Oficir VRS-a sa šifriranim imenom „Jastreb“ → Njegov kolega s druge strane sa šifriranim imenom „Crnogorac”, radioveza
„Jastreb“ je poručio da je našao 50 muškaraca u šumi i rekao: 'Moramo ih ubiti'.
Oficir je odgovorio: „Opkoli ih i ubij ih polako.“
„Stav svakog međunarodnog tužitelja trebao bi biti, a mislim i da jest, istražiti i podići optužnice protiv najvećih krivaca. A najveći krivci su ljudi, vodstvo, političko ili vojno, oni koji su organizovali, pomagali i podržavali počinjenje ovih masovnih zločina, posebno genocida i zločina protiv čovječnosti.“
VRS je postavila zasjedu na brdu Velja glava i tako razbila kolonu. Kolona se vratila prema Mlađenovcu. Zaustavili su se u Jošaničkom Gaju i čekali da se kolona ponovo okupi. Nakon 16 sati nastavili su kretanje.
VRS je zajedno sa specijalnim snagama MUP-a u rejonu sela Marčići-Snagovo postavila zasjedu pomoću tenkova i transportera. Kolona je nastavila put prema Tuzli.
U svjetskim medijima su se počeli pojavljivati izvještaji o nestalim muškarcima, bosanskim Muslimanima iz Srebrenice.
„Imajte na umu da sam rekao ‘bosanski genocid'. Naime, ubistva koja su se u Srebrenici odigrala jula 1995. godine sama po sebi zaista predstavljaju 'srebrenički genocid', ali ja vjerujem da je ono što se dogodilo u Srebrenici i oko nje važno shvatiti kao lokalni vrhunac genocida koji se odigravao u cijeloj Bosni i Hercegovini, te kao produkt niza planova i politika koje su nacionalistički nastrojeni Bosanski Srbi ostvarivali na nivou rukovodstva svoje republike. Cijeli taj projekat, od početka do kraja, provođen u cijeloj toj Republici, zapravo predstavlja bosanski genocid.“
VRS je pokrenula sistematsko ubijanje na hiljade zarobljenih Muslimana. Započeli su njihovim prebacivanjem iz Bratunca na različite lokacije. Tokom 14. jula, iz Bratunca je u Zvornik prevezeno 2.000-2.500 muškaraca, u konvoju od 30 autobusa. Zatočeni su u fiskulturnu salu osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama.
Za pogubljenje su korištene dvije livade u blizini. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa; one koji su preživjeli paljbu, ubili bi dodatnim hicem. Kad se jedna livada napunila tijelima, egzekucije su nastavljene na drugoj. Dok su se vršila pogubljenja, teška mehanizacija je kopala jame.
U Vijeću sigurnosti UN-a vladala je „posebna zabrinutost zbog izvještaja da je 4.000 muškaraca i dječaka protjerano iz 'zaštićene zone' Srebrenica“ te je zatraženo da „u skladu sa međunarodno priznatim standardima ponašanja i međunarodnim pravom, bosanski Srbi smjesta oslobode ove ljude“.
VRS je 1.500-2.000 zarobljenika iz Bratunca prevezla u Petkovce i zatočila ih u sali osnovne škole.
Zarobljenici pobijeni između 14. i 17. jula pokopani su u roku od 24 do 48 sati u masovne grobnice u neposrednoj blizini mjesta pogubljenja. U nekim slučajevima žrtve su natjerane da same sebi kopaju grobove. U drugim, opet, postrojeni su i strijeljani stojeći u rakama.
„Rat u Bosni počeo je u aprilu 1992. sa jednim puzećim genocidom i on je završio sa Srebrenicom kao finalnim aktom genocida u Bosni i Hercegovini na koji je reagovala međunarodna zajednica. Pred Sudom u Hagu samo je Srebrenica kvalifkovana kao genocid.“