Nastavak normalnog života i stvaralaštva bili su tokom opsade Sarajeva svim građanima jednako važni kao hljeb, lijekovi ili voda.
Ovaj segment FAMA-istraživanja obavljenih između 1992. i 1996. godine sadrži pitanje Možete li opisati neku svoju kreaciju? i odgovore ispitanika. Sarajlije (u ovom slučaju: ispitanici) kreirali su i prihvatili ovaj model da bi preživjeli: „Svi smo mi bili inovatori vlastitih metoda preživljavanja“, kako kaže jedan od ispitanika.
Izvori: FAMA Kolekcija 1992-1996. Govorna historija, Ankete: Preživljavanje, Sarajevo Life magazin, arhivska zbirka video zapisa i fotografija.
Baletni ansambl je ostvario pristojnu baletnu izvedbu. Koliko je god bilo važno da plesači svakodnevno dolaze na probe, stavljajući na kušnju svoju fizičku i psihičku izdržljivost, isto je toliko bilo važno i da publika dođe da vidi njihov nastup. To je bila svojevrsna garancija da plesači ipak žive u svijetu u kojem je moguće ostvariti nešto što ni u normalnim okolnostima nije lako: baletnu predstavu.
Amila Glamočak, glumica i pjevačica: „Vježbali smo uz muziku s magnetofona spojenog na mali akumulator. Premijera mjuzikla Kosa bila je kultni događaj, veliki emotivni ventil, lijek za smirenje građanima ovoga grada. Dolazili su na predstave iz najudaljenijih dijelova grada, uprkos granatiranjima i snajperskoj vatri. A mi smo igrali po dvije-tri predstave dnevno – jer takvu publiku nismo mogli razočarati.“
Vladimir Jokanović, glumac: „Jednom sam u ledenom pozorištu morao stati pred publiku i reći nešto u stilu S obzirom na to koliko je ovdje hladno, želite li da igramo ili ne? Niko nije otišao, vjerujte, svi su rekli: Igrajte, molimo vas."
Ines Fančović, glumica koja je u teatru Noh u režiji Harisa Pašovića, igrala glavnu ulogu, morala je dolazeći u pozorište prelaziti rijeku, a prelaz je bio jako opasan, pa se svakog dana kolebala između mostova.