Dobro

"On je donio kraj nasilnog sukoba, a mir se održava već trideset godina, ne samo zahvaljujući naporima međunarodne zajednice u provedbi mira, već prije svega zahvaljujući duboko utemeljenoj želji naroda BiH da izbjegnu ponovno iskustvo takvog nasilja."

"Dalo bi se o eventualnom i/ili stvarnom postignuću govoriti na različitima razinama, od danas gotovo pa zaboravljenih a po implementaciji su imali iznimno pozitivne efekte na svakodnevni život ljudi (zajednička moneta, anonimizirane registarske tablice za vozila...) pa do onog paradoksalnog u polju politike – nekadašnji “najžešći” protivnici sporazumu danas su “najzagriženiji” zagovaratelji njegove implementacije."

"Dejtonski mirovni sporazum donio je ono što nijedna vojna sila nije mogla – kraj krvoprolića. U jednoj rečenici, spasio je živote i dao prostor da Bosna i Hercegovina, makar i u krpljenom ustavnom ruhu, diše. To je bio trenutak kad su ljudi prvi put nakon godina ubijanja čuli tišinu, i to nije mala stvar. Tišina je, tada, bila sinonim za život."

"Najpozitivnije postignuće, koje vjerojatno nadmašuje veliki katalog neuspjeha Dejtona, jest to što je njime okončano nasilje. Koliko god iko bio kritičan prema osnovnim pretpostavkama sporazuma ili njegovoj provedbi, ta se činjenica ne može zanemariti."

"Najveće postignuće Dejtonskog mirovnog sporazuma je, naravno, to što je odmah okončao rat nakon što je postignut dogovor. Jednako je izvanredno, a manje spominjano, koliko se brzo nasilje smirilo nakon njegovog potpisivanja. U komparativnoj perspektivi, ovo je gotovo neviđeno: u mnogim postkonfliktnim okruženjima, visoke razine nasilja traju čak i nakon sklapanja mirovnih sporazuma, no Bosna i Hercegovina pokazala se drugačijom. Poslijeratno nasilje bilo je relativno rijetko - nakratko je dosegnuo vrhunac 1996. prije nego što je brzo palo na zanemarive razine. Iako je bilo izoliranih činova odmazde i zastrašivanja povratnika, oni su bili ograničenog opsega s obzirom na brutalnost rata i potencijal za osvetu. Kao što Michael Boyle primjećuje u djelu Nasilje nakon rata (2014.), Bosna se ističe kao ohrabrujuća iznimka, pokazujući da pregovarački mir može, pod određenim uvjetima, učinkovito suzbiti obnovljeno nasilje. Ipak, nedostaju nam analize zašto je nasilje tako brzo splasnulo."

"Glavni pozitivan ishod bila je uspostava mira s (pravno valjanim i deklarativnim, iako trenutno ne i vjerodostojnim) međunarodnim garancijama - a s tim i demonstracija da građani BiH imaju vrlo izraženu averziju prema povratku međuetničkom nasilju. To naglašava činjenicu da je rat bio pothvat odozgo prema dolje za one koji su ga pokrenuli i održavali. Sama ta činjenica pruža potencijal za promjene odozdo prema gore (iako su takvi napori sami po sebi teški - vidi dolje)."

"Najznačajnije dostignuće Dejtonskog mirovnog sporazuma tokom tridesetogodišnje primjene je uspostavljanje mira koji se bez obzira na kontinuirane političke tenzije uspijeva održati stvarajući prostor da se problemi rješavaju političkim putem."

"Kad se osvrnem na protekle tri decenije rekao bih da je najveće pozitivno dostignuće provedbe Dejtonskog sporazuma mir u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da se radi o miru koji je više odsustvo rata, jer niti je prevaziđeno naslijeđe rata, ni su pokopani ratni ciljevi velikodržavnih aktera. Ipak, mir je najveća vrijednost. Iako su izazovi brojni, činjenica da se Bosna i Hercegovina kao država održala i da nijedan novi sukob nije izbio predstavlja značajan doprinos koji se ne smije potcijeniti. Ova stabilnost, makar krhka, je nužan preduslov za svaki napredak zemlje, a njega je bilo. Izgrađene su i nove institucije i započeti neki međunarodni integrativni procesi. Uprkos opstrukcijama i stalnim naporima da se kruni njezin suverenitet, Bosna i Hercegovina i njezino društvo se pokazalo znatno otpornijim, nego su mnogi očekivali."

"Najvažnije pozitivno dostignuće proizašlo iz implementacije Dejtonskog sporazuma je zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini i uspostavljanje mira, koji vlada i danas, 30 godina kasnije. Ova činjenica je suviše često zanemarivana od strane domaćih ili stranih zvaničnika i eksperata. Međutim, sve veći politički haos koji vlada na domaćoj, regionalnoj i globalnoj sceni proteklih godina, urušavanje demokratije, poštivanja ljudskih prava, vladavine prava I drugih dosadašnjih ključnih principa modernog svijeta, stavlja situaciju u BiH u jedan sasvim drugačiji kontekst. Nasuprot rastućeg haosa na globalnoj sceni i usprkos sukoba i stradanja iz 1990-tih, kao i stalnih političkih previranja u proteklih 30 godina, situacija u BiH se danas može ocijeniti ipak relativno stabilnom. Može se kazati da je BiH primjer ljudske otpornosti i sposobnosti nadrastanja ogromnih životnih izazova, jer uprkos kontinuiranim nacionalističkim i hegemonističkim tendencijama lokalnih političara, njeni građani zadržavaju ljudskost u skladu sa tradicionalnim vrijednostima."

"Mir i nada stanovništva da će biti bolje. Mnogo više optimizma i poleta je bilo po okončanju rata nego danas. Prošle su godine mrcvarenja tog istog sporazuma i danas ljudi ne veruju da će ikad biti bolje."

"Sloboda putovanja, kretanja i ne zaziranja od pogrešnih registarskih oznaka koje su građane mogle doći glave – previše usijanih političkih su im radile o glavama."

"Dejton je okončao strašan rat i mogućnost ponovnog izbijanja neprijateljstava velikih razmjera."

"Najvažnije pozitivno dostignuće Dejtonskog mirovnog sporazuma jest uspostava i očuvanje trajnog mira u Bosni i Hercegovini. Sporazum je okončao oružani sukob i stvorio osnovni institucionalni okvir koji je, uprkos brojnim manjkavostima, omogućio obnovu društva, povratak izbjeglica, razvoj demokratskih institucija i postupno jačanje civilnog sektora. Time je Bosna i Hercegovina dobila priliku da ratnu devastaciju zamijeni procesom političke stabilizacije i dugoročne transformacije konflikta u demokratski dijalog. Sasvim je druga stvar što ništa od navedenog nije pravilno, racionalno i konsekventno implementirano."

"Iako nesavršen, Dejtonski mirovni sporazum pružio je temelj za obnovu infrastrukture, institucija i društvenog tkiva zemlje nakon rata nametnutog zemlji s ciljem kataliziranja procesa raspadanja i uništenja. Rat je bio toliko krvav, uzimajući u obzir da je bio potreban značajan trud da se razbije društvo s dugom tradicijom suživota, te miješanja i preplitanja kultura i tradicija. Institucije koje su uspostavljene, posebno u prvom desetljeću nakon završetka rata, i dalje pružaju razinu fiskalne stabilnosti i osnovne funkcionalnosti na državnom nivou koju je 1995. bilo teško zamisliti. I integracija prava na povratak u mirovni sporazum, iako vrlo nesavršeno provedena, bila je u to vrijeme priznanje da se etničko čišćenje i protjerivanje trebaju smatrati pojavama prošlosti."