Dnevni poslovi

"Pijačno pravilo: ono što imaš trampiš za ono što nemaš. Na primjer, tri kilograma duhana trampiš za kilu mlijeka u prahu, ili cigarete za brašno i šećer."

"Jednom sam napravila ukras za kosu u obliku cvijeta, nešto neobično, pa to trampila za paket pelena, koje si u tom trenutku nisam mogla priuštiti."

"Kafu sam kuhala od žitarica; obično od ječma, a jednom i od leće. A probala sam i rižu i žir."

"Radioamateri su tokom rata proslijedili više od 20 miliona poruka."

"Možete li zamisliti da smo porode obavljali pri svjetlu svijeća? A u cijelom porodilištu smo imali samo jednu svijeću. Jedna svijeća za dva istovremena poroda, jedna svijeća na tri bebe rođene u isto vrijeme."

"Napravio sam lampu. Umetnuo sam IV cjevčicu u plinsko crijevo, a na drugi kraj stavio prazan uložak od hemijske olovke; bilo je dovoljno svjetla da se osvijetli soba."

"Pošto nije bilo ni struje ni plina, morali smo rezati granje ili skupljati papir da preživimo."

"Improvizovao sam baštu na svojoj prozorskoj dasci. Doslovno veličine prozorske daske. Imao sam 27 vrsta povrća. Prolaznici su redovno bili oduševljeni cvjetovima tikvica koji vise s mog prozora. Imao sam i raznih vrsta paprika, čak i ljutih feferona."

"Odjednom se nađeš kao u mjestu ukopan, nasred si ulice, svjestan si koja je to ulica, i odjednom zapuca snajper, a ti ne možeš da makneš. To samo na trenutak – a onda zakoračiš i potrčiš."

"Bio sam na desetak ručkova ili večera organizovanih pod motom "Uberi ručak, ulovi večeru"."

"Pokušaji lociranja snajperskih tačaka tokom četiri godine pod opsadom stvorili su određene reflekse; i čovjek se morao naviknuti da vjeruje da ga barikade, da ga kontejneri (bilo ih je 380) nekako mogu zaštititi. Ili smo barem mislili da mogu."

"Zamislite čovjeka na operacionom stolu u prostoriji gdje je temperatura -5°C. Praktično smo radili u onom što medicina smatra nekom vrstom hibernacije. Možda su zato naši pacijenti i mogli izdržati duge i teške hirurške zahvate. Topla jela pripremana su u kotlovima ispod kojih se ložila vatra. Na isti način se pralo i rublje u prosjeku se ručno pralo dvije tone rublja dnevno."

"Stalno sam čekala u redovima za vodu, jer nisam mogla ponijeti više od 70 litara odjednom."

"Puno sam puta bio suočen sa situacijama kad je kroz pojedine dijelove grada bila ludost proći i avionom, a kamoli biciklom, zato što su redovno bili pod snajperskom vatrom."

"Izmislio nisam ništa, ali sam od raznih biljaka izrađivao šampone za kosu."

"Pravila sam kokice od riže. Staviš ulje u tavu i pričekaš da se dobro zagrije. Onda staviš rižu i čekaš da nabubri i postane zlaćana. To je dobro i kao obrok i kao međuobrok, malo se zabavljaš grickajući."

"Svakog dana sam prelazila po 14 kilometara."

"U cijelom nam je komšiluku radila samo jedna rerna i svi smo tu pekli hljeb, morali smo čekati i po četiri-pet sati da dođemo na red."

"Nema šta nisam radio, sve što je obećavalo odvlačenje pažnje od teške svakodnevice."

"Pokušavali smo zaštititi tramvaje od snajpera kako god smo znali i umjeli. Kao zaštitu smo postavljali kontejnere i naše autobuse, a kasnije čak i velike komade tkanine da snajperisti ne vide kad prolazi tramvaj. Građani su smatrali da je, koliko god riskantno, tramvajem ipak lakše nego pješke jer je hodanje bilo praktično nemoguće. Ljudi nisu imali obuću, nisu imali odjeću, znam to jer sam često razgovarao s putnicima. Govorili su „Ti samo vozi, kome je suđeno da preživi, taj će preživjeti, a kome nije – ti tu ništa ne možeš.“"

"Ako je nekoga bilo strah, rekao je da se boji. Ako je neko nekoga volio, odmah je to rekao, jasno pokazao. Kad smo htjeli jedni drugima priskočiti u pomoć, to smo i činili."

"Često sam pravila prirodne preparate od ljekovitog bilja. Na primjer, mješavina metilnog alkohola i bijelog luka kao lijek protiv vrtoglavice i za opšte jačanje. Svaki dan uzimate jednu kap više dok ne dođete do 25 kapi. Pomoću tih smjesa smo održavali snagu. Dijelila sam te preparate svojim komšijama."

"Hodati gradom da bi preživio – dok okolo padaju granate – svakako je samo po sebi pravi podvig."

"S vanjskim svijetom smo komunicirali preko satelitskih telefona, humanitarnih organizacija, radioamatera, stranih novinara, UN-a, Jehovinih svjedoka, Caritasa."

"Golf je išao na benzin, a kad smo mogli odvojiti malo kuhinjskog ulja dodali bismo ga u dizel, golf bi išao na sve! Nikad se nije pokvario. Poskakivao je, vozio nizbrdo, uzbrdo. Mislim da je golf spasio Sarajevo."

"Išli smo na spavanje što ranije i ustajali što kasnije – tako smo preskakali barem jedan obrok."

"Ulice sam prelazio trčeći 300 kilometara na sat."

"Ljudi su bili zapanjeni kada sam im savjetovao da svojim psima kao dodatak ishrani daju pivski kvasac. Mislili su da će psi naticati od kvasca. Nije pas hljeb, ne može ga kvasac nabubriti."

"Trčali smo kao progonjene zvijeri."

"Pravila sam hljeb od riže. Rižu dobro skuhaš i zgnječiš. Onda dodaš malo žitnog brašna i promiješaš sve zajedno. Taj hljeb se ne stvrdne ni nakon tri-četiri dana."

"Napravio sam tuš na balkonu. Vezao sam kantu za gredu i tako skupljao kišnicu. Sapunam se i onda polako povlačim konop, kanta se naginje i ja se ispirem kišnicom."

"Tokom teških granatiranja ostajali smo na stubištu, odmah ispred mog stana. Tu su se skupljale sve komšije s našeg i onog sprata iznad nas. Imali smo sreće, nikad nismo imali direktan pogodak."

"Muvao sam se po gradu jer nisam imao pametnijeg posla."

"Uberi ručak, ulovi večeru!"

"Napravili smo „gradski voz“, a vukao ga je kamion – nazvali smo to vozilo UNILOK 1000. To je bilo posebno vozilo, moglo se kretati i tramvajskom prugom i cestom. Da vozilo ne bi iskočilo iz tračnica, konstruisali smo male željezničke osovine i na njih pričvrstili tri mala željeznička vagona iz lokalnih vozova. Postojao je tehnički problem s kontrolom kočenja jer je taj vozić morao stajati na improvizovanim stajalištima. Kamion nema kočioni sistem kojim se može upravljati na tramvajskim prugama, ali zato željeznički vagoni imaju ručne kočnice. Tako su naši željezničari ručno zaustavljali voz kad god je trebalo."

"U slobodno vrijeme sam slikao."

"Čelični živci i strpljenje svetaca."

"Pravila sam salatu od plave djeteline – vjerujte da u životu nisam probala ukusniju salatu. Dva-tri dana nakon što su ljudi shvatili da lucerka može biti i ljudska hrana, nisi u Sarajevu više nigdje mogao naći lucerku."

"Prema mom iskustvu, morate se stalno kretati."

"Spojio sam radio komadom žice na dinamo bicikla. Okrećući pedale proizvodio sam struju i slušao radio."

"1992. obukli smo zimsku odjeću i nismo je skidali cijele te zime. Zbog noćnog granatiranja smo spavali obučeni, jer smo često iz kreveta morali u podrum."

"Kad sam imao slobodnog vremena, provodio sam ga s prijateljima."

"Vozili smo bicikle, tako se kreće brže, ali smo i biciklom morali preko takozvanih opasnih tačaka, gdje su svi bili izloženi snajperskoj vatri nevidljivog neprijatelja. U tim trenucima smo vjerovali da smo u prednosti zato što te tačke biciklom pređeš brže nego pješke. Ali su i biciklisti često stradavali."

"Smijeh, humor, šale..."

"Šetala sam gradom uglavnom zato što bih poludjela da sam sve vrijeme ostala zatvorena u kući."

"Kad god u školi položim test, davala sam mami te listove s kojih sam učila da zapali vatru, a dok je vatra gorjela, sjedila sam kraj nje i čitala, da još nešto naučim dok ima svjetla."

"Pisma su putovala i po četiri mjeseca."

"U bašti imam i blitvu, i krompir, i bundevu, i paradajz, i luk."

"Možete zamisliti koliki su bili problemi i muke s vodom kad nam je dnevno trebalo dvije hiljade litara. Bez obzira na nestašice, pacijenti nikad nisu ostali bez obroka, i niko nije dobio nikakvu bolest. Osoblje, svi mi koji smo se našli na tom poslu, učinili smo sve da se ti ljudi osjećaju sigurno jer smo tu bili zbog njih."

"Napravio sam bezbroj vrsta lampi koje su mi pomogle u kretanju po stanu za vrijeme noćnih granatiranja."

"Dotjerujem se iz inata."

"Brali smo lišće pored Miljacke, ubrali bismo malo podbjela i narezali ga za ručak."

"Jednom nikako nisam mogao natjerati svog psa da izađe iz zgrade, i baš sam se naljutio i iživcirao. Međutim, kad je nekoliko sekundi nakon toga počelo granatiranje, postalo je jasno da je pas imao itekako dobar razlog što nije htio napolje. Otada niko od mojih komšija nije izlazio a da prethodno ne provjeri želi li moj pas napolje."

"Potraga za vodom kad nisi siguran hoćeš li se vratiti živi može se smatrati podvigom s obzirom na to da se to radilo pod kontinuiranim granatiranjem."

"Moji prijatelji i ja pravili smo tulume bez određenog razloga, samo da se opustimo. Muziku smo slušali koristeći kamionske akumulatore."

"Napravio sam kremu za cipele."

"Posadila sam sjemenke japanskog paradajza u saksiju na balkonu. Cijelo sam ljeto jela slatki japanski paradajz."

"Udala sam se u ratu. Prijatelji mog supruga uplatili su nam u sarajevskom Holiday Innu (dvodnevno) bračno putovanje. Bilo nam je super i nikad to neću zaboraviti."

"Ljudi su počeli shvatati da je normalno osjećati strah. Da je sasvim u redu bojati se i plakati, ili vrištati, da tako treba, da je to način oslobađanja od stresa."

"Izmišljala sam recepte. Jedan od njih je za pitu od graha. Grah se dobro skuha, doda malo luka i bibera, kad i ako imaš, pa sve to izgnječiš i rasporediš po jufkama. Onda ispečeš pitu, pravi specijalitet."

"Vidio sam ribu u rijeci, pastrmku, ali se nisam usudio reći svojim kolegama ribarima. Otišao sam kući iako su uz rijeku pucali snajperisti. Uzeo sam opremu, ali nisam imao mamaca pa sam morao pronaći glistu. I na glistu uhvatio pastrmku. Kakva je to radost bila!"

"Kretao sam se po gradu da bih našao hranu i vodu. A od granatiranja i snajperske vatre nigdje nisi bio siguran."

"Nismo imali pravi podrum; kad je bilo granatiranje sjedili smo na stubištu, a nekoliko puta sam čak i prespavao sjedeći na stepenicama."

"Ljudi su bili očajni, pucalo se na sve strane, a ja sam bila najsretnija na svijetu jer sam zatrudnila!"

"Napravio sam minijaturni šporet. Uzeo sam veliku konzervu i u nju stavio manju koju sam napunio vodom. U većoj konzervi sam zapalio papir, a plamen je zagrijao vodu i hranu u manjoj."

"Od tri stara bicikla napravio sam jedan pristojan i prodao ga za dobre pare."

"Opustite se, ostanite hladnokrvni, budite fokusirani i spremni na promjene, budite kreativni, koristite svoj intelekt i sve radite s primjesom humora."

"S hljebom smo bili jako štedljivi, pazili smo da svako dobije dovoljno da makar prevari glad, a ako tokom dana ne pojedemo sav hljeb, od ostatka bismo pripremili specijalitet, ćevapčiće od krušnih mrvica. Svi Bosanci vole ćevapčiće."

"Izrađivali smo male uljanice provlačeći vrpcu ili fitilj kroz plutani čep."

"E vala ću „raditi“ iz inata."

"Stojim između zgrada i gledam na sat. Nakon prvog pucnja, brojim sekunde do sljedećeg. Otprilike 15 do 20 sekundi. Kad osjetim da sam spreman, čekam sljedeći i odmah potrčim preko bulevara, morao sam ga preći za manje od 15 sekundi. Strah je nevjerovatna stvar, ne osjećaš noge, prestanu ti raditi mišići, nemaš zraka u plućima."

"Nastavnici su nam na kraju svakog časa govorili: "Pazite se". Mi smo njih pozdravljali sa "Jeste dobro?" Nije više bilo Zdravo i Doviđenja. Čak su se i pozdravi potpuno promijenili. I nismo više morali ustajati kad nastavnici uđu u učionicu, jer su nas nastavnici poštovali koliko i mi njih, svi smo živjeli u istom paklu i nije trebalo biti previše formalan."

"Bilo je lako dokučiti smisao života i smrti. Drama Alkestida je upravo o tome. Alkestida je žena spremna da se žrtvuje i umre umjesto svog muža. Svi smo mi bili u sličnim situacijama: hoću li ovog puta po vodu ići ja, a da kod kuće ostane moj suprug, ili djeca, ili ko već. Na neki način svi smo bili spremni da se žrtvujemo."

"Čekao sam do kasno u noć da dođe plin, pa da mogu raditi na doktoratu."

"Organizovali smo trku na 800 metara. Djeca su se zagrijavala u kanalu i na sjevernoj strani stadiona koja je bila zaštićena od pucnjave. Nakon zagrijavanja nismo djecu okupili na mjestu gdje trke inače počinju, jer je pravi start za 800 metara bio s one strane koja nije bila sigurna. Djeca su krenula u trenutku kada se nije znalo je li dan ili noć, s tek toliko svjetla da trkači vide kuda trče, ali ostajući u svojevrsnoj sjeni – da ih ne bi vidjeli snajperisti. Mladim trkačima smo rekli da obuku kestenjaste dresove jer je trkačka staza te boje."

"Nisam postigao ništa drugo osim što sam preživljavao, dan za danom, ali smatram da je to samo po sebi bio herojski podvig."

"Hodao sam skrivajući se iza skloništa i zgrada."

"Najvažniji podvig je to što sam ostao u komadu, a završio fakultet."

"Da bih zadržao visoku motivaciju, izolovao sam se od medija i vijesti."

"Od humanitarne pomoći je svaki građanin Sarajeva imao pravo na 1.250 grama graha, 300 grama šećera, 300 grama ulja i 1 kg brašna."

"To je za pekare bilo zaista teško razdoblje. Svi smo redovno dolazili u pekaru, pa čekali struju, ili naftu, ili plin. Naš moto je bio Hljeba mora biti jer smo znali da je to jedina hrana koja se u to vrijeme mogla nabaviti u Sarajevu."

"U ratu sam uglavnom čitao knjige. Knjige su bile moj istinski duševni mir."

"Spavam dugo i čvrsto."

"Ostao sam čovjek."

"A kad smo dobili proljetno zelje, to je bila velika radost, list kupusa na našem stolu bio je tada prava gozba."

"Održavali smo lutkarske predstave u našem haustoru."

"Sve sam ovo preživio a nisam poludio."

"Agresor je blokirao sve telekomunikacije. I počelo je uništavanje grada."

"Za par čizama moglo se dobiti kila-dvije šećera. Uspostavljen je novi sistem tržišnih vrijednosti, automobil je koštao 2 DM, a kilogram šećera 100 DM."

"Granatiranje je prvo počinjalo u devet ujutro, a nakon nekog vremena u 10 ujutro, pa su onda mijenjali ritam i nikad nisi mogao biti siguran u satnicu. Često smo se bacali na pod."

"Sve gradske ulice bile su izložene vrlo preciznoj snajperskoj vatri. Ni na jednoj ulici nije bilo ni 50 metara u komadu gdje nisi bio izloženo snajperima. To je bila posebna vrsta terora, jasno je stavljeno do znanja da nema slobode kretanja, da se ulicama ne smije kretati. Može se reći da takvo šta nije zabilježeno u istoriji urbanih sredina, a takva je situacija trajala četiri godine."

"Oko Sarajeva je 4. maja 1992. godine zatvoren krug opsega 60 kilometara. Šezdeset hiljada (metara) podijeljeno s 2.100 (koliko je artiljerijskih oruđa bilo raspoređeno oko Sarajeva) znači da je na svakih 35 metara bilo po jedno artiljerijsko oruđe."

"Svaki avion UNHCR-a ili UNPROFOR-a dovezao je u Sarajevo 30 tona hrane i prve pomoći. Bio je to najduži zračni most u istoriji zrakoplovstva, u istoriji modernog ratovanja, 467 dana duži od berlinskog."

"Sve gradske izvore vode zadržao je agresor; vodoopskrba je smanjena s ukupno 2.500 l/s (prije rata) na protok od 5 l/s koji je dolazio s malog izvorišta u gradu, te izvorišta Hrasnica na periferiji grada s oko 30-40 litara u sekundi."

"Izum za preživljavanje: rad i samo rad, najbolje je misli okupirati poslom."

"Radnici Elektrodistribucije davali su sve od sebe da poprave dalekovode. Često se događalo da se dalekovodni stup podigne a već sljedeće noći bude opet srušen. Radnici su se ponekad morali penjati na isti stup i po 15 puta da zamijene oštećeni izolator."

"Kad je francuski predsjednik Mitterrand stigao u Sarajevo, donio je u kesi dva-tri kilograma kvasca, ali je francuskim mirovnim snagama obećao da će nam Francuska prvom prilikom poslati veće količine suhog kvasca. Sedam dana kasnije stigao je u Sarajevo prvi kontingent suhog kvasca."

"Nesvakidašnje iskustvo! Noću bez svjetla voziš bicikl po ulicama punim rupa, a i oni što voze iz suprotnog pravca takođe voze bez svjetla, na drugoj strani."

"Bilo je izuzetno hladno. Učenici su donosili drva za ogrjev, po jednu cjepanicu, pa bismo tako skupili dovoljno za dvije-tri vatre – dovoljno da samo malo ublažimo hladnoću zraka u učionici jer inače ne bi bilo moguće raditi. Učenici su dolazili u školu između granatiranja."

"Napravio sam minijaturne peći od konzervi i komada lima. Mogao si na njima skuhati samo kafu ili čaj."

"Tokom opsade sam smršao 15 kilograma, ali sam bio zdrav."

"Moj jedini savjet je ovo: potreban je samo rad."

"Pušim kamilicu zamotanu u novinski papir, a s vremena na vrijeme zamotam i lišće lipe."

"Toliko sam radio i bio toliko umoran – fizički i psihički – da je san bio najbolji lijek."

"Tako sam jednom naveče dobio temperaturu, što je značilo da nisam mogao otići po vodu. Ali sam tokom noći umotavao noge u obloge od sirćeta i groznica je nestala. Moja supruga je rekla „Bojim se sama“ i tako sam, sa sve onim sirćetnim oblogama, obuo sinove velike cipele i otišao s njom po vodu."

"Proveo sam cijelu jednu zimu bez grijanja; onda sam nabavio peć i sljedeće zime ložio vatru svim što može gorjeti plastikom, gumom, tekstilom, cipelama. Kasnije smo imali plina, ali samo s vremena na vrijeme."

"Učila sam engleski i spremala ispite."

"Davao sam sve od sebe da sakrijem strah od smrti, ali je strah ipak bio vidljiv. Bio sam svjestan da to primjećuju svi koji me znaju, ali – šta god da se događalo, pucnjava i rat – ja sam na sve moguće načine pokušavao da ne pokažem svoj strah od smrti."

"Kad su postavljene pumpe za vodu, tokom dana se dobro pazilo da tamo gdje postoji snajperska prijetnja pumpi prilaze najviše dvije osobe istovremeno, dok su ostali čekali iza zgrade ili bilo kojeg drugog objekta koji nudi zaštitu od snajpera i granata."

"U to vrijeme nije bilo struje, pa smo mi dečki iz škole po čitav dan okretali bicikl da napunimo akumulator. Cure su pravile keks, a jednom je jedna donijela šampanjac koji joj je otac čuvao za maturu."

"Kad smo dolazili na dežuru, donosili smo vodu, ili cjepanicu – svako je donosio šta je mogao. To je bio jedini način; te cjepanice bismo stavili u rernu da se malo osuše, ali i da se ugriju – držali smo ih da ugrijemo ruke, nismo htjeli ledenim rukama dirati pacijente, pogotovo malu djecu."

"Igrao sam tenis – u podrumu, naravno."

"Imala sam puno slobodnog vremena i družila se s nekom novom rajom."

"U slobodno vrijeme sam čitala jer me to opuštalo i tjeralo da zaboravim na svakodnevicu."

"Upisala sam fakultet i svaki dan pješke išla na predavanja."

"Pokušavao sam se osjećati što bolje."

"Sve plinske instalacije bile su izvan opsadnih linija. Agresor je potpuno prekinuo dovod plina u grad; jednostavno su zatvorili sve plinske ventile."

"Najznačajniji događaj je rođenje mog sina."

"Bilo je toliko hladno da su pacijenti ponekad spavali zajedno, ispod nekoliko deka, u kaputima, sa šalovima, vunenim kapama i rukavicama."

"Oni gotovi obroci koje smo dobijali kroz humanitarnu pomoć tada su se činili čarobnima. Od jednog gotovog obroka zamotanog u foliju mogli smo napraviti ručak za pet osoba. Tako bi cijela porodica ručala relativno dobro."