Opsada Sarajeva 1992-1996.
“Svaki dan sam trebao da pređem tih 7 km, više gladan nego sit, malo smrznut”
Makro priča #27: Grad
Makro priča #27 posvećena je OPSTANKU I OTPORNOSTI građana Sarajeva tokom četverogodišnje opsade. U fokusu ovog izdanja Makro priče je GRAD. Grad Sarajevo kao urbana struktura koja se za vrijeme opsade stopila sa sudbinama svojih stanovnika, koja je disala zajedno s njima i koja ih je skrivala od "nevidljivog" neprijatelja. Iz dvije autorske studije u produkciji FAMA Metodologije "Ankete - Opstanak" i "Sarajevo LIFE Magazin" izabrali smo dio izjava građana Sarajeva o gradu kao poligonu života i smrti u kojem kretanje, pretrčavanje ulica i raskrsnica, te vožnja velikim brzinama postaju ključni za svakodnevni opstanak.
U različitim dijelovima grada preživljavalo se pod različitim uslovima. 1996. godine smo shvatili da je vrijeme za ustanovljanje metodološkog toka provođenjem ankete u deset različitih dijelova grada. Sva anketna pitanja su se odnosila na iskustvo pod opsadom na svim nivoima preživljavanja. Ali htjeli smo da razvijemo veliku sliku. Stoga smo 4.637 anketa digitalizirali i na svako od postavljenih pitanja dobili instantan odgovor. I došli smo do velikih otkrića. 4.637 odgovora se može smatrati dovoljno značajnim uzorkom da bi se učestali odgovori prihvatili kao pravilo. Naprimjer, na osnovu odgovora u anketama smo uvidjeli da su građani Sarajeva iznalazili različite načine da se u gradu pod opsadom kreću od tačke A do tačke B, veoma često prelazeći velike udaljenosti, svjesni enormnog rizika kojem su pri tome konstantno izloženi.
Iako smo živjeli u opsadi, mi smo bili i posmatrači fenomena kraja jedne urbane civilizacije (što je bilo Sarajevo krajem 20. vijeka) i uspostavljanja nove civilizacije koja je sličila naučno-fantastičnim filmovima i ovovremenoj dokumentarnoj TV-seriji "Život poslije ljudi". Posmatrati ljude koji stvaraju iz vrlo ograničenih resursa, izloženi neprestajućem teroru, svedeni na pokretne mete – važno je iskustvo o ljudskoj prirodi. Htjeli smo saznati što više o mogućnostima ljudske prirode i uma koji djeluju slobodno uprkos svim ograničenjima date situacije. Iz bivšeg života smo poznavali američki magazin "LIFE" i statement Henri Luce, njegovog osnivača i vlasnika, koji je u dvadesetom vijeku otkrivao čitaocima skrivene i njima nepoznate stvari. To nas je motiviralo da LIFE prikažemo u našem izdanju, postavljajući ga usred opsade Sarajeva, grada tada tako izolovanog i udaljenog od cijelog svijeta. Danas je to antropološki dokument o jednom teškom vremenu i ljudskoj borbi da situaciju u kojoj su se našli pobijede umjesto da postanu njene žrtve.
FAMA Metodologija prezentira dio izjava građana Sarajeva iz studija "Opstanak - ankete" i "Sarajevo LIFE Magazin".
Ova studija Ankete - Opstanak producirana ubrzo nakon rata, bila je prvo i do sada jedino veliko istraživanje javnog mnijenja koje dokumentuje svakodnevni život tokom opsade Sarajeva. Svjedočanstva 4.637 građana iz svih gradskih općina otkrila su matricu težine opstanka, domišljatosti i otpornosti. Obuhvatajući odgovore na 31 pitanje o dnevnim rutinama, inovacijama i mentalnoj izdržljivosti, digitalizirane ankete nude rijedak uvid u bazični opstanak. Ova studija produbljuje naše razumijevanje života pod opsadom kroz korelaciju odgovora prema dobi, spolu, profesiji i gradskoj lokaciji. U ovom poglavlju izdvajamo izjave građana Sarajeva o tome kako su se kretali gradom, koja prevozna sredstva su im bila na raspolaganju i šta je za njih značilo ostati mobilan u stanju opkoljenosti. U opsadi kretanje gradom postaje i vid otpora.
Mikro-distrikt
broj ispitanika: 135 (2.9% od ukupnog uzorka od 4,637)
© FAMA Kolekcija; 'Mapa opsade Sarajeva 1992-1996.'
Isključivo pješke, nabavljajući životne namirnice i vodu.
Kretala sam se zbog odlaska na fakultet. Uglavnom sam išla pješke, a ponekad i stopom.
Kretao sam se vrlo malo, odlazak doktoru i da se podigne novac i koji paket, biciklom i pješke.
Jedna od glavnih gradskih saobraćajnica, Sarajevo 1992-1996. © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Željko Puljić)
Kretao sam se više po naselju radi škole i to pješke, a kad bih išao do grada koristio bih se stopom.
Transport po gradu je bio kritičan. Ja lično sam se kretala dobar dio rata pješke od Dobrinje do Marijin Dvora.
Vrlo rijetko sam išla u grad, a i kad bih to činila koristila sam tatin bicikl. Pješke, stopom...
Građani prelaze opasne raskrsnice, Sarajevo 1992-1996. © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.
Kretao sam se pješke i stopom zbog posjete familiji i odlaska na kopanje rovova.
Kretao sam se pješke, biciklom, stopom i to uglavnom zbog odlaska na liniju.
Iz Dobrinje nisam izlazila cijeli rat.
Naselje Dobrinja, Sarajevo 1992-1996. © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Drago Resner)
Kretala sam se više po naselju nego gradu i to najčešće pješke, a kad bih imala više sreće i autom. Uglavnom radi posjete familiji i rodbini.
Išla sam po hljeb i vodu, trčeći.
Transport nikakav. Pješačenje radi odlaska na posao, pijacu i podizanje humanitarne pomoći, donošenje vode, nabavku ogrijeva.
Uništeni tramvaj, Sarajevo 1992-1996. © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996.
U ratu sam se kretala tek kada su se stekli uslovi da izađem iz Dobrinje. Onda sam odlazila u firmu, u kupovinu, i to uvijek pješke.
Nisam nigdje išla.
Kretala sam se veoma rijetko, jer je bilo teško s Dobrinje ići do grada, zbog pucanja snajpera. Išla sam par puta i to kolima zbog vlastitih potreba.
Ova antropološka studija Otpornost u formi anketa, redizajn slavnog američkog magazina "LIFE" (koji se bavio istraživanjem i dokumentovanjem novog, nepoznatog i iznad svega sociološki važnog za svijet u cjelini), napravljena je tokom 1995. godine, za vrijeme opsade Sarajeva. Intelektualci i umjetnici grada pod opsadom odgovarali su na vječna pitanja dobra i zla, nade i smrti, ljubavi i opstanka u teškim vremenima. Njihovi odgovori predstavljaju nadu za čovječanstvo i specijalnu studiju o mentalnom zdravlju pojedinaca izloženih višegodišnjem teroru. Redizajniran u duhu originalnog američkog magazina “LIFE”, "Sarajevo LIFE Magazin" predstavlja antropološku i kulturološku studiju individualne otpornosti i preživljavanja u opsadi. 87 sarajevskih umjetnika, akademika, muzičara, arhitekata, pisaca i glumaca odgovorilo je kroz modu, teatar, umjetnost, dizajn i književnost na univerzalna humanistička pitanja o životu pod opsadom. Magazin je istovremeno i studija o tome kako su kreativnost i inovativnost postali alati izgradnje otpora u suočavanju s nemogućim okolnostima, u kojima je nenormalno postalo normalno. Život u gradu pod opsadom uz konstantni rizik, okruženost strahom i smrću, svakodnevnica bez elementarnih uslova za preživljavanje - sve ovo je različito utjecalo na svakog pojedinca koji je opsadu osjetio na svojoj koži. Jedni su ostajali u svom stanu, drugi su htjeli da se druže. Jedni se predaju strahu, dok drugi odlučuju prilagoditi se "novoj normalnosti". U istom naselju, u istoj zgradi, u istim okolnostima istog dijela opkoljenog grada, jedan čovjek uspijeva osigurati svoje osnovne potrebe, a drugi ne. U ovom poglavlju predstavljamo neke od odgovora kulturnjaka iz "Sarajevo LIFE Magazina" na pitanje šta za njih, tokom opsade, predstavlja GRAD Sarajevo.
Grad konačnog prisustva.
Sarajevo, moj bol i sreća.
Dobitak. Gubitak. Postignuće. Iluzija.
Kolijevka hrabrosti, inata, umjetnosti, života i smrti.
Zaboravljeni grad.
Grad velikog iskušenja. Život u svim oblicima. Nevjerovatna vitalnost.
"Ja živim sedam kilometara od centra i znači svaki dan sam trebao tih sedam kilometara da pređem više gladan nego sit, malo smrznut, pa je i ta šetnja, da je tako nazovem sad ironično, djelovala kao jedan vid jutarnje fiskulture. S tim što je u tih sedam kilometara bilo četiri do pet punktova koji su bili pod vatrom snajpera, tako da je tu bilo pretrčavanja, tu je bilo malo šprinta, malo obilazaka zgrada, da ne kažem i puzanja ponekad. I to je bio put koji je bio dosta rizičan, rizično je bilo ostati u Sarajevu inače, ali eto i tako upražnjavati svaki dan to putovanje, to je bila dodatna doza rizika. Međutim, želja da se nešto uradi, želja da se komunicira s ljudima, želja da se ne ostane u zgradi sam i bez komunikacije i da se ne ostane sam u smislu da se ne čini ništa što bi eventualno zadržalo čovjeka u nekom psihičkom integritetu, a i fizički na kraju krajeva. Tako da sam ja svaki dan išao do Akademije, na kojoj inače radim kao nastavnik i do Sutjeska kina, odnosno do Obala Art Centra, prelazeći taj put i misleći da je to dan nekog ostavljanja traga iza sebe, jer sutradan možda neću uspjeti ili neću biti više među živima da bih nešto uradio." - Nusret Pašić, slikar
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Grad koga mogu razumjeti samo vrlo tužni ljudi.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Bol u mozgu.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Posljednja scena mog života, definitivno. Moj lični izbor.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Grad rasut u kosmosu.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Mučenik i heroj, kao i svi ljudi u njemu.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Moja ljubav!
"A kad je policijski vi jednostavno ne možete ostati do 10. Ako ostanete do 10, niste ništa doživjeli, niste nigdje bili. Ako ostanete iza 10, onda vam se može desiti da vas uhvati milicija, a ako ostanete do 5 onda je to naporno, jer ste mršavi, neuhranjeni i svakako ne možete izdržati cijelu noć da ne spavate do 5 sati. Tako da sam ja pribjegavala raznim trikovima. Skinem cipele, gledam gdje milicija stoji, na kojem kraju ulice i onda polako se provlačim. Tako da sam uspjela nekoliko puta da se provučem. Jedno vrijeme sam imala čak dozvolu za noćno kretanje, ali ta dozvola za noćno kretanje vam ničemu ne služi, obzirom da niko od vaših prijatelja nema tu dozvolu. Pa onda sam par puta se našla na ulici u dva sata noću, mrkli mrak. I onda sam se pitala, što će ta dozvola uopšte meni da ja sama hodam. Onda sam je brzo poderala da nikad više to ne uradim. Tako da te uspomene sa policijskim satom su odlične, jer ja sam stanovala tačno preko puta Stanice milicije. I uvijek je bio problem da ovu drugu miliciju iz drugih stanica nekako prođem, da bih došla pred svoju kuću, gdje me normalno čekala milicija. I uvijek su govorili: Komšinice, uhapsit ćemo te jednog dana. A ja sam govorila:Što, pa ja sam dobar građanin, što ćete me uhapsiti? Kaže on: Pa, policijski je sat. A ja kažem: Otkad, nikad čula nisam." - Amra Zulfikarpašić, dizajnerica
© FAMA Kolekcija; Govorna historija: 'Opsada Sarajeva 1992-1996.'
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Sudbina i izbor.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Lav.
FAMA Kolekcija, Sarajevo “LIFE” magazin, © FAMA Kolekcija - Arhiv fotografija 1992-1996. (Milomir Kovačević)
Zamka za one koji ga vole.
U ograničavajućim okolnostima sloboda je da prepoznaš i poštuješ nova pravila. Odluka pojedinca da se kreće po gradu uprkos opasnosti da postane meta snajpera bila je dobro promišljena procjena situacije: nigdje nisi bio siguran, jer je opasnost prijetila odasvud, ali najopasnija stvar bila je da budeš „zarobljen“ tom situacijom.
Hodanje me čuvalo da ne poludim.