Na posljednjem sastanku koji je održan narednog dana u podne, Mladić je najavio da će civili biti protjerani i transportovani autobusima koje će on obezbijediti, a vojno sposobni muškarci će odmah biti odvojeni i zadržani. Komandant holandskog bataljona je odgovorio da nema gorivo da preda Vojsci Republike Srpske i tražio da stavi po jednog UN vojnika u svaki od autobusa koji će evakuisati stanovništvo.
“Svi raspoloživi autobusi i kamioni koji pripadaju Vojsci Republike Srpske moraju se staviti na raspolaganje komandi Drinskog korpusa koja će dostaviti tačne instrukcije i lokacije za dopunjavanje goriva.“
“Potpukovnik Popović mi je rekao je će svi vojno sposobni muslimani biti izdvojeni iz mase, privremeno zatočeni u Bratuncu, a ubrzo zatim ubijeni. (...) Razgovarali smo o pogodnim lokacijama na kojima bismo muškarce držali zatočenima prije njihove egzekucije.“
U rano jutro Vojska Republike Srpske ušla je u Potočare sa 40 do 50 vozila, uključujući kombije, kamione i manja vojna vozila i zauzela pozicije za tenkove i artiljeriju oko baze holandskog bataljona. Televizijske kamere su zabilježile kako vojnici dijele hljeb i vodu izbjeglicama. Mladić je dijelio slatkiše. Nekoliko sati kasnije počinje aktivna kampanja terora. Neki su upucani i ranjeni, drugima su odsijecali uši, mnoge žene su silovane.
„U noći između 12. i 13. jula u Potočarima se desio niz ubistava. Područje Potočara nije bilo predviđeno kao stratište, nego su se ova ubistva vršila s namjerom da se stanovništvo prestraši i tako natjera da pojuri u autobuse i kamione za evakuaciju. Tokom transporta su ovi muškarci na kontrolnim punktovima izvođeni, i u slučaju da su još neki muškarci nisu bili u stanju ići gore do kraja, odvajali su ih.“
Deportacija – odvajanje
Oko podne su počeli pristizati autobusi i kamioni. Žene, djecu i starije muškarce su odvajali i ukrcavali u autobuse. Kontrolu odvajanja i deportacije vršila je specijalna policija Vojske Republike Srpske uz pomoć vojnika holandskog bataljona.
Bratunačka brigada je bila odgovorna za izdavanje goriva za autobuse i kamione. Prema ručno pisanim izvještajima o izdavanju goriva, najmanje 42 autobusa iz različitih preduzeća bosanskih Srba pristigli su u Potočare i snabdjeveni gorivom.
General Ratko Mladić se obratio masi koju su činile žene, djeca i starije osobe i uvjeravao ih je da im se ništa neće desiti. U isto vrijeme su vojnici u blizini počeli svoj zločinački pir na zabačenim lokacijama, izvan vidokruga dužnosnika UN-a.
„Ne bojite se ništa. Samo polako. Neka prvo idu žene i djeca. Doći će trideset autobusa. Prebacit ćemo vas prema Kladnju. Odatle se krećete prema teritoriji koju kontrolišu Alijine snage. Samo bez panike i propustite malu djecu i žene. Nemojte da se neko dijete izgubi. Ne bojite se, niko vam neće ništa uraditi.“
„Nastavljam s ABC genocida:
a) Genocid je zločin države i državnih institucija i resursa. Na prvom mjestu, na osnovi monopola na nasilje, to znači vojsku, policiju i paravojne trupe.
b) Negiranje genocida u postgenocidnom periodu. Negiranje genocida je strategija države.
c) Genocid nije događaj. Genocid je proces s tri glavne faze: predgenocid, genocid i postgenocid.“
“Ovo nije bio spontani projekat, te uzimajući u obzir ljudstvo, rute i broj autobusa i količine goriva koji su stavljeni na raspolaganje (u Istočnoj Bosni vladala je oskudica goriva u to vrijeme; gorivo je bilo „tečno zlato“) - riječ je o temeljno isplaniranoj i efikasno izvršenoj operaciji u skladu sa preciznim rasporedom za transport stanovništva.“
„Zaštićena zona UN-a oformljena je za nas, a ne za Holanđane ili za UN. Holanđani su, ili UN, dakle, izbacili ljude iz zadnjeg utočišta koje im je preostalo u području koje štiti UN. Izbacili su ih, poslali ih vani – i sve se to dešavalo ispod dvije zastave koje su se vijorile na najvišoj zgradi – zastave UN-a i zastave Holandije. Ljudi su išetali pravo u smrt, kao što znate, a u Potočarima se tad našlo ukupno 2.000 muškaraca i dječaka, što u bazi što izvan nje.“
Zamjenik komandanta holandskog bataljona je isprva uputio svoje negodovanje Vojsci Republike Srpske u vezi sa odvajanjem muškaraca, ali je pristao kada mu je rečeno da neće biti ugroženi i da će se s njima postupati kao prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskim konvencijama.
Kada je majoru Robertu Frankenu, zamjeniku komandanta holandskog bataljona, postavljeno pitanje zašto su Srbi otimali vozila UN-a, on je odgovorio: „Zato što nisu htjeli da budemo svjedoci onoga što će se dogoditi.“
„Dakle, protiv poricanja genocida generalno, i onih članova akademske zajednice koji ga ‘nevino’ negiraju tvrdeći da je genocidne namjere teško dokazati, treba se boriti citirajući ono što su počinioci sami planirali i o čemu su međusobno otvoreno razgovarali dugo prije 1995. Istraživanje počinitelja je najbolja strategija za borbu protiv poricanja genocida.“
“U prvim konvojima koji su napustili Potočare bilo je nekoliko muškaraca u autobusima u propagandne svrhe. To je upriličeno za holandske vojnike i kamere srpske TV, ali te muškarce su kasnije izdvojili na kontrolnim punktovima.“
Do 12. jula su snage bosanskih Srba protjerale oko 25.000 ljudi koji su živjeli u enklavi. U atmosferi terora žene, djeca i starije osobe ukrcani su u prepune autobuse i transportovani preko linije fronta do teritorije koju je kontrolirala Armija Republike Bosne i Hercegovine.
U Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1004 traži se da ''snage bosanskih Srba smjesta prekinu ofanzivu i povuku se iz 'zaštićene zone' Srebrenica“.
Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1004 (12. jul 1995.):
„A pored toga je postojao i aspekt straha. Ako strahu dodate demonizaciju, dobijete recept za genocid, ostale zločine protiv čovječnosti, i ratne zločine. U Ruandi su do genocida doveli strah i demonizacija, a do masovnih ubistava u bivšoj Jugoslaviji dovela je naročito demonizacija Muslimana, u nacističkoj Njemačkoj demonizacija Jevreja, Cigana i homoseksualaca. Ta dva elementa, ali naročito ovaj prvi – ta demonizacija – zajednička su za sve situacije koje dovode do genocida.“