“Zaštićena zona”

16. aprila 1993. Vijeće sigurnosti UN donijelo je rezoluciju po kojoj sve strane treba da tretiraju Srebrenicu i okolinu kao ‘zaštićenu zonu’ koja treba biti pošteđena oružanih napada ili drugih neprijateljstava. Prva grupa pripadnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993, a nove snage su se, nakon toga, smjenjivale svakih šest mjeseci.

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 819 (13. april 1993.)

• https://digitallibrary.un.org/record/164939?v=pdf

Mirovne snage su imale lako naoružanje i ni u kojem trenutku nisu brojile više od 600 ljudi (što je bilo mnogo manje od onog što je na početku traženo). Postavljeni su mali komandni centar u samoj Srebrenici (baza čete 'Bravo'), i veća glavna baza u Potočarima, oko pet kilometara sjeverno od grada. Uz to, mirovne snage UNPROFOR-a imale su 13 osmatračkih punktova duž granica enklave. U januaru 1995. u enklavu je pristigao bataljon iz Holandije. U to vrijeme, do grada je stiglo nekoliko konvoja s namirnicama. U martu i aprilu holandski vojnici koji su branili grad primijetili su da se snage bosanskih Srba utvrđuju u okolini. Drinski korpus Vojske Republike Srpske (VRS) pripremao se za veliki napad na Srebrenicu.

Rezolucijom br. 836, od 4. juna 1993. Vijeće sigurnosti UN-a je odlučilo da osigura potpuno poštivanje 'zaštićenih zona', proširenjem mandata UNPROFOR-a na odvraćanje napada. Dato je ovlaštenje za upotrebu zračne sile radi podrške UNPROFOR-u u provođenju njegovog mandata.

Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 836 (4. juni 1993.)

• https://documents.un.org/symbol-explorer?s=S/RES/836(1993)&i=S/RES/836(1993)_8542179