uspješnim ishodom

"[Uspjeh ili neuspjeh], nijedna od opcija ne dominira u potpunosti. Nema sumnje da je mir postignut. Rat je završen Dejtonskim sporazumom. Zaustavljen je. Svaki put kada se rat okonča, to se mora smatrati uspješnim ishodom, barem u domenu sukoba i nasilja."

Aneksi koji još uvijek čekaju implementaciju

"Niko u Dejtonu nije smatrao da je sporazum završen u smislu implementacije. Veći dio Dejtonskog sporazuma sadržavao je anekse koji još uvijek čekaju implementaciju. Svi su pretpostavljali da će trebati nekoliko godina da se u potpunosti sprovedu, jer je, na neki način, mirovni sporazum bio ujedno i sporazum o primirju i formalni završetak sukoba."

Proces implementacije i dalje je opterećen

"Mnogi elementi koji su uvedeni, posebno aneksi, bili su pokušaji pronalaska tehničkih, diplomatskih ili političkih rješenja za duboko ideološke i duboko emocionalne probleme. Takvi problemi se nisu mogli nužno riješiti provođenjem zakona, donošenjem regulativa ili provođenjem aktivnosti koje je međunarodna zajednica postavila u Dejtonu. Kao rezultat, proces implementacije ostao je opterećen - i takav ostaje do danas."

Otvoreno pitanje…

"Da li Dejton može poslužiti kao model ili ga treba posmatrati kao nešto što se može primijeniti drugdje? To je otvoreno pitanje jer svaki sukob i svaka situacija u svijetu imaju posebne okolnosti na koje nijedno prethodno rješenje nije primjenjivo."

Kako pregovarati u takvom okruženju?

"Argument bi mogao biti da, zavisno od okolnosti u kojima se država ili regija suočava sa sukobima temeljenim na etničkim i identitetskim pitanjima, u tom smislu, određeni aspekti Dejtona mogu imati smisla. Kako pregovarati u takvom okruženju?"

Postoje aspekti Dejtona koji su i dalje dragocjeni

"Može se tvrditi da, pod specifičnim okolnostima koje uključuju sukob unutar države, postoje aspekti Dejtona za koje mislim da su i dalje dragocjeni. Projekat pregovaranja u Dejtonu i proces implementacije mogu biti korisni i danas."

Proces izgradnje države nakon mirovnog sporazuma

"Ono što ja mislim da je zanimljivo u vezi Dejtona je pokušaj izgradnje države na osnovu mirovnog sporazuma. Pokušati izgraditi funkcionalnu državu, mislim da je to pitanje koje i dalje ostaje."

Zaustaviti rat. Ali šta slijedi nakon toga?

"Jedno je zaustaviti rat, ali morate odlučiti šta slijedi nakon toga. U tom smislu, napor izgradnje - ako ćemo to nazvati izgradnjom države - još uvijek je sine qua non. Dejton daje vrlo zanimljiv okvir kako je to osmišljeno. U svim današnjim pregovorima… Svi se slažu da je potrebno zaustaviti nasilje. Ali moraju znati kako izgleda budućnost ili barem imati neku ideju o tome, a Dejton je veoma dobar okvir za to kako ljudi počinju da razmišljaju o tome."

Ponekad se sukobi završavaju jer obje strane ne mogu nastaviti borbu

"Mogli biste tvrditi da se u određenoj mjeri Dejton nije dogodio zbog ovih većih događaja, već zbog toga što su obje strane bile iscrpljene. Ponekad su se sukobi završavali jer obje strane nisu mogle nastaviti borbu, a to bi se moglo dogoditi i glede sukoba Ukrajina-Rusija. Dakle, to je još jedan faktor koji bi mogao omogućiti još jedan Dejton – da u nekom trenutku ključni sukobi više nisu zamrznuti. Previše je žrtava i previše ekonomskih gubitaka i razaranja tkiva društva da bi bilo moguće voditi proces u stilu Dejtona. Opet, to bi bio proces izgradnje države nakon mirovnog sporazuma."

Stalni proces učenja lekcija

"Mislim da ljudi povodom 30. godišnjice Dejtona žele da se osvrnu unazad - oni vjeruju da je ovdje ugrađeno mnogo lekcija koje tek treba naučiti jer je proces još u toku."

Nismo na kraju historije

"Dejton je razriješio mnoge manje sukobe, od kojih bi se mnogi mogli riješiti na osnovu nekog šireg okvira konsenzusa. Možda bi to moglo biti zbog energetskih problema, možda okoliša, klimatskih promjena, itd. Ne vidim da se to trenutno dešava. Ne vidim da će doći do tog globalnog okvira. Dakle, odgovor je ne. Vjerovatno bi danas Dejton biti zaglavljen u sukobu koji se vodi između SAD/EU i s druge strane Rusije, Kine i Koreje, i drugog bloka koji se tome opire. Mogu zamisliti da bi sukob u Bosni bio razvučen, a jedino što ću reći je da nismo na kraju historije."

Rješenja zatvorena u tijesne pregovaračke kutije

"[danas] Skoro sva rješenja su bila zatvorena u što bih ja nazvao tijesne pregovaračke kutije, u kojima ključni pojedinci s jedne strane razgovaraju s određenim pojedincima s druge strane unutar vrlo suženog okvira. Cilj je doći do vrlo malog skupa povezanih sporazuma kako bi se riješio problem. Mene brine ovaj proces Zenonovog paradoksa, gdje diplomate polažu više nade u ove vrlo male, intenzivne, lokalizirane pregovaračke procese. Ali na kraju dana, u zavisnosti od okolnosti, njihova snaga ili neuspjeh zavise od moći koja ih okružuje – ne od samih pregovora."

TRANSKRIPT:

• Molim Vas da pojasnite svoju povezanost i ekspertizu u vezi sa Dejtonskim mirovnim sporazumom.

"Bio sam u Dejtonu 1995. godine kada je potpisan sporazum. Bio sam profesor na Univerzitetu u Dejtonu i direktor međunarodnih programa na univerzitetu. U to vrijeme, svi smo gledali u našim lokalnim vijestima i na državnim medijima da je Dejton postao, ako mogu tako reći, na trenutak centar svijeta u kojem su se vodili pregovori u aviobazi Wright-Patterson. I mogu reći da je u tom trenutku moja supruga Becky rekla: "Znaš, mislim da je ovo važno i da trebamo učiniti nešto u vezi s onim što se dešava u Dejtonu. I sada si u poziciji da kao direktor međunarodnih programa pokušaš, da vidimo da li možemo da napravimo nešto korisno što bi upotpunilo pregovore i nedavno potpisivanje sporazuma. Tako da sam odmah kontaktirao mog starog profesora na Univerzitetu Michigan, Johna Finea, eksperta za Balkan. I pitao sam ga da li postoje stvari koje možemo učiniti? Dao mi je obilje prijedloga i informacija. Tada sam počeo da se organizujem sa ljudima u zajednici, u aviobazi Wright-Patterson, sa Udruženjem zrakoplovnih snaga, sa Dejtonskim savjetom za svjetske poslove, s tim da su obje organizacije također razmišljale o tome da nešto urade. I sastali smo se. Formirali smo partnersku grupu. I jedna od stvari koju smo odlučili je da organizujemo niz događaja povodom prve godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma u novembru 1996. Naš cilj nije bio samo da pokažemo Dejtonski sporazum, već da tražimo načine da pomognemo u njegovoj implementaciji, da unaprijedimo njegovu implementaciju. Također smo počeli da organizujemo razne grupe zajednica u Dejtonu, Grad Dejton, biznise itd. da pitamo da li žele da se angažuju u ovom procesu, organizacije za ljudska prava, bolnice, škole. I tokom te godine, sve do novembra, pokrenuli smo ogroman napor zajednice koji je doveo do prvog događaja u Dejtonu u novembru 1996. Vratili smo mnoge potpisnike uključene u pregovore u Dejtonu. U narednih pet godina održavali smo događaje svake godine. Također smo organizovali radionice. Osnovali smo nevladinu organizaciju pod nazivom Projekat Dejtonskog mirovnog sporazuma. 2001. godine, kada sam se preselio na Univerzitet Tufts, dijelom zato što je Tufts bio prilično zainteresiran da vidi nastavak rada koji smo radili u Daytonu na Tuftsu, uključio sam se u proces ustavne reforme sa brojnim kolegama, Donaldom Haysom iz OHR-a i Paulom Williamsom iz Grupe za politiku javnog međunarodnog prava. Sva trojica smo razvili jake i bliske odnose sa različitim članovima zajednice u Bosni i Hercegovini, sa političkom zajednicom, međunarodnom zajednicom, vladom SAD-a itd. Postao sam dio tima koji je tokom 2005. i početkom 2006. godine pregovarao o tzv. Aprilskom paketu ustavnih reformi. Godinama sam, sve do danas, bio uključen u praćenje situacije u Bosni i Hercegovini i na Balkanu, pisao kolumne, radove, radio intervjue, ostao angažovan, pokušavao ostati jedan od rijetkih stručnjaka koji rade na ovim prostorima, jer, kao što svi znamo, mnogi problemi i politička pitanja koja su dominirala međunarodnom zajednicom 1990-ih prije 9/11fokusirani na Balkan, sada više nisu pitanja od primarne važnosti. Ali kao što svi znamo, kako se približavamo 30. godišnjici, jasno je da ima mnogo toga da se uradi u odnosu na Dejton. Budući da Dejton nije u potpunosti implementiran, međunarodna zajednica je još uvijek uključena u Bosnu i Hercegovinu. Napredak od kraja rata do danas nije ono čemu smo se nadali. Ali, srećom, još uvijek imamo mir u Bosni. I reći ću da tu želim stati sa svojim uvodom."

• Kako možemo posmatrati Dejtonski pregovarački model: Kao naslijeđe vješte diplomatije koja je okončala rat i održala mir 29 godina ili kao nacrt budućeg rješavanja sukoba?

"Prije svega, rekao bih da su sve tri ove ocjene Dejtona tačne. Nijedan od njih ne dominira nad drugim. Nema sumnje da je rat završio kao rezultat Dejtonskog sporazuma. Prestao je. U svakom slučaju kada rat završi, to se mora smatrati uspješnim ishodom, barem u smislu sukoba i nasilja. Isto tako je istina da niko u Dejtonu nije mislio da je sporazum završen u smislu njegove implementacije. Veći dio Dejtonskog sporazuma, kao što dobro znate, imao je anekse koji su ostali da se implementiraju. I svi su pretpostavljali da će biti potrebno nekoliko godina, mjeseci i godina, da se u potpunosti implementira jer je, na neki način, mirovni sporazum bio jednako sporazum o prekidu vatre koliko i formalni kraj sukoba. I tako je tokom proteklih godina međunarodna zajednica, koja je sarađivala sa lokalnim bosanskim vlastima sa veoma složenom mašinerijom koju je Dejton postavio, pokušavala da implementira sporazum. I naišla je na ogromne izazove jer na vrlo stvaran način, sam sporazum nije riješio uzroke sukoba. I mnoge stvari koje su postavljane u smislu aneksa bile su više pokušaj da se pronađu tehnička ili diplomatska ili politička rješenja za probleme koji su bili duboko ideološki, duboko emotivni, takvi da se ne mogu nužno riješiti primjenom zakona ili donošenjem propisa ili drugim aktivnostima koje je međunarodna zajednica uspostavila Dejtonom. Kao posljedica toga, proces implementacije je ostao bremenit, i ostao je bremenit do danas. Moglo bi se reći da je Bosna koju danas imamo Bosna i Hercegovina... Mnogi aspekti koji su postojali prije rata jednostavno još uvijek postoje. I umjesto da suštinski mijenjaju tu dinamiku, neki aspekti mirovnog sporazuma su je, nažalost, pojačali. Da li Dejton služi kao model ili ga treba gledati kao nešto što se može koristiti i drugdje? To je otvoreno pitanje jer svaki sukob i svako pitanje u svijetu ima određeni skup okolnosti za koje nijedno rješenje, rješenje iz prošlosti, ne funkcionira. A argument koji bi se mogao dati je da u zavisnosti od okolnosti u kojima imate nacionalnu državu ili regiju u kojoj su grupe ljudi uključeni u sukob zbog etničke pripadnosti i identiteta, onda ustvari, postoje aspekti Dejtona o kojima ima smisla razmišljati. Kako raditi u takvom okruženju? To nije nužno bio slučaj u, recimo, Afganistanu. Jedan od razloga zašto biste mogli govoriti o neuspjehu u Afganistanu je to što nije uključivao dinamiku koju smo imali na Balkanu. I tako bi se to moglo tvrditi, pod određenim okolnostima koje uključuju unutrašnji sukob ili sukob unutar države, da postoje aspekti Dejtona za koje mislim da su još uvijek vrijedni. Projekat pregovaranja u Dejtonu, proces implementacije još uvijek bi mogao biti vrijedan. I to je dio razloga zbog kojih mislim da ljudi povodom 30. godišnjice (potpisivanja Dejtonskog sporazuma) žele da se osvrnu na to što vjeruju da je ovdje ugrađeno mnoštvo lekcija koje tek treba naučiti jer je proces još uvijek u toku."

• Koji elementi iz Dejtonskog pregovaračkog procesa mogu nadići vrijeme i kontekst i primijeniti se na procese medijacije u budućim sukobima? Koje su najvažnije lekcije za pregovarače?

"Znate, to je zaista zanimljivo pitanje jer neki ljudi vole da se fokusiraju na pregovarački proces od 21 dan sam po sebi. A šta se desilo za 21 dan? To je bio samo poseban način suočavanja sa datim okolnostima. I da li bi neko htio da izoluje strane? Da li bi neko želio da ih na tri sedmice skloni na jedno mesto? Sve te stvari. Da li biste željeli da imate neku vrstu dominantnog alfa mužjaka ili žene da vodi pregovore na taj način? Ne znam da li je to uopšte odgovor. Ali ono što mislim da je interesantno u vezi Dejtona jeste to što je pokušao da izgradi državu povrh mirovnog sporazuma. Pokušao je izgraditi funkcionalnu državu. I mislim da je to pitanje koje ostaje, može se o tome raspravljati, na primjer, sa Izraelom i Gazom, Izraelom i Palestincima, zar ne? U nizu sukoba postavlja se pitanje, jedno je zaustaviti rat, ali morate odlučiti šta će biti poslije. I u tom smislu, nastojanje da se izgradi, ako hoćete, nazvaćemo to izgradnjom nacije, jer to i jeste, i dalje je sine qua non. A Dejton pruža vrlo zanimljiv obrazac za to kako je to urađeno. I zamišljam da u svim pregovorima koji se vode, čak i u vezi sa, na primjer, sukobom sa Libanom. Kako će libanska država izgledati u budućnosti, na primjer. Do sukoba ne može doći samo na osnovu toga što mi... Svi se slažu da žele zaustaviti nasilje. Oni moraju znati kako izgleda budućnost, a Dejton je vrlo dobar šablon za to kako ljudi počinju razmišljati o tome. I na način na koji možete reći da, kada se vratite na to, pogledate ga i kažete, postoje aspekti Dejtonskog sporazuma koji su bili osmišljeni, to je zapravo bila vrlo dobra stvar, pokušati to učiniti. I to će biti, vjerovatno će biti na neki način, ako ikada dođe do rješenja sukoba, znate, između Palestine i Izraela. A to je čak i mnogo bremenitije nego što je to u ovom slučaju na neki način. Imat će neke aspekte onoga što bismo nazvali dejtonskim procesom u smislu određivanja kako izgleda budućnost. Kako izgleda budući mir?"

• Ako posmatramo aktuelna globalna zbivanja, mislite li da je međunarodni konsenzus da se okonča rat danas slabiji nego 1995. godine? Bi li Dejtonski mirovni sporazum danas bio uspješno ispregovaran i potpisan?

"Okolnosti su veoma različite. Mogli biste tvrditi da je kraj Hladnog rata, koji je zapravo faktor u nastanku sukoba na Balkanu, doveo i do prilike da se ljudi okupe kako bi se taj regionalni sukob riješio na način da nemamo super događaj koji može omogućiti da se fokusiramo na rješavanje ovakvih lokalnih sukoba koji imaju potencijal da imaju ozbiljne posljedice. I tako, da, danas je to sasvim drugačiji splet okolnosti. S druge strane, danas bi moglo doći do niza događaja, određene generalne promjene politike na širem nivou u međunarodnoj zajednici, što bi moglo omogućiti rješavanje sukoba na način na koji je riješen Dejton. Mnogo manjih sukoba, koji bi se mogli riješiti na osnovu nekog većeg okvira konsenzusa. Možda to može biti zbog energetskih problema, možda okoliša, klimatskih promjena, itd. Ne vidim da se to trenutno dešava. Ne vidim da će doći do tog globalnog okvira. I tako je odgovor ne. Vjerovatno bi danas Dejton bio zarobljen u sukobu koji se vodi između SAD-a, EU, a s druge strane Rusije, Kine i Koreje, drugog bloka koji se tome opire. Mogu zamisliti da bi se sukob u Bosni razvukao. I jedino što ću reći je da nismo na kraju historije. Moglo bi se tvrditi da u određenoj mjeri do Dejtona nije došlo samo zbog ovih većih događaja, već zbog toga što su obje strane bile iscrpljene. I ponekad se sukobi završavaju jer obje strane ne mogu nastaviti borbu. A to bi se moglo dogoditi vis-a-vis Ukrajine i Rusije, na primjer. Dakle, to je još jedan faktor koji bi mogao omogućiti još jedan Dayton. Da u jednom trenutku ključni sukobi više nisu zamrznuti, previše je ljudskih gubitaka, previše troškova u smislu ekonomije, društvenog tkiva društva, da bi bilo moguće ponovo voditi proces u stilu Dejtona, a to je državotvorni proces nakon mirovnog sporazuma."

• Na kraju, šta smatrate ključnim izazovima za budućnost medijacije u sukobima?

"Mislim da problem često dolazi, po mom mišljenju... Reći ću jednu stvar da sam sinoć slušao savjetnika predsjednika Bidena za državnu sigurnost u intervjuu na javnoj televiziji. Postavljena su mu brojna pitanja o politici SAD u Ukrajini, Kini i tako dalje. A problem koji sam pronašao u mnogim njegovim odgovorima je da su skoro sva rješenja zatvorena u, kako bih ja nazvao, uske pregovaračke kutije u kojima određeni pojedinci s jedne strane razgovaraju s određenim pojedincima s druge strane u vrlo uskom okviru. A cilj je doći do neke vrste vrlo malog skupa povezanih sporazuma kako bi se riješio problem. Mene brine to što je ovaj proces zapravo Zenonov paradoks da diplomate polažu više nade u ovakve vrlo male, intenzivne, lokalizovane pregovaračke procese, da u konačnici, u zavisnosti od okolnosti, njihova snaga ili neuspjeh zavisi od moći koja ih okružuje, a ne od pregovora per se. Svi znaju kako pregovarati, ali rješavanje sukoba samo po sebi ne rješava problem. Širi kontekst ili okvir u koji postavljate rješavanje sukoba u suštini mora biti motivirajuća snaga za stvarnu promjenu. I mogu vam reći da ako samo vodite pregovore ili diplomatiju i izgubite se, zaglavljeni u ovim stvarima, moj osjećaj je da ste zapravo u situaciji u kojoj se nadate, recimo, promjeni, u konačnici, koja ni izbliza ne donosi toliko nade kolika su Vaša očekivanja. To je ono što ja mislim."