Namjera i poricanje

Namjera i poricanje

Dr. Edina Bećirević, Univerzitet u Sarajevu

"...Suđenja u MKSJ ponudila obilje dokaza o tome da su vodstva bosanskih Srba i Srbije, davno prije Srebrenice, imala namjeru da bosanske Muslimane kao skupinu unište na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. I sada, u razgovoru s onima koji to niječu, ja koristim taj dokaz kojem je teško proturječiti. Dakle, protiv poricanja genocida generalno, i onih članova akademske zajednice koji ga ‘nevino’ negiraju tvrdeći da je genocidne namjere teško dokazati, treba se boriti citirajući ono što su počinioci sami planirali i o čemu su međusobno otvoreno razgovarali dugo prije 1995. Istraživanje počinitelja je najbolja strategija za borbu protiv poricanja genocida. Potrebno je samo istraživati arhiv Haškog tribunala ili Suda BiH i čitati dokumente čiju autentičnost ne dovode u pitanje čak ni advokati počinitelja. Na primjer, na zasjedanju 12. maja 1992. godine, Momčilo Krajišnik, predsjednik tzv. Parlamenta bosanskih Srba, pročitao je šest srpskih strateških ciljeva. Jedan od tih ciljeva je fizičko odvajanje Srba od drugih ljudi u Bosni..."

- Izvodi iz transkripta

Poricanje i blokirana društva

Dr. Daniel Feierstein, Direktor Centra za studije genocida u Argentini

"...Govorio sam da ova vrsta procesa sjećanja može zamisliti samo ono što su počinioci učinili s tijelima žrtava. U tome je stvarna opasnost, jer se u tom procesu memorijalizacije zaboravlja ko su te žrtve zapravo bile. Zato mislim da je u svakom post-genocidnom društvu to vrle važno otkriti; dakle ne samo šta su počinioci učinili žrtvama, nego prvenstveno ko su te žrtve bile. Kako su živjeli ti ljudi? Koje su odlike njihove kulture? Šta su radili u životu? Dakle, (važno je) pokušati pronaći onaj identitet koji je bio podvrgnut ubijanju i progonu, ne samo tijela, već upravo taj identitet. Mislim da je to osnovno u pokušaju suočenja s ciljevima počinitelja Dakle, ne davati apstraktan prikaz terora, ubijanja, masovnih grobnica, mučenja i silovanja, nego pokušati prevladati teror i pronaći identitet žrtava, ko su ti ljudi bili. I ovo je neophodno za razumijevanje i ponovno otvaranje mogućnosti da uopšte razmišljamo o tome ko smo.

Ovo predstavlja problem. Naravno, identitet nam je pluralan, znači istina je da je u bivšoj Jugoslaviji bilo različitih identiteta i da se kroz četrdesetogodišnji projekat iz ovih različitih identiteta pokušavalo stvoriti jedan identitet. Jedan pluralni identitet. I to je bilo prilično uspješno u nekim dijelovima bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, a manje uspješno u onim dijelovima gdje je nacionalizam oduvijek bio važan. Projekat tokom 90-ih godina očito je bio uništiti ovu pluralnost i stvoriti nove republike s različitim nacionalizmima. Mislim da je potvrđivanje tih razlika, potvrđivanje nemogućnosti da se živi zajedno i potvrđivanje suštinskih razlika među različitim grupama, zapravo potvrđivanje ciljeva počinitelja.

Bosna i Hercegovina je bila ne samo najplurikulturalniji dio Jugoslavije, nego jedan od najplurikulturnijih identiteta u cijeloj Evropi. Dakle to je bilo zanimljivo. I zato Bosna i jest bila fokus ubijanja i fokus genocida. Projekat i jest bio da se uništi ta pluralnost..."

- Izvodi iz transkripta

Revizija historije i poricanje

Dr. Branka Prpa, Historičarka

"...Alber Kami je u svom "Pobunjenom čoveku", napisao da "propaganda i tortura sa zločincem spaja ljude u prisilno saučesništvo." Onaj koji ih ubija ili stavlja na torturu vidi samo jednu senu u svojoj pobedi: ne može se osećati nevin. Potrebno je stoga da stvori krivicu u same žrtve. "Kad ideje nevinosti nestane čak u nevinog, vrednost moći konačno vlada nad jednim očajnim svetom." Ali to se, po Kamiju, dešava samo u svetu bez usmerenja. A to je napisao pre pola veka, posle Drugog svetskog rata. Kako je to danas ponovo moguće? Kako je moguća Srebrenica? Kako je moguće udruženo ništenje zločina iz XX veka? Kako je moguće prisilno saučesništvo?

Svaki istoričar može dati istinit izveštaj o onome što se dogodilo u prošlosti. Mi istoričari, treba da vršimo svoju dužnost i naša se volja treba da univerzalizuje kao dobra volja Čoveka. Svako, uostalom, može da živi prema etičkim i moralnim uzusima onog što treba da bude i šta treba da čini. Mi smo, kako to kaže Agnes Heler "ograničeni na jedno zajedništvo sa smrtnima sa kojima delimo život. Bunar naše prošlosti zaista je dubok, naša odgovornost zaista je ogromna. Postoji jedna želja koju ne mogu poništiti druge želje, a to je da učestvujemo u odgovornosti našeg zajedništva. Možemo živeti poštenim životom. Zašto da ne pokušamo." To je poslednja rečenica "Teorije istorije", ali to mora biti i poslednja rečenica ne samo za istoričara, nego i za svakog čoveka jer suštinski utemeljuje smisao našeg istorijskog postojanja..."

- Izvodi iz transkripta