Percepcija

Vremenska i raspodjela rizika po intenzitetu i dometu

Dvadeset prvo stoljeće sve je snažnije obilježeno rastućom socioekonomskom nejednakošću, tehnološkom kompleksnošću i prekograničnom međuzavisnošću. S jedne strane svjedočimo nestabilnom globalnom poretku, gdje se dinamika moći sve više udaljava od postojećih institucija i sve više približava alternativnim akterima i tržištima. S druge strane se suočavamo s dosad neviđenim rizicima, pogoršanim deglobalizacijom, klimatskim promjenama, trgovinskim ratovima, pandemijama, rastućim populizmom, nestašicom resursa, demografskim neravnotežama, proxy ratovima, proliferacijom propalih država i kulturno-religijskim tenzijama. Kombinacija ovih faktora stvara „savršenu oluju kriza“ koja nadilazi geografske, funkcionalne i vremenske granice. Pošto će globalne društvene i odnose moći oblikovati ova jedinstvena raspodjela rizika, a ne BDP ili bogatstvo, pitanje glasi: ko bi trebao preuzeti odgovornost kad se pojavi prekogranična kriza?

Slabe karike zamijeniti djelotvornim

Ovako nesigurna globalna situacija stvara vakuum liderstva, naročito u svijetu gdje lokalni problemi u rekordnom roku mogu eskalirati u globalne krize, pojačane prirodom hiperpovezanih informacijskih tokova. Stoga slabe karike moramo zamijeniti onim djelotvornim – da bismo ispravili neravnoteže u političkoj ekonomiji i izgradili otpornost.

Institucije, dugo smatrane stubovima stabilnosti, u kriznim vremenima često postaju sistemske slabe tačke – mogu biti uništene prirodnim katastrofama, paralizovane cyber napadima ili onesposobljene pred novim prijetnjama. Dugotrajno uvjerenje da su određene institucije „prevelike da bi propale“ sve se češće dovodi u pitanje, kako pokazuju finansijske krize i borbe koje se kroz multilateralni angažman vode za očuvanje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima. Mandat za intervenciju, međutim, ne garantuje blagovremena, efikasna i održiva rješenja.

Šta se, dakle, dešava kad institucije posustanu ili i same zatrebaju spašavanje? Hoćemo li i dalje živjeti u iluziji da će nam neko drugi priskočiti upomoć prije no što bude prekasno, ili ćemo shvatiti da je kamen temeljac kolektivne akcije – individualna otpornost?

Ako su institucije slabe karike, pojedinci su one djelotvorne

U eri konkurentskih prioriteta i ideoloških podjela rijetko postoji konsenzus o potrebi izgradnje otpornosti. U medijima i političkim diskusijama sve su prisutniji pozivi na jačanje institucija, regulatornih okvira, tehnoloških zaštitnih mehanizama i prekogranične saradnje. Ali šta je s individualnom otpornošću? Na kraju krajeva, društvena otpornost počinje ličnim (ne)djelovanjem. Pojedinci formiraju grupe, pokreću pokrete i ubrzavaju značajne promjene. Zanemariti ovu osnovnu komponentu predstavljalo bi ključnu grešku.

Već svjedočimo promjeni u načinu razmišljanja, osobito kad je u pitanju spoj umjetne inteligencije i kolektivne svijesti – i u virtualnim kao i u fizičkim prostorima. Pristup odozdo prema gore, samoinicijativni odgovori na krize, oporavak nakon katastrofa, dokumentovanje događaja u realnom vremenu i rješavanje problema više nisu izuzeci nego norma.

Moć masa

Tradicionalni institucionalni kontrolori zaobilaze se u korist novih modela saradnje – kampanja nabavki iz mnoštva (crowdsourcing), grupnog finansiranja (crowdfunding) i kolektivnih iznalaženja rješenja. Ali ne radi se tu samo o tehnologiji koja pritiskom na dugme mijenja pravila igre. Novi način razmišljanja, povezivanja i komuniciranja omogućava intenziviranje individualnog učinka i uticaja na područjima ponekad i direktno sukobljenim s postojećim establišmentom i institucionalnim okvirima. Ipak, umreženo društvo predstavlja i prilike i rizike. Moć mase može predstavljati sile dobra: razotkrivanje nepravde, iznalaženje rješenja, zahtijevanje odgovornosti i pružanje pomoći. Ali dezinformacije i manipulacije mogu izobličiti narative i dovesti do neželjenih posljedica, potpirujući nestabilnost unutar šire matrice rizika.

Ne živimo samo u rizičnom svijetu – suočeni smo sa svijetom u riziku!

Da li to znači da smo nemoćni pred globalnim krizama? Odgovor leži u svakome od nas. Svako odlučuje sam kako će reagovati na krizu, stres, teror i neizvjesnost. Lako se predati apatiji, strahu i paralizi. Ali da bismo se snašli u okruženju koje se stalno mijenja, moramo se opet povezati sa svojim urođenim sposobnostima prilagođavanja i otpornosti.

„Kultura straha“ uvriježena je i sveprisutna, ali primjeri iz stvarnog života pokazuju da je za otpornost ključan otvoreni um. Dokumentujući i nudeći primjere ljudske domišljatosti, kreativnosti i inovativnosti u kriznim situacijama, omogućavamo prenos znanja i činimo ga dostupnim svima, primjenjivim u svim socioekonomskim slojevima. Otpornost nije ograničena geografijom ni okolnostima – otpornost je mentalitet.

Pojava Pojedinca 2.1

U središtu ovih izazova pojavljuje se novi tip pojedinca – Pojedinac 2.1 – opremljen ugrađenom otpornošću za 21. stoljeće, sposoban da preduhitri strah i prilagodi se brzim promjenama.

Šta se dešava „njima“, može se desiti i „nama“

Nedavna dešavanja pokazuju da krize prelaze granice i nadilaze društvene podjele. Na putu smo ka zajedničkoj realnosti, gdje razdvajanje društvenih grupa na „njih“ i „nas“ postaje zastarjela i nedjelotvorna paradigma. Dok međusobno povezani rizici postaju nova norma, jedina će stvarna razlika postojati između onih koji su otporni i onih koji to nisu. Da bismo u 21. vijeku preduhitrili strah, moramo zagovarati na dokazima zasnovani pogled na svijet koji moć otvorenog uma koristi za izgradnju otpornosti, upravljanje stresom, prilagođavanje promjenama.

Stoga nam je cilj da, dok 21. stoljeće napreduje, lansiramo ovaj način razmišljanja i djelovanja kao na dokazima bazirani model koji snagu otvorenog uma koristi za izgradnju otpornosti, borbu protiv stresa, prilagođavanje promjenama i sprečavanje straha.

FAMA Metodologija, april 2025.