Bolnice

“Ja se sjećam januara ’94. godine, da mi se činilo da se rat nikada neće završiti. Da jednostavno… pod tom tenzijom psihološkog opterećenja i emocionalnog opterećenja… jer profesionalni dio mi smo obavljali bez ikakvih problema. Već smo bili na to potpuno adaptirani. Ali činjenica da nam svaki dan dolaze naši prijatelji, naše komšije, sugrađani, koje smo poznavali ili ne, to je bilo previše. Ja se samo sjećam svoje snažne emocije, kada jednostavno više ne mogu da izdržim da gledam ranjene i umrle ljude koji nam dolaze u velikom broju svakog dana.”

- Vesna Čengić, Državna bolnica

“Obezbijediti rad zdravstvene ustanove je neophodno, pa po cijenu bilo kakvih drugih rizika. Iz toga razloga ponovo se vraćamo 18. vijeku. 18. vijek, koji nam omogućava da i u tim uslovima obezbijedimo neophodne mjere sterilizacije i zaštite sepse, antisepse za naše ranjenike. Jedna činjenica, kojoj slobodno možemo pogledati u oči, jeste ta da u proteklom periodu naši zdravstveni radnici su bili na ispitu i na postdiplomskom studiju iz klasične medicine. Bez ikakvih dijagnostičkih sredstava, bez ikakvih pomoćnih sredstava koja su dostojna 20. vijeka i početka 21. vijeka.”

- Bakir Nakaš, Državna bolnica

“Pacijentima je bilo hladno, pa su spavali ponekad skupa ispod više deka, u kaputima, sa šalovima, kapama na glavama, rukavicama. Jako im je bilo hladno. Oni koji su mogli sjediti i hodati, dolazili su pored peći zajedno s nama sjediti i grijati se, ono što smo imali da naložimo i tako. Vode nije bilo.”

- Mirsada Sinanović, Onkološka klinika