Umijeće opstanka (vodič)

Prateći tokove radikalnih promjena u 21. vijeku na cijeloj planetishvatili smo da je vrijeme da ponovo damo svoj doprinosbaziran na dokazima iskustva opsade Sarajeva (1992-1996), urgentnoj potrebi stvaranja modela izgradnje otpornosti, kako zaprestravljene pojedince tako i za nepripremljena društva. Ekstremni uslovi života u gradu proizveli su paralelnu civilizaciju u kojoj je kreativnost bila bazična potreba. U procesu adaptacije nije bilo mjesta za stagnaciju i nemoć.

U ovoj knjizi ne izlažemo teoriju, nego dokaze iz stvarnog života koji pokazuju potencijale i snagu otvorenog uma u sudaru s nepoznatim, novim, neizvjesnim i nezamislivim. Ubijeđeni smo da primjer opsade Sarajeva predstavlja nadu za čovječanstvo koje se suočava s ozbiljnim prijetnjama i promjenama dosad nezamislivim na ovoj našoj planeti.

U ekstremnim okolnostima, rad je bio osnovni zakon mentalnog i fizičkog opstanka. Obavljanje aktivnosti neophodnih za bazični opstanak čovjeku okupira misli: rad eliminira misli koje bi mogle uništiti motivaciju.

Bilo je od životne važnosti da se u svakodnevnim ekstremnim uslovima života u gradu uspostavi neka vrsta ravnoteže. Ljudi su ravnotežu iznalazili kroz smirujuće, jednostavne, normalne prilike koje je svako stvarao u skladu sa svojim sklonostima.

Nastaviti normalan život, stvarati i u limitiranim okolnostima, za sve građane Sarajeva pod opsadom bilo je podjednako važno kao voda, hljeb ili lijekovi.

Više o tome

UPUTSTVO ZA ČITANJE

Krajem 20. stoljeća, tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, grad Sarajevo preživljava najdužu opsadu u ljudskoj historiji. Sarajevo, glavni grad Republike Bosne i Hercegovine, napadnut je 5. aprila 1992. godine, a 4. maja 1992. grad je bio potpuno BLOKIRAN. Jugoslovenska narodna armija je, uz pomoć bosanskih Srba, opkolila grad i počela zatezati obruč oko 500.000 građana. Grad koji se nalazi u dolini rijeke Miljacke okružen je planinama. Na te planine je bilo postavljeno 260 tenkova, 120 minobacača i nepoznat broj malokalibarskog oružja; sve to oružje bilo upereno na grad. Obruč od 60 kilometara je zatvorio Sarajevo. ‘Ako podijelite 60.000 metara sa 2.100 komada artiljerijskog oruđa oko Sarajeva dobit ćete da je na svakih 35 metara bilo postavljeno jedno artiljerijsko oruđe.’ Dio grada je okupiran, a dio koji nije mogao biti osvojen izložen stalnom granatiranju i artiljerijskoj vatri.

Agresor je blokirao sve TELEKOMUNIKACIJE, uništio zgradu pošte i grad je ostao bez telefonskih veza a komunikacija sa vanjskim svijetom je onemogućena. Počelo je razaranje grada. GRANATIRANJE: Svakog dana grad je bivao pogođen s oko 4.000 granata; na grad je ispaljeno ukupno četiri miliona granata koje su, između ostalog, ciljale: bolnice, škole, džamije, crkve, sinagoge, porodilište, biblioteke, muzeje i mjesta na kojima su građani stajali u redovima za hljeb i vodu. SNAJPER: U vrijeme višegodišnje opsade, nije se moglo naći nijedno mjesto u dužini od 50 metara da nije bilo izloženo snajperskoj paljbi. To je bio poseban vid terora: stavljano je do znanja da nema slobode kretanja i da nikakvo kretanje nije dozvoljeno. Može se reći da takvo nešto nije zabilježeno u historiji urbanih područja, i to u trajanju od četiri godine. ‘Nigdje nismo mogli maći od snajperskih hitaca. Vrebali su nas kao životinje. Kad prestanu snajperski hici, potrčimo. A oni nas dočekaju izvan mosta. Odjednom se nađeš prikovan na sred ulice, svjestan si šta je ta ulica i odjednom snajper puca, a ti ne možeš da se pokreneš. To je samo jedan trenutak – i odmah pružiš korak i kreneš.’

Groblja su se širila. SAHRANE/DŽENAZE: ‘Često su se sahrane odvijale noću i prvi put sam naivno upalio bateriju kad su svi oko mene povikali ‘Ugasi bateriju! Jesi ti lud? Sve će nas poubijati! Gasi to’! Kao sveštenik znam neke molitve napamet iz srca, tako da sam mogao moliti na sahranama i u mraku.’ Imami su se na dženazama morali zaklanjati skačući u grobove i mezare, a kasnije su dženaze obavljali noću, kako bi se ugrozilo što manje ljudi i sačuvalo što više života.

HRANA: Zalihe hrane su potrošene. Da bi bila dostavljena humanitarna pomoć u opkoljeni grad uspostavljen je ‘zračni most’ 3. Jula 1992. godine. Svaki avion UNHCR-a i UNPROFOR-a donosio je u Sarajevo 30 tona hrane i materijala za prvu pomoć. Bio je to najduži zračni most u historiji avijacije i u historiji modernog ratovanja: 467 dana duži od berlinskog. Svaki građanin Sarajeva imao je pravo na 1.250 grama graha, 300 grama šećera, 300 grama ulja i 1 kg brašna iz humanitarne pomoći. VODA: Prekinuta je opskrba grada vodom. Sva izvorišta vode našla su se u posjedu agresora, tako da se vodosnabdijevanje grada sa ukupno 2.500 litara u sekundi (prije opsade) svelo na samo jedan mali izvor u gradu s protokom od 5 litara u sekundi, i na vrelo Hrasnica na periferiji grada sa ca. 30-40 litara u sekundi. PLIN: Sve plinske instalacije bile su izvan linija opsade. Agresor je presjekao sve dotoke plina u grad, zatvorili su sve plinske ventile. STRUJA: Prekinuta je opskrba grada električnom energijom. Radnici Elektrodistribucije trudili su se da popravljaju stubove. Dešavalo se da neke podignu tokom dana, da bi noću bili ponovo srušeni. Nekad su se radnici morali uspinjati na istu banderu i po 15 puta da zamijene oštećeni izolator. SARAJEVSKI RATNI TUNEL je izgrađen između marta i juna 1993. godine. Kroz tunel se unosila hrana, ratne potrepštine i humanitarna pomoć. Kroz tunel su stanovnici mogli izaći iz grada. U martu 1996. nakon NATO udara i mirovnog sporazuma u Dejtonu, grad je deblokiran i počela je mirna reintegracija grada.

DEBLOKADA: Devetnaestog marta 1996. godine agresor napušta Grbavicu, posljednji dio grada koji je vlastima Bosne i Hercegovine vraćen u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom. U Sarajevu je ubijeno više od 11.000 ljudi, među njima blizu 1.600 djece. Bilo je ranjeno više od 50.000 ljudi; mnogi od njih su ostali invalidi. Opsada Sarajeva trajala je od 2. maja 1992. do 26. februara 1996. godine: 1.395 dana, što je najduža opsada u modernoj historiji čovječanstva. Tokom višegodišnje opsade, praktično je svaki građanin Sarajeva bio snajperska meta.

A ipak su Sarajlije, usred tog razaranja i patnje, uprkos svemu, pokazale svijetu moć opstanka. Nastaviti normalan život, stvarati i u limitiranim okolnostima, za sve građane Sarajeva pod opsadom bilo je podjednako važno kao voda, hljeb, ili lijekovi. UMIJEĆE OPSTANKA koje je grad Sarajevo savladao tokom četverogodišnje opsade nudi odgovore i na izazove s kojima se civilizacija suočava na početku 21. stoljeća: kako preživjeti prirodne katastrofe ili one koje izazovu ljudi? Kako prevladati strah i preživjeti teror nevidljivog neprijatelja?

Naznaka:
Svi ovi projekti su kasnije pokazali da je u stvaranju vrijednih priloga tumačenju i učenju o periodu 1991.-1999. u bivšoj Jugoslaviji ovaj metod ključ dokumentovanja događaja. Osim za lokalnu i globalnu edukaciju, ovaj projekat se takođe pokazuje vrijednim prilogom procesima istine i pomirenja, kao i procesu demokratizacije našeg poslijeratnog društva.